Dobra vjera daje dobra djela

Krajem prošle godine u Hrvatskoj i svijetu obilježeno je petsto godina reformacije. O njezinim duhovnim i društvenim aspektima od nastanka do danas te položaju reformiranih kršćana u Hrvatskoj razgovaramo s magistrom Branimirom Bučanovićem, dugogodišnjim pastoralnim službenikom Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj i autorom nedavno objavljene knjige Reformacija u Hrvatskoj.

Gospodine Bučanoviću, koje je religijsko, društveno, političko i općekulturno nasljeđe reformacije u proteklih pet stoljeća?

Reformacija je važan duhovni i društveni pokret, koji je donio velike promjene u trima područjima. Prvo, donio je pobožnost koju možemo nasloviti kao biblijsku. Od nastanka reformacije do današnjih dana Sveto pismo je temelj duhovnosti i pobožnosti, Knjiga nad knjigama koja se na osobite načine čita, tumači i promovira. Drugo, reformacija je potaknula odgovornost pojedinca. Postajemo odgovorni pred Bogom da u vlastitom životu preuzmemo inicijative koje se tiču čovjekove duhovnosti i njegove društvene zajednice. I treće što želim istaknuti jest visoka radna etika. Reformacija je neizravno potaknula osjećaj odgovornosti za rad tako da i čovjekov posao može biti shvaćen i življen kao odgovor na Božji poziv, ako se obavlja čestito, marljivo i radišno, u skladu s kršćanskim biblijskim moralom.

Rekli ste da je reformacija donijela osobnu odgovornost. Mislite li da je prije reformacije nije bilo?

Ne, nisam to htio reći. I prije je bilo osobne odgovornosti: prema sebi, drugima, društvu te prema Bogu. Mislio sam na koncept osobne odgovornosti koja je povezana s reformacijskim načelom svećenstva svih vjernika. Tu nije riječ o službi svećenika, nego o odgovornosti pojedinca za molitvu i bogoštovlje te promicanje kršćanskih vrijednosti u svakodnevnom životu. Reformacija je donijela nov koncept aktivne religioznosti, kako u duhovnom tako i u društvenom području.

Usredotočit ćemo se nakratko na naše društvo i državu. Koji je položaj i kakve su perspektive protestantskih crkava i vjerskih zajednica u Hrvatskoj?

Sve vjerske zajednice u suvremenoj Hrvatskoj imaju prava zajamčena i zaštićena Ustavom, zakonima i konvencijama. Svi, pa tako i protestanti, imaju visoku razinu vjerskih prava. Ovom prigodom istaknuo bih da Republika Hrvatska podupire i potpomaže većinu vjerskih zajednica registriranih do stupanja na snagu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2002. Treba jasno reći da bi bez te državne pomoći većina njih teško preživjela i opstala.

Koliko je danas protestanata u Hrvatskoj? Mislim na sve crkve i
vjerske zajednice reformacijske
baštine.

U svome članku Religijska slika nacije, a na temelju posljednjega popisa pučanstva iz 2011, analizirao sam to pitanje. Prema tom popisu čak je 92,96 posto Hrvata religiozno odnosno vjerski opredijeljeno. Kršćana je najviše, 91,36 posto, od čega su najbrojniji rimokatolici, kojih ima 86,3 posto. Vjernika svrstanih među protestante ima 0,34 posto, gdje su uključene sve protestantske crkve i vjerske zajednice. Ako govorimo u apsolutnim brojevima, protestanata je 14.653, od čega je 8042 Hrvata, 3444 Mađara, 1242 Slovaka, 494 Nijemca, 350 Srba, 242 Čeha, 81 Slovenac... Današnja nacionalna struktura protestanata u Hrvatskoj govori nam da su većinom Hrvati, no tijekom povijesti to je bilo drukčije.

Kako protestantske crkve u Hrvatskoj, i vi osobno, gledate na pitanje kad počinje ljudski život?

