Društvene tvornice laži

U rujnu prošle godine na konferenciji Media Meets Literacy, na kojoj se u Sarajevu okupilo dvjesto stručnjaka iz područja medijske pismenosti, jedan od ključnih govornika bio je i Jordi Torrent iz Ujedinjenih naroda (UNAOC). U jeku rasprave o lažnim vijestima rekao je: „Političari se prvi put boje jer ne znaju kako se obračunati s lažnim vijestima.“ U tom trenutku već je izglasan njemački zakon koji je prvi put uveo visoke novčane kazne za vlasnike društvenih mreža ako ne uklone objave koje imaju obilježja govora mržnje. Slično su najavile i druge države Unije, a i u Hrvatskoj je osnovan poseban tim koji će izraditi prvi prijedlog hrvatskog zakona koji bi trebao odgovoriti na izazove govora mržnje na društvenim mrežama. U objema državama zakon su inicirali političari, bez detaljnih analiza i znanstvenih istraživanja. Slično se događa i u Hrvatskoj. Europska komisija odabrala je ipak duži put. Osnovala je posebnu stručnu skupinu koja bi za nekoliko mjeseci trebala odgovoriti na ključne izazove, definirati pojmove i predložiti rješenja.

Dok stručnjaci rade i pišu novi zakon, iako se ni stari hrvatski medijski zakoni ne provode u potpunosti, čini se kako se na silu želimo obračunati s fenomenima koji nisu nimalo novi, iako među njima postoji velika razlika. Riječi govora mržnje može iznijeti svatko u javnom prostoru i usmjeriti ga prema određenoj ranjivoj skupini kako bi bio zadovoljen kriterij po kojemu se on prepoznaje. Lažne vijesti ne može stvoriti ni objaviti svatko, iako je s brojnim novim kanalima i danas to postalo moguće. U većini poznatih slučajeva one su nastale iz točno određena izvora informacija koji je imao pristup većem dijelu javnosti putem medija i informacijsko-komunikacijskih tehnologija, ali one se uopće ne moraju temeljiti na mržnji. Najzastupljenije lažne vijesti iz 2017. zapravo uopće ne koriste mržnju. Govor mržnje oduvijek je stoga bio izazov u javnom prostoru, ali s razvojem komunikacijskih kanala dobio je novu dimenziju.

Učimo iz povijesti

Vratimo se najprije na početak 20. stoljeća, u 1923, kada se o uglednom tjedniku Time govorilo kao jednom od malobrojnih medija koji je imao odjel provjere činjenica (engl. fact-checking). Bilo je to tiho novinarstvo i redakcija kojoj je stalo do vjerodostojnosti i poštenja prema čitateljima, pa su angažirali dodatne snage kako bi prije objave informacija napravili sve što je u njihovoj moći da ne objave laži ili dezinformacije. Velike redakcije mogle su si priuštiti mehanizme provjera jer su odgovorni znali da na tržištu neće opstati ako se utvrdi da nisu profesionalni. Oni su zapravo postali preteča organizacija koje se danas temelje na provjeri činjenica. Taj pak sustav u Njemačkoj između dva svjetska rata nije imao nikakvu šansu, baš kao ni provjera činjenica.

Mnogo se toga promijenilo u posljednjih stotinjak godina. Dok je početkom 20. stoljeća provjeravanje činjenica postojalo s isključivom svrhom da se prepoznaju laži, otkriju nepouzdani izvori i upozore površni novinari i urednici, dio današnjih organizacija s toga područja zapravo se bave vjerodostojnim odnosno lažnim izjavama političara, pa i sami nerijetko priznaju da u tome nisu baš nepristrani.

Oživljavanje koncepta
lažnih vijesti

Novo vrijeme donijelo je nove izazove. Grad Veles u Makedoniji 2016. postao je srce skandala o lažnim vijestima. Stanoviti Boris i njegovi prijatelji, prema pisanju Wireda, proizveli su više od stotinu lažnih stranica koje su trebale biti u korist Donalda Trumpa, kandidata za američkog predsjednika. Vjerojatno je najviše citirana vijest o tome kako je papa Franjo podupro Trumpa u izborima 2016. Boris iz Makedonije s ekipom je navodno napravio i više od dvjesto lažnih Facebook stranica pa se o tome javno ispovjedio u tekstu za Wired.

Neke od informacija koje je objavio doimale su se toliko vjerodostojno da ih je prenio i velik broj novinara. Laž je postala istinom, a da je nitko nije morao tisuću puta nazvati istinom, bez posebna ministarstva za propagandu i bez cenzure. I društvene mreže ispunile su svoju svrhu. Ubrzo je pojam lažnih vijesti postao opće prisutan, većim dijelom stoga što ga je inaugurirao i sam Donald Trump optužujući medije koji su o njemu izvještavali da su upravo oni kreatori lažnih vijesti.

