Ikona keltskog rocka

Posljednji ispraćaj Dolores O’Riordan bio je u znaku najviših, gotovo državničkih počasti. Središnje mjesto u svečanoj ceremoniji – održanoj u Limericku – imao je sam irski predsjednik Michael D. Higgins, koji je u petnaestminutnom obraćanju mnoštvu okupljenih naglasio kako je „neizmjerno tužno što je netko toliko mlad morao otići. No isto je tako važno odati počast njezinu djelu i njezinoj glazbi. Limerick je veoma ponosan na nju.“

Dakako, O’Riordanova nije ostavila golemu prazninu samo u Limericku, odnosno u obližnjem Ballybrickenu, gdje je prije 46 godina rođena; njezin prerani odlazak proizveo je šokantan učinak na čitavu Irsku, pa i svjetsku pop- i rock-scenu – ne samo zbog okrutne činjenice da nas posljednjih godina u velikom broju i nerijetko iznenada napuštaju velika glazbena imena (od Princea i Bowieja do Toma Pettyja), nego i zato što je, u njezinu slučaju, riječ o novoj osobitosti.

Poput Chrisa Cornella, koji je predvodio Soundgarden i Audioslave, Dolores O’Riordan i The Cranberries ne pripadaju kategoriji nedodirljivih zaslužnih legendi iz arhivirane prošlosti, kojima su ključni dijelovi opusa nastali prije trideset, četrdeset i više godina. Oni su ikone naše sadašnjice, zvijezde devedesetih i vitalni pop-rock-eksponenti novoga stoljeća, stoga je šok još snažniji.

Dolores O’Riordan preminula je 15. siječnja u londonskom hotelu Hilton, a uzrok smrti još nije objavljen. No činjenica da je bila riječ o radnom posjetu britanskoj prijestolnici – gdje je namjeravala snimati u lokalnim tonskim studijima – svjedoči o posve nepredvidljivu tijeku događaja. Sve izraženije oscilacije njezina raspoloženja bile su rezultat bipolarnoga poremećaja, ali iza te ozbiljne dijagnoze očito se krila još dramatičnija životna i profesionalna priča.

Rođena 6. rujna 1971, Dolores Mary Eileen O’Riordan bila je zaštitni znak grupe koju su potkraj 80-ih pod imenom The Cranberry Saw Us oformili pjevač Niall Quinn, braća Hogan (gitarist Noel i basist Mike) te bubnjar Fergal Lawler. Kad je sljedeće godine Quinna zamijenila Dolores O’Riordan, zaokružena je postava The Cranberriesa koji će se ubrzo pretvoriti u jednu od najuspješnijih suvremenih irskih rock-grupa. Iako raspon njihovih utjecaja zadire u drugu polovicu osamdesetih, a posebno na polje jangle-popa proizašla iz nezavisne otočke scene toga vremena (uza sva njegova zvonka, reska gitaristička obilježja), dva presudna elementa njihova zvuka nisu imala mnogo izravne veze s indie-rock alter-rock tradicijom. Prvi se ogleda u energičnim, „jodlajućim“, hipersenzibilnim vokalnim stilizacijama, dok je drugi – usko povezan s prvim – duboko ukorijenjen u kulturnom identitetu Irske. Naime, već i uspjeh njihova nastupnog albuma Everybody Else Is Doing It, So Why Can’t We? iz 1994. duguje upravo neobičnoj sintezi „progresivnih“ (iako u osnovi melodioznih) underground zahvata i jaka okusa keltskog nasljeđa. Ta tradicija, doduše, nije osobit novum u stvaralaštvu irskih i škotskih izvođača, posebno ako se prisjetimo ranijih eklektičnih folk/rock/pop-postupaka Vana Morrisona i grupe U2, pa i grupa poput Thin Lizzy (Whiskey In The Jar). Njihov primjer pruža mnogo bistriju sliku križanja suvremenog rocka i regionalnoga kulturnog nasljeđa.