Aktivno sam podupirao inicijativu 40 dana za život, koja je ekumenska jer okuplja katolike i protestante, također pripadnike pravoslavne vjere. Ta inicijativa, koju u Hrvatskoj vodi Ante Čaljkušić, promiče sustav vrijednosti koji potiče vjeru u Boga, zaštitu obitelji i života od začeća. Dakle, pobornik sam konzervativnijega pristupa koji ide u smjeru zaštite ljudskoga života. Povijesno gledano, sve su izvorne crkve reformacije čuvale i promicale takav pristup. No danas među crkvama reformacije postoji vrlo širok spektar odgovora na to pitanje: od iznimno konzervativnih do krajnje liberalnih.

Koje je vaše stajalište o pobačaju?

Ta se nepoželjna praksa ne može apsolutno zabraniti, ali ne smije biti lako dostupna mogućnost i stvar pukog izbora. Valja učiniti sve što se može da začeto dijete bude rođeno, makar bilo i neželjeno. Društvo ima preuzeti, ako to bude potrebno, odgovornost za skrb, odgoj i školovanje tako rođene djece.

Pravo homoseksualnih parova na sklapanje braka i posvajanje djece još je jedno svjetonazorsko pitanje koje u društvu izaziva žestoke podjele i protimbe. Kakvo je vaše stajalište?

S obzirom na to pitanje također postoji širok spektar odgovora unutar crkava reformacije. Kao prvo, smatram da ne postoje „homoseksualni brakovi“, nego homoseksualne zajednice. „Homoseksualni brak“ sintagma je kontradiktorna u samu izričaju.

Taj je izričaj nakon uspjeloga referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj uza sve i protuustavan ili u najmanju ruku neustavan.

Svatko u kolokvijalnom i neslužbenom govoru može nazivati homoseksualne zajednice kako želi, ali činjenica je da „homoseksualni brakovi“ ne postoje pa o njima ne bismo trebali ni govoriti. Nisam za to da homoseksualni parovi usvajaju djecu. Biblijsko-kršćanski nauk ne gleda s odobravanjem na homoseksualizam kao način života – Sveto pismo na više mjesta govori o istospolnim odnosima kao grešnim i nedopustivim. Biblija nas uči da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko, stoga svi drugi oblici zajednicâ nisu u biblijskom i kršćanskom duhu. Čovjek je cjelovit samo kao muškarac i žena, i to kada je riječ o zajednici jednoga muškarca i jedne žene. Naravno, i samački način života u mnogim je slučajevima opravdan izbor.

Što biste iz Katekizma Reformirane crkve izdvojili kao osobito važno?

Usredotočio bih se na bitnu poruku koja je zapravo odgovor na prvo pitanje iz Katekizma. „Koja ti je jedina utjeha u životu i smrti?“ Odgovor na to pitanje glasi: „Da ne pripadam sebi, već tijelom i dušom, u životu i smrti svojem vjernom Spasitelju Isusu Kristu koji je krvlju u cijelosti platio za sve moje grijehe i oslobodio me od vlasti zloga. On me čuva tako da ni vlas s glave ne može pasti bez volje moga Oca nebeskoga…“ Želim istaknuti da na samu početku Katekizam daje snažnu evanđeosku poruku i snažnu evanđeosku utjehu. Poruka je da vjerujemo u Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i pameću, a utjeha je u vjeri i pouzdanju da je cijeli naš život usmjeren, vođen i blagoslovljen od Boga.

Povod ovome razgovoru jest u prvom redu petsto godina reformacije. No vjerskih strujanja koja su se pojavljivala kao svojevrsni nagovještaji i predoblici reformacije bilo je i prije 1517. Koji su to pokreti?