Prilika koju imamo kako bismo unijeli više odgovornosti u naš javni život i osnažili djecu i mlade, ali i odrasle da lako prepoznaju i razotkriju laži, prijave govor mržnje i primjerom pokažu da možemo drukčije, mogla bi pasti u vodu ako rasprava o toj temi dobije crvenu i crnu ili plavu i zelenu boju

Onima koji nemaju mnogo iskustva s društvenim mrežama ovo se čini kao sapunica ili možda tragikomedija, izaziva zbunjenost, ali situacija u kojoj se nalazimo nije nimalo bezazlena. Laž se uz pomoć algoritama i društvenih mreža uvukla u same pore našeg medijskog sustava i danas može u velikoj mjeri utjecati na svaki društveni, ali i izborni proces.

Dok čekamo da se u Hrvatskoj provedu relevantna istraživanja kao preduvjet izrade novih politika i zakona, ne iznenađuju nas rezultati koje je objavio američki Pew Research Center 2017.

Naime, 64 posto Amerikanaca izjavljuje kako su izmišljene vijesti stvorile i kod njih veliku zbunjenost u javnosti. Nemamo razloga sumnjati u istraživanja koja nastoje objektivno zabilježiti ono o čemu se u našoj javnosti pretpostavlja ili šuška. Zato i lažne vijesti danas tumačimo drukčije nego što je to bio slučaj prije deset godina, kada je Holbert Matthew rekao kako se pod tim pojmom podrazumijeva politička satira.

Hunt Allcott i Lance Gentzkow prošle godine pišu kako lažnim vijestima smatramo vijesti koje nemaju temelja, ali su predstavljene kao vijesti. Korak dalje otišla je dobitnica Pulitzerove nagrade Amanda Bennett iz Glasa Amerike kada je u Sarajevu prije četiri mjeseca rekla da lažne vijesti zapravo ne postoje jer vijesti ne mogu (ili ne bi smjele) biti lažne te pritom uputila snažan poziv: „Prestanite ovu pojavu nazivati lažnim vijestima jer radite veliku štetu novinarstvu.“

O tome bismo mogli raspravljati, jer nas povijest propagande uči kako se ona između ostalog temelji i na lažnim vijestima. U to sam se još jednom uvjerio prije tjedan dana kada sam u briselskom Parlamentariumu bio na izložbi State of Deception – The Power of Nazi Propaganda, koja na jedinstven način prikazuje sve zlo nacističke propagande. Ona sigurno ne bi mogla opstati bez lažnih vijesti i govora mržnje. Možda su upravo zato europske institucije tako snažno reagirale na sve češće primjere govora mržnje, ne više samo u javnom diskursu nego i kod publika gdje se to do sada smatralo iznimkom.

Zagađeni internet

No govoru mržnje i lažnim vijestima jedno je zajedničko – koriste se istim kanalom, medijem, platformom. U zadnjih deset godina održao sam mnoštvo izlaganja i radionica s raznim polaznicima i uvijek ističem kako smatram da je internet zagađen, no ne razmišljamo zbog toga o zabranama, iako svjedočimo nevjerojatnoj količini mržnje u virtualnom svijetu. U početku je to bio slučaj samo s anonimnim autorima, a sve češće vidimo i primjere u kojima se ljudi ne ustručavaju i javno predstaviti. Naša djeca gledaju javne osobe kako iz mržnje ili mržnjom časte jedni drugi, mediji to prenose, a diskurs poprima neke posve nove oblike. Posljednjih mjeseci možemo reći da je situacija postala još ozbiljnija, pa su i političari pomislili na to kako bi trebalo uvesti reda.

Iskusni pravnici tvrde kako nije potrebno detaljnije definirati govor mržnje jer već postoje dobra rješenja u nekoliko naših zakona. Vrlo dobro znamo da problem nisu zakoni, već loše provođenje postojećih zakona. Uvjeren sam kako bi se temeljitom provedbom postojećih zakona znatno smanjio broj primjera govora mržnje u javnosti. Istina je zapravo ta da se nismo htjeli baviti ovom temom. Svi skupa zgražali smo se kada bismo vidjeli klasične primjere govora mržnje, ali što smo osobno napravili?