Unatoč svim budućim bljeskovima i solidnim ostvarenjima, The Cranberries nikada nisu uspjeli posve nadmašiti spomenuti prvijenac. Iako je njegovu tržišnom i kreativnom uspjehu pridonio i produkcijski potpis Stephena Streeta, suradnika Smithsa i Morrisseya, hit-singl Dreams više zvuči kao da se za mikrofonom U2-a, a ne Smithsa, našla ekscentrična pjevačica koja savršeno razumije kako vokalne akrobacije iskoristiti u kontekstu arhitekture same skladbe. Te, ali i svih ostalih. Drugi, premda različit rani adut prepoznaje se u elegičnoj Linger – suptilnoj, melankoličnoj, raskošno aranžiranoj baladi srednjega tempa koja je podjednako dobro, ako ne i bolje, preživjela test vremena.

Nedvojbeno snimljen pod pritiskom iznenadne slave, drugi album No Need To Argue uspio je potvrditi njihov nesumnjivi talent. Ipak, odjeke njihovih radova nužno je osluškivati i u kontekstu cjelokupnoga pejzaža rock-glazbe sredine devedesetih. Bilo je to razdoblje u kojemu se – ponajviše zahvaljujući sjevernoameričkoj rock-eksploziji, estetici grungea i zvuku Seattlea, Nirvani i (poslije) tragičnim okolnostima njihova raspada – underground rock počeo transformirati u svjetski glazbeni mainstream. Zapravo, on i jest postao integralni dio srednje struje, pa će sastavi koji su do jučer nastupali u pabovima pred pedesetak posjetitelja najednom sklopiti ugovore s velikim diskografskim kućama. Njihove distorzirane gitarističke naslage, ekspresivni vokali i beskompromisno oblikovani ulični imidž najednom su postali moda koja se preselila na naslovnice fashion-magazina. Zombie – zašto ne?

S druge strane Atlantika vojska brit-pop-sastava tek će uzeti puni zalet, no The Cranberries su ionako bili skrojeni od drukčijeg materijala. Kao središnja točka postave, Dolores O’Riordan ustrajno je podnosila dobre i loše posljedice iznenadnog uspjeha, prohtjeve industrije i očekivanja publike, usput se hrvajući s vlastitim demonima. U razdoblju trećeg albuma To The Faithfull Departed u njihovim skladbama intimne preokupacije počinju djelomično ustupati mjesto oštrim društvenim komentarima (Bosnia i I Shot John Lennon, primjerice), a hitovi poput Salvation grupu su i dalje držali pod globalnim reflektorima.

Pukotine koje su se počele nazirati u prividno homogenoj ekipi bile su zrcalo njezinih emotivnih dvojbi, turbulencija, stresa i različitih zdravstvenih nevolja. Grupa nikada nije bila osobito omiljena među kritičarima i opinion makerima, no pomirljivo naslovljen album Bury The Hatchet uspio je uskladiti produkcijski perfekcionizam, radiofoničnu prohodnost i izvođačku strast. Skladbe poput Just My Imagination i Saving Grace još su jednom ogoljele njihovu krhkiju, discipliniranu stranu. U novom stoljeću njihove su se aktivnosti posve smanjile, što je za O’Riordanovu otvorilo nove mogućnosti samostalne karijere.

No pokazalo se da ta osebujna glazbenica najbolje funkcionira u kolektivu. Intrigantna kombinacija tinejdžerske emotivnosti, adolescentske drame i autentične emocije pokazat će se pogodnom – zapravo, idealnom – za uvrštavanje u mnoge tinejdžerske filmske hitove iz sredine devedesetih. Primjerice, serija My So-Called Life, ili filmovi Djevojke s Beverly Hillsa (Clueless) i Empire Records (oba iz 1995) možda ne pripadaju vrhunskim umjetničkim ostvarenjima, no hitovi Cranberriesa savršeno se uklapaju u te male studije mladenačke tjeskobe, probuđene seksualnosti, intimnih unutarnjih sukoba i teen-romanse. Pjesme poput Linger, Away i Dreams u pojedinim scenama priči daju novu dimenziju, podižu joj tenziju, a u pojedinim slučajevima (u svjetovima mladih, najčešće bijelih protagonista) preuzimaju ulogu dodatnoga spiritualnog pogonskog goriva.

Bilo je to vrijeme kad je alternativni rock izborio pravo glasa u globalnom svjetskom glazbenom poretku. U tom smislu, ulogu grupe The Cranberries na čelu s Dolores O’Riordan ne treba podcjenjivati – nego upravo suprotno.