Među protestantskim teolozima prevladava opće mišljenje da su tijekom stoljeća izlazili na pozornicu povijesti pokreti koji su se protivili jednoj, možemo to tako reći, kristijaniziranoj poganskoj religioznosti u okrilju kršćanskih latinsko-bizantskih crkava. Ta je religioznost često bila u službi održavanja carskog kulta te postojećih i naslijeđenih društvenih odnosa. Pogrešnost takva stanja uvidjeli su brojni pojedinci: Francuz Petar Valdo u 12. stoljeću, Englez John Wycliff u 14. stoljeću, nakon toga i Čeh Jan Hus i drugi. Nastali su i pokreti: valdenzi, viklifovci, husiti, u našim krajevima krstjani. Riječ je o, kako se kolokvijalno nazivaju, „predreformacijskim pokretima“. Unatoč brojnim međusobnim različitostima, imali su neke ciljeve koji su se podudarali: bogoštovlje na narodnom jeziku, zatim jednostavan, čovjeku blizak oblik kršćanske pobožnosti, narodna samosvijest i neovisnost o religijskoj vlasti. Krstjani u Bosni, kao jedan od tih predreformacijskih pokreta, djelovali su sve do provale Turaka, kada su dijelom islamizirani, a dijelom protjerani u katoličke zemlje, gdje su se stopili s dominantnom religijom. Da su se kojim slučajem održali, vjerojatno bi imali sličan razvoj kao valdenzi, viklifovci i husiti, koji su se poslije razvili u reformacijskom smjeru religioznosti.

Kakva je veza krstjana s bogumilima?

Krstjane često nazivaju bogumili; najvjerojatnije je ispravnije govoriti o krstjanima. Neki pak razlikuju ta dva vjerska pokreta. Jedna struja mišljenja smatra da bogumili potječu iz Bugarske, ali na temelju pouzdanih povijesnih izvora znamo da su krstjanska naučavanja krenula s područja Trogira i Splita, a odatle su se proširila u Slavoniju te su otamo dospjela u Bosnu, gdje su se uspjeli ustrojiti te su imali velik broj pristaša i snažan društveni utjecaj.

Što je na početku 16. stoljeća potaknulo Lutherovu reformaciju?

Razlozi reformacije bili su duhovne i društvene naravi. Duhovnost je bila izvanjska i ceremonijalna, često otuđena od istinske kršćanske vjere, neprilagođena malom čovjeku, vjerniku. Sve što je vjernik trebao od Crkve morao je platiti ili odraditi. Društvena okolina nije pogodovala većini, nego manjini: visokom kleru, feudalcima i bogatim trgovcima. Za to je vrijeme najveći dio stanovništva bio prepušten siromaštvu, gladi i bolestima.

Uvriježeno se za početak reformacije uzima dan 31. listopada 1517, kada je Martin Luther, prema predaji, prikucao svojih 95 teza na vrata vitenberške dvorske crkve. Što je zahtijevao tim tezama?

Prvo treba reći zašto su teze istaknute 31. listopada. Sutradan su bili Svi sveti pa je teze moglo vidjeti mnoštvo vjernika koji dolaze na misu. Inače je isticanje tekstova na crkvenim vratima bio uobičajen način pozivanja na javnu raspravu. Tomu treba dodati da Luther teze nije napisao 31. listopada, nego ih je već otprije pripremao i čekao pogodnu priliku da ih predoči široj javnosti, odnosno crkvenim vlastima i vjerničkom puku.

Nerijetko se može naići na mišljenje da je Lutherovo pribijanje teza na crkvena vrata samo legenda koju je prvi iznio reformator Philipp Melanchton 1546, gotovo tri desetljeća nakon što se to navodno dogodilo.

Već sam rekao zašto vjerujem da je pribijanje teza 31. listopada 1517. povijesni podatak. Ali to nije toliko važno; čak i da je riječ o legendi, ništa se bitno ne mijenja u povijesti reformacije. Uz to što je Luther teze istaknuo na crkvenim vratima, poslao ih je na uvid njemačkim biskupima te nekim svojim učenim prijateljima.

