Iz ilirskoga kraja, iz vešeraja

Ima jedan dio Zagreba, to je sjeverna Peščenica, gdje u imenima ulica dominiraju ilirci ili njihovi sljedbenici. Bili su to onomad mahom mladi ljudi, entuzijasti, koji su – nasuprot težnjama Beča, poslije i Pešte – nastojali u prvoj polovici 19. stoljeća i kasnije unaprijediti svoju domovinu Hrvatsku poglavito na kulturnom polju, što se tada radilo i buđenjem nacionalne svijesti, ponajviše pisanom riječju, dakle nekim oblikom književnih izričaja, ali i glazbom. U toj ćete gradskoj četvrti, nekoć punoj obiteljskih kuća s ružičnjacima pred ulazima, susresti Ferdu Livadića, Bogoslava Šuleka, Pavla Štoosa, Dragutina Rakovca, Matiju Smodeka, Dragojla Kušlana i mnoge druge muževe ilirske dobe. Bio je to ugodan kraj za življenje, ni danas ne kažem da je neugodan, mahom su ondje bile jednokatnice, no već su mnoge od njih počele rasti u visinu, pa tu ima svega i svačega, čak i zastrašujućih interpolacija, kakve današnjim beskrupuloznim građevinskim poduzetnicima nisu nimalo strane. Svaki put kad siđem s tramvaja na križanju Zvonimirove i Harambašićeve, sjetim se udobne široke jednokatnice gospe Zlate (Gašparac), profesorice klavira, no danas je na tom mjestu nešto meni neopisivo (ružno).

Na uglu Šulekove i Maksimirske dugo je bila knjižara Mladosti. Znam, i ovdje bi već trebalo objašnjenje u fusnoti. Grad se brzo mijenja, njegovo stanovništvo još i brže, pa pojmovi nekoć svima poznati jure u zaborav. Dakle, izdavačko poduzeće Mladost, koje je proradilo 1951. godine, bilo je u poslijeratnoj Jugoslaviji nakladnički mastodont. Osim bogate nakladničke djelatnosti, imalo je i solidnu mrežu knjižara. Neke su se uselile u prostore starijih knjižara (npr. u Kuglijevu u Ilici 30, nekoć i Gajevu), a neke su i u novim prostorima bile lučonoše svekolike prosvjete. Takva je bila ona u Ilici 7. Naravno, Mladost je, kao i mnogi drugi nakladnici, propala, pa se u Ilici 30 sada prodaju krpice (Zara), a u Ilici 7 sladoledi i neke gulozarije (Oranž). Gulozarije su specijaliteti, poslastice, posebno fina jela, od tal. goloso, jelo puno teka, koje je tako fino da ga ne možeš prestati jesti. Kao što se danas ondje nude birana jela, tako ste nekoć u knjižari na broju 7 imali najbogatiji izbor raznoraznih časopisa, koje ste mogli po cijele dane listati (neometano sjedeći), jer se onomad i osoblje razumjelo u tiskovine koje su držali u knjižarama, pa je shvaćalo i intelektualne potrebe svojih posjetitelja.

Knjižara i papirnica na uglu Šulekove i Maksimirske nije se ničim isticala, bila je sasvim obična, no đaci iz okolnih ulica ondje su kupovali školske knjige i pribor, pa im je ta knjižara obilježila i cijelo (barem osnovno) školovanje. I kad je Mladost poput tolikih svojih sestara propala (a bilo je to otprilike 1998. godine, znam da je te godine izašla posljednja knjiga u biblioteci Vjeverica), još je dugo na propalom jadnom dućanu stajala zelena ploča sa zaštitnim znakom, pticama u letu. Kao da je znala da će jednoga dana sve te knjige nekamo odletjeti kao nešto nikomu potrebno, kao ptice koje samo tako odu, no mnoge se od njih više nikada ne vrate. Dugo sam iz tramvaja pogledavala dokle će ondje stajati i sam znak propaloga poduzeća i što će se u taj prostor useliti. I dočekala sam. Sada je u tom prostoru, nakon što je dugo zjapio prazan, prljavih prozora i prašnih izloga, samoposlužni vešeraj. Tim starim germanizmom (njem. Wäscherei) htjela se valjda dati neka prisna starinska nota sadržaju – samoposlužnoj praonici rublja. Jer zna se kolike su simpatije Zagrepčani gajili prema nekadašnjim šestinskim praljama, vešericama, dok ih nisu smijenile vešmašine, pa strojevi za pranje rublja do perilica (ne najsretnije skovanih). No da ne bi bilo zabune što se radi u tim lokalima, namijenjenima manje-više samcima, podstanarima, studentima, uglavnom onima koji nemaju taj stroj u stanu u kojem stanuju, na svima njima piše i što su oni: laundry. Znaju li oni koji tako po izlozima tih praonica pišu da engl. laundry znači i samo rublje za pranje (u pranju, iz pranja), a da glagol launder obuhvaća ne samo pranje nego i glačanje, a toga u ovim lokalima nema?! Zapravo, u tim su lokalima samo strojevi za pranje rublja, a rublje perete sami opslužujući strojeve. Engleski se takav lokal kaže i landromat. No ondje ne možete raditi ono što rade „veliki igrači“, a to je pranje novca (raznim bankovnim transakcijama prikriti podrijetlo nezakonito stečena novca, lander cash, lander money). Za to se hoće posebnih perača.

Ulica koju sam spomenula dobila je ime po Slovaku Bogoslavu Šuleku (1816–1895). Da nije bilo njega, hrvatski leksički fond bio bi osjetno siromašniji. Kovao je nove riječi, često kalkiranjem (doslovnim prijevodima stranih riječi), pa tako danas imamo sasvim obične riječi, npr. kolodvor, olovka, časopis, ali je to radio i uvođenjem riječi iz češkoga / slovačkoga, npr. dojam, kisik i vodik, htijući iščupati hrvatski jezik poglavito iz utjecaja njemačkoga jezika. Usprkos svojemu cjeloživotnom djelovanju, valjda je za nagradu u svojoj ulici dobio i jedan vešeraj, i to u vrijeme kad smo germanizme već odavno napustili (ili sam pogrešno mislila da više nisu u javnoj uporabi). No što ćemo?! Još je ­Pavao ­Štoos (1806–1862), svećenik, prognan za kaznu zbog prijepora s crkvenim vlastima u Topusko, gdje je i umro, u svojoj pjesmi Kip domovine na početku leta 1831. zavapio nad tom već odvajkada poznatom pojavom: Vre i svoj jezik zabit Hrvati / Hote ter drugi narod postati. Kad bi ta vrla dvojica iliraca vidjela što smo postali – nerazumljivi i sebi samima – što bi im drugo preostalo nego da se od muke, tuge i žalosti okreću u zajedničkoj ilirskoj grobnici na Mirogoju?!