Svakako treba uvesti nova pravila u zagađeni internet i društvene mreže, gdje pojedini anonimci i hejteri, pod krinkom slobode govora, proizvode mržnju, gaze sve što je pred njima te destruktivnim komentarima obezvređuju javni prostor koji dijelimo. Društvene mreže nije baš briga za te probleme, osim kada netko podnese prijavu, premda ne možemo od njih ni očekivati da će samoregulacijom smanjiti govor mržnje. Poput regulacije to također može biti jedan od modela djelovanja, no dugoročno je rješenje edukacija korisnika i definiranje novih pravila igre.

Cijela rasprava o ovoj temi već je od početka u Hrvatskoj krenula iz političkog konteksta, ali istraživanja nas upozoravaju kako se s raznim oblicima nasilja sve češće mladi susreću u virtualnom svijetu. Istraživanje EU Kids Online prije tri je mjeseca prvi put provedeno u Hrvatskoj i pokazalo je zabrinjavajuće rezultate. U proteklih godinu dana više od pola djece u dobi od 9 do 17 godina primilo je uvredljivu ili neprimjerenu poruku. Pritom je takvu poruku primilo više od 1/3 djece u dobi od 9 do 11 godina, gotovo 1/2 djece u dobi od 12 do 14 godina te gotovo 3/4 djece u dobi od 15 do 17 godina. Nažalost, ta djeca u dosadašnjem obrazovanju nisu učila o govoru mržnje i lažnim vijestima ili npr. propagandi.

Novi obrazovni modeli

Ako ni zbog kojeg drugog razloga, novi kurikul treba nam kako bismo mogli odgovoriti izazovu lažnih vijesti. Prema postojećem modelu naša djeca nikada u školi neće ništa čuti o govoru mržnje ni o prepoznavanju lažnih vijesti. Uostalom, jeste li i vi ikada u školi učili o tome? U zadnje vrijeme svi gledamo kako preko medijskih napisa revolucija ulazi u naše škole kroz kodiranje, robotiku i STEM, iako se čuje sve više i konkretnih prigovora na navedene programe jer ne razvijaju u dovoljnoj mjeri kritičko mišljenje. Profesorica Divina Frau-Meigs s pariške Sorbone opetovano upozorava kako se obrazovni sustav ne može temeljiti većim dijelom na kodiranju, već je potrebno učiti i kako dekodirati. Sjajno je znati proizvoditi i upravljati robotima, ali kako ćemo uz njihovu pomoć izbjeći govor mržnje ili prepoznati lažne vijesti? Mogu li algoritmi koji su omogućili širenje lažnih vijesti omogućiti djeci i mladima da zahvaljujući njima lakše i prepoznamo takve vijesti? Tko će upravljati algoritmima? Na primjeru Facebooka i u Hrvatskoj smo nedavno vidjeli kako je mutna granica između slobode govora i cenzure.

Grad Veles u Makedoniji 2016. postao je srce skandala o lažnim vijestima. Stanoviti Boris i njegovi prijatelji proizveli su više od stotinu lažnih stranica koje su trebale biti u korist Donalda Trumpa. Neke od lažnih informacija doimale su se toliko vjerodostojno da ih je prenio i velik broj novinara diljem svijeta

U nemoći nerijetko upiremo prstom najprije u medije. Uistinu, što su zaposleni u medijima napravili da spriječe pojavu lažnih vijesti? Oni naravno na tu nepodopštinu većim dijelom nisu mogli utjecati jer su u posljednje dvije godine lažne vijesti nastale u nekim drugim društvenim komunikacijskim tvornicama laži, ali su pojedini novinari nasjeli i prenijeli. Redakcije više nemaju redaktore, a o posebnim odjelima provjere činjenica možemo samo sanjati. Publika je samo preuzela obrazac.

Uspjet ćemo i doći do promjene samo ako prepoznamo odgovornost ključnih dionika u našem društvu i prestanemo politizirati svaku važnu društvenu temu te upirati prstom misleći da ćemo tako potaknuti promjene. Stoga evo pitanja za sve društvene skupine.

1) Političari – Ako već želite razriješiti ove probleme, zašto tek sada i je li vaša stranka u zadnjih dvadeset godina u svom programu navela medijsku i/ili digitalnu pismenost? Koliko ste dosljedno provodili i nadzirali provođenje medijskih zakona? Koliko ste ulagali u programe sa svrhom prevencije govora mržnje? Jeste li provodili strategije i akcijske planove koje ste sami donijeli u ministarstvima?

 2) Sudovi – Jeste li ikada napravili analizu provođenja postojećih zakona i tražili ekspertize stručnjaka i sudskih vještaka? Zašto postoji toliko razlika u tumačenju zakonskih odredbi koje se odnose na medije i govor mržnje, klevetu i javno sramoćenje?