Slažem se da to nije bitno. Ali je bitan sadržaj Lutherovih teza. Što je njima zahtijevao?

Prije svega Luther je htio da se Katolička crkva reformira s obzirom na brojne nepravilnosti i zloporabe. U prvom redu smetala mu je praksa prodaje oprosnica ili indulgencija. Novac je Crkvi trebao za izgradnju bazilike svetoga Petra u Rimu, a govorili su da prikupljaju novac za potrebe obrane od Turaka. Prodaja indulgencija donosila je velike društvene i duhovne probleme jer su ljudi mogli za određen iznos novca biti „oslobođeni“ grijeha. Oprost za ubojstvo roditelja ili drugih ljudi, za silovanje, razbojstvo i pljačku crkve mogao se kupiti za nekoliko dukata. Luther je smatrao da se stvari povezane s duhovnošću i eshatologijom ne mogu kupiti novcem ni odraditi. Rekao je da ako Katolička crkva drži takve postupke ispravnima – njemu nema mjesta u njezinim redovima.

No Luther nije samo htio osloboditi Crkvu doista nedostojnih postupaka nego je opovrgnuo i doveo u pitanje tradicionalno življenje sakramenata.

Luther je s obzirom na mnoga pitanja bio sljedbenik izvorne rimokatoličke vjere. On je, nemojmo to zaboraviti, bio augustinac, katolički redovnik, uz to doktor teologije i sveučilišni profesor. Luther je po mnogim svojim stajalištima bio i ostao rimokatolik. Želio je iznutra reformirati Katoličku crkvu, a ne dovesti do raskola među zapadnim kršćanima. Kad govorimo o Lutheru, trebamo imati slojevit i višeaspektan pristup. Reformator Luther neke je postavke tradicionalnoga rimokatoličanstva odbacio jer je htio približiti evanđeosku vjeru malomu čovjeku, što je velikim dijelom uspio. Prema Lutherovu mišljenju, sustav sakramenata bio je ustanovljen da čovjeka uvede u začaran krug ovisnosti, posebno materijalne, o instituciji Crkve. U tom je smislu govorio kako sve ono što izravno ne potječe iz Svetoga pisma treba odbaciti. Zadržao je samo dva sakramenta koja je smatrao temeljnima: krštenje i večeru Gospodnju. Ostale je odbacio jer ih nije držao sakramentima, nego mogućim obredima unutar kršćanske pobožnosti. Nije im priznavao sakramentalnu vrijednost.

A Lutherov, kako se često spominje u literaturi, „doživljaj u kuli“?

Luther je 1519. u kuli vitenberškoga samostana proučavao i razmišljao o nekim mjestima iz Poslanice Rimljanima te zaključio da se čovjek spašava po vjeri. Između ostaloga rekao je: „Ovi su mi Pavlovi redci postali vrata za Nebo!“ Na Luthera je posebno djelovao ovaj ulomak: „Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku. Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti.“ (Rim 1, 16–17). Na temelju poticaja Riječi Božje Luther je doživio istinsko obraćenje Bogu.

Kada je riječ o pitanju spašava li se kršćanin samo po vjeri, neće biti lako prosječno upućenu vjerniku pronaći u Svetome pismu jednostavan i jednoznačan odgovor. Naime, u Poslanici Efežanima (Ef 2, 8–9) čitamo da se čovjek spašava milošću po vjeri, a ne po djelima – ali u istome novozavjetnom kanonu, u Jakovljevoj poslanici (Jak 2, 14–17), nailazimo na pitanje može li se čovjek spasiti samo po vjeri, ako nema djela, te slijedi zaključak da je vjera bez djela mrtva u sebi. Kako biste kao teolog protumačili ta dva naizgled suprotstavljena zahtjeva?

