Dojam već viđenog

Daniel Kehlmann (rođen 1975. u Münchenu) najpopularniji je i najprevođeniji suvremeni njemački pisac, dobro poznat i hrvatskoj publici: njegova novela Trebao si otići već je njegova osma na hrvatski jezik prevedena knjiga, a nekoliko je puta gostovao na ovdašnjim književnim festivalima. Daniel Kehlmann piše komunikativnu prozu kojoj ne nedostaje slojevitosti i višeznačnosti (donekle blisku npr. onoj Harukija Murakamija), a Trebao si otići pojedinim se karakteristikama i motivima naslanja na njegov prethodni opus, premda kvalitetom nije u rangu najuspjelijih njegovih radova. Premda je elementi nadrealnosti čine bliskom romanima F i Magičan život Arthura Beerholma, nova knjiga najsrodnija je Kehlmannovoj zbirci priča Slava, u kojoj se usredotočuje na problematizaciju fluidnosti identiteta, uz dosta ironije demaskirajući lažni sjaj medijski posredovana glamura i ukazujući na lažne vrijednosti koje u sprezi s medijima bivaju promovirane u vrhunsku umjetnost.

Ironično je pritom da se upravo njegova novela Trebao si otići može promatrati u tome kontekstu. Jer, da nije riječ o toliko popularnu piscu, teško da bi proza takva opsega (sedamdesetak kartica) i nedovoljne kvalitete mogla doživjeti samostalno ukoričenje. Radi se o tekstu koji se ne izdiže iznad razine stilske vježbe, dovoljno intrigantnu da ga se iščita do kraja, ali nedovoljno vrijednu da bude objavljen kao samostalna knjiga. No autorova reputacija i popularnost to su omogućile; novela je bila među najprodavanijim knjigama na njemačkom jeziku u 2016. godini, čime se vraćamo temi nepodudarnosti izvrsnosti i čitanosti.

Protagonisti su novele mladi bračni par (ugledni pisac i slavna glumica) i njihova četverogodišnja kći, koji odlaze na odmor u unajmljenu kuću u Alpama, a fabula obaseže pet dana koje su tamo proveli. Roman za pripovjedača u prvome licu ima lik pisca koji već na početnim stranicama naglašava frustriranost čestim svađama sa ženom. Ujedno ističe nadu da je vjerojatno riječ o situaciji uobičajenoj za sve roditelje malene djece, pa čak u razgovoru sa suprugom u jednom trenutku izjavljuje kako očekuje da bi im uskoro trebalo biti sve lakše, jer kći ipak već ima četiri godine.

No iskusan čitatelj već zna što može očekivati, znajući da su godišnji odmori i zajednička putovanja test svake veze, zbog 24-satne međusobne usmjerenosti partnera jednih na druge. Na tom testu oni, naravno, padaju jer se razmirice nastavljaju i na odmoru: ona njemu zamjera što se i na odmoru udaljuje od njih u nastojanju da piše, on njoj prigovara zbog nerazumijevanja njegova položaja zbog nužnosti poštivanja roka za predaju scenarija na kojemu upravo radi, podsjećajući je da kredit za kuću otplaćuju upravo njegovim honorarima – da bi svađa vrhunac doživjela u piščevu slučajnom otkrivanju suprugine nevjere (kad u njezinu mobitelu pronađe poruke koje je razmjenjivala s ljubavnikom). Nakon razmjene teških riječi ona bijesno odlazi ostavljajući ga sama u alpskoj kući s djetetom.

Ozračje napetosti zbog disfunkcionalna odnosa među likovima Kehlmann nadograđuje elementima jeze, zbog sve izraženije protagonistove svijesti o neobičnosti kuće u koju su došli provesti odmor. Hodnik koji povezuje sobe čini mu se svaki put sve dužim, broj soba kao da je sve veći, u jednom trenutku u staklenoj površini prozora izostaje odraz njegova lika, a kućom kao da promiču sjene i konture nepoznatih ljudi koje pisac vidi i u snovima. Vlasnik mjesnog dućana u koji pisac ode u kupnju čudno se prema njemu ponaša, najprije ga ignorira, a potom mu se obraća enigmatičnim, piscu nerazumljivim iskazima, da bi mu naposljetku darovao dječji kutomjer – koji zadobiva važnu ulogu u razvoju radnje.

Kehlmannov je pristup prvoloptaški. Iako on uspješno razvija potrebnu dozu jezovitosti i vješto gradira napetost, čitatelj se ne može otresti dojma déjà vu u gomili formulaičnih filmskih horora tijekom zadnja dva desetljeća, na koje se Kehlmann naslanja u većoj mjeri nego na baštinu gotičkih romana s motivima tzv. ukletih kuća. Dijelovi scenarija koje protagonist piše klišejizirana su (unatoč inverzivnosti odnosa među likovima) preslika situacije u kojoj se nalazi, pokušaj društvenokritičke oštrice posredovanjem lika poreznika u tom scenariju naslanja se na stereotipno doživljavanje državnih činovnika, a motivi su kuće koja prekonfiguracijom junaku šalje poruke (da mu nije mjesto u tome braku) nedovoljno razrađeni i ostavljaju dojam zazivanja diletantskog psihologiziranja.

Najzanimljiviji su motivi protagonistov strah od ostajanja samim s kćeri i njezino uplakano zazivanje majke kad shvati da je ostavljena njemu na brigu, čime je sugeriran njegov nedovoljno izgrađen odnos s kćeri. Da bi se neočekivanim okončanjem priče, koje s postupkom protagonista neobičnu kuću prikazuje metaforičkim opredmećenjem imaginacije, Daniel Kehlmann ponovno vratio na teren prvoloptaškog simbolizma. Novela Trebao si otići ostavlja dojam sinopsisa, nedovoljno razrađene proze pisane za potrebe ekranizacije. Od autora Kehlmannove reputacije ipak se više očekivalo.