 3) Vlasnici i zaposlenici medija – Koliko ste vremena i truda uložili u obrazovanje svojih publika i njegovanje kvalitetnog sadržaja? Je li nužno u svakom slučaju prenositi govor mržnje osobe samo zato jer će to privući nove korisnike i povećati čitanost ili posjećenost stranica?

 3) Obrazovni djelatnici – Koliko ste glasno od svojih ministara i ministrica, ravnatelja i ravnateljica tražili da vam omoguće uvođenje novih kurikula u kojima će se poučavati o medijskoj pismenosti?

 4) Roditelji – U kolikoj ste mjeri pomogli djeci da nauče osnovna pravila korištenja medija, upozorili djecu na važnost čuvanja privatnosti, naučili pravilima ponašanja u virtualnom svijetu?

 5) Predstavnici društvenih mreža – Što ste napravili za društvo, osim deklaratorne društvene odgovornosti kada je riječ o lažnim vijestima, govoru mržnje i propagandi?

 6) Nakladnici udžbenika – Zašto niste proizveli kvalitetne udžbenike kako bi učiteljima olakšali poučavanje o medijskoj pismenosti i medijskoj kulturi?

 7) Znanstvenici – Tko vas je onemogućio u provođenju novih znanstvenih istraživanja iz ovoga područja?

 Dok čekamo kvalitetniji obrazovni sustav i nove modele obrazovanja koji će veći naglasak staviti na medijsku pismenost, mnogo nade polažemo u nove projekte poput Mind Over Media – Učinkovita analiza propagande, programa koji u 2018. financira Europska komisija kroz natječaj Media Literacy for All. Ovaj će projekt prvi put nastojati analizirati i identificirati nove oblike propagande uz pomoć platforme mindovermedia.tv koju je u SAD-u razvila prof. Renee Hobbs. Uz Belgiju, Francusku, Rumunjsku, Finsku i Poljsku i Hrvatska je dio projekta preko Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu. Ovaj pilot model testirat će novi pristup poučavanju o propagandi i ponuditi posve nove pristupe za suvremene modele propagande.

Neke druge modele već smo isprobali. No Hate Speech, kampanja Vijeća Europe, ostala je samo trenutni pokušaj koji nije prihvaćen na svim razinama i zapravo pokazuje kako klasične kampanje ne mogu dugoročno dati odgovore na ključna pitanja ni dovesti do promjene ponašanja. Za tako teške i važne teme potrebno je mnogo odlučnosti svih mjerodavnih institucija, dok su političari u tom dijelu zapravo manje važni – osim kada sami postanu protagonisti tih modela.

Prilika koju imamo kako bismo unijeli više odgovornosti u naš javni život i osnažili djecu i mlade, ali i odrasle da lako prepoznaju i razotkriju laži, prijave govor mržnje i primjerom pokažu da možemo drukčije, mogla bi pasti u vodu ako rasprava o toj temi dobije crvenu i crnu ili plavu i zelenu boju. Ili ako novi zakon, nakon što je izglasan i nakon što prođe parada, ostane na podu sabornice.

Dr. sc. Igor Kanižaj izvanredni je profesor na Studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu

**** * * * * *  

Zastarjeli školski programi

Komunikologinja Lana ­Ciboci s Visoke škole za komunikacijski menadžment Edward Bernays na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upravo je obranila doktorsku disertaciju pod nazivom Vrednovanje programa medijske kulture u medijskom opismenjivanju učenika osnovnih škola. Dio njezina metodološkog pristupa temeljio se na analizi nastavnih jedinica i materijala.

Od 524 analizirane nastavne jedinice i dopunskih nastavnih materijala iz hrvatskog jezika (u sklopu kojega se najviše uči o medijima), od prvog do osmog razreda, internet/računalo pojavljuju se kao tema u samo 6,7 posto slučajeva. Njezina je analiza također pokazala kako učenici osmih razreda osnovnih škola imaju tek osrednju razinu medijske pismenosti.

Ti isti učenici vjerojatno svjedoče našim saborskim raspravama, ljutitim objavama i obračunima pojedinih političara i javnih osoba na društvenim mrežama, u tramvajima, na ulici, a u zadnje vrijeme vidimo da se takvi primjeri mogu pronaći nažalost i u školi. Stoga nam se nameće nekoliko pitanja.

Gdje su onda djeca, osim u obitelji, mogla učiti o opasnostima govora mržnje? Što se to događa u našim institucijama kada se vode rasprave? Je li ono što vidimo kroz medije samo vrh sante leda govora mržnje koji živi u institucijama, na sastancima? Tko je taj kojega možemo prepoznati kao glavnu osobu, instituciju koja će stati na kraj tim fenomenima?