Postavili ste odlično pitanje. Ta dva novozavjetna ulomka nisu u kontradikciji, premda se takvima isprva doimaju. Reformatori su naučavali, i to još čine, da spasenje dolazi milošću Božjom po vjeri u Krista. Spasenje se ne može zadobiti nikakvim ljudskim nastojanjima. Čovjek sâm po sebi ne može zavrijediti spasenje – to je jedna od najvažnijih istina reformatorskoga nauka. Ali dobra vjera daje dobra djela. Sjetimo se evanđeoskog naputka: po djelima ćete ih prepoznati. Svako stablo donosi svoj rod. Dakle, reformatori nisu odbacili dobra djela, nego su naučavali da se djelima ne može zadobiti ni kupiti spasenje. Bitno je i vrijedno isticanja da su dobra djela prirodna posljedica ili rod vjere.

Uz sola fide (samo vjera) govori se o još dva sola. Možete li ih spomenuti i objasniti?

Da, često se govori o Lutherova „tri sola“, a zapravo je pet sola reformacije. Prvo je sola scriptura ili „samo Sveto pismo“: nauk, pobožnost pa onda neizravno i kršćanski svjetonazor trebaju se temeljiti na Svetom pismu. Zatim solus Christus: spasenje je samo po Kristu, s Kristom i u Kristu. Treće je sola gratia: spasenje je samo po milosti Božjoj; drugim riječima, Bog po svojoj dobroti, ljubavi i milosti nudi čovjeku spasenje. Četvrto je sola fide. Ovdje valja razjasniti što se pod time podrazumijeva: vjera nije nikakva vrsta magije koja donosi promjene, nego je nezasluženi dar Božji po kojemu svaki vjernik ima sigurnost spasenja. I naposljetku soli Deo gloria: „samo Bogu slava“. Cijelo Sveto pismo naučava da je Bog izvor i središte te konačno odredište čovjeka i njegova spasenja. Samo Boga trebamo slaviti te se njemu u duhu i istini klanjati!

Katolički teolozi i povjesničari kršćanstva prihvaćaju sola na kojima je Luther ustrajavao, ali mu često prigovaraju da ih je prenaglasio i apsolutizirao. No u svemu tome naučavanju Luther nije bio prvi. Uzmimo na primjer zahtjev sola gratia. Sveti Augustin je duboko i detaljno razradio nauk o milosti: stoga je i zadobio naslov doctor gratiae. A poslije je papa Inocent III, koji je živio tri stoljeća prije Luthera, napisao u djelu De miseria humanae conditionis da je čovjek bijedno i nedostojno stvorenje nesposobno da se bez Božje pomoći i milosti sam izvuče iz kaljuže grijeha.

Luther, Calvin, Melanchton i drugi reformatori nisu zapravo izmislili ništa novo. Sve je to već postojalo u Svetom pismu i kršćanskom nauku. Treba reći da reformatori nisu odbacili cijelu tradiciju, nego su joj pristupali selektivno. Poslije će se reformacija razvijati u raznim smjerovima, ali ako govorimo o reformatorima iz 16. stoljeća, njihov se selektivni pristup crkvenoj tradiciji očitovao u tome da su pojedina već postojeća učenja, koja su bila utemeljena u Svetom pismu, reafirmirali i promicali.

Sin Nikole Šubića Zrinskoga Juraj IV. Zrinski, kao veliki vojskovođa te utjecajan gospodarstvenik i političar, promicao je reformaciju po Međimurju / Protestantizmu su se priklonili i neki hrvatski biskupi Katoličke crkve

Koje su Lutherove zasluge za njemački jezik i pismenost?

Nisam stručnjak za to područje, ali na temelju općega znanja mogu odgovoriti da Luthera drže iznimno važnom osobom u razvoju njemačkoga književnog jezika. Luther je uspio ujediniti različite dijalekte njemačkih krajeva, a temelj toga ujedinjenja bio je njegov njemačkim zemljama prošireni prijevod Novoga zavjeta na taj, recimo to tako, novi njemački jezik. Sličnih je jezičnih pokušaja bilo i u Hrvatskoj: išli su prema integraciji štokavštine, čakavštine i kajkavštine, ali nisu nažalost uspjeli.

S tim nastojanjem povezan je i zrinsko-frankopanski ozaljski književno-jezični krug. A i taj krug ima veze s hrvatskim protestantima.

Šteta da te zamisli, integrativne za hrvatski jezik i narod, nisu zaživjele, neovisno o njihovoj povezanosti s protestantima. Mislim da je naš hrvatski jezik mnogo izgubio na ljepoti i bogatstvu time što su na račun štokavštine odbačene kajkavske i čakavske jezične sastavnice.

Koji su pripadnici velikaške porodice Zrinski bili skloni protestantizmu?

Odgovorit ću citirajući ulomak iz knjige Franje Bučara Povijest reformacije i protureformacije u Međimurju i susjednoj Hrvatskoj: „Već se o junaku sigetskome Nikoli IV. Zrinskome (poginuo 1566.) i o njegovoj ženi Evi rodjenoj Rosenberg, kaže da su bili protestanti. U Lendavi, u susjednoj Ugarskoj, u gradu grofičine matere, bijaše protestantska tiskara, koju su podigli i podržavali grofovi Banfi, gdje je izašlo više evangeličkih mađarskih knjiga. Već je ban Nikola poznavao hrvatske protestantske knjige, koje su na jugu bile poslane iz hrvatske protestantske tiskare u Urachu (Tübingenu), te je bio u savezu sa Ivanom Ugnadom i njegovim poduzećem.“ Pored navedenoga spominju se Nikola V. Zrinski, Juraj IV. Zrinski i Nikola VI. Zrinski.

Juraj IV. Zrinski bio je sin Nikole Šubića Zrinskoga. Po čemu je važan?

On je, kao veliki vojskovođa te utjecajan gospodarstvenik i političar, promicao reformaciju po Međimurju. Pružio je utočište putujućem tiskaru koji je u Nedelišću tiskao protestantske vjerske knjige. Još su brojni pripadnici porodice Zrinski tijekom više naraštaja bili naklonjeni protestantizmu, ali ne svi.

Jesu li i neki Frankopani prihvatili protestantizam?

Spominje se Juraj III. Frankopan, a protestantizmu su bili skloni i pripadnici drugih velikaških porodica: Nikola I. Mlakovečki, plemenitaši Jankovići i još neki. Ali nisu se samo hrvatski velikaši bili priklonili protestantizmu nego i neki biskupi Katoličke crkve, primjerice Ivan Vergerije stariji, Franjo Jozefić, Andrija Dudić i Marko Antun de Dominis.

Koji su hrvatski protestantski pisci i prevoditelji u 16. stoljeću u Njemačkoj tiskali vjerske knjige na hrvatskome jeziku?

U Urachu, danas je to grad Bad Urach, zatim Tübingenu i Regensburgu tiskano je od 1555. do 1565. i za današnje prilike nevjerojatnih 25.000 primjeraka knjiga na hrvatskom jeziku. Od 30 naslova tiskano ih je na glagoljici 13, na latinici 9 te na ćirilici 8. Najviše je objavljeno djelâ hrvatskih protestantskih pisaca Stipana Konzula i Antuna Dalmatina. To je neodvojiv i dragocjen dio hrvatskoga kulturnog nasljeđa. Hrvatski protestantski pisci nazivali su svoj jezik i narod izrijekom hrvatskim imenom. Nipošto nisu bili manje Hrvati zato što su bili protestanti.

To nikomu ne bi smjelo biti prijeporno. Je li Matija Vlačić Ilirik tiskao knjige na hrvatskome jeziku?

Koliko mi je poznato, nije. Ali bio je u doticaju s hrvatskim piscima i prevoditeljima u Urachu. Vlačićev je rad posebno važan u području crkvene povijesti. Organizirao je pisanje jedinstvenoga u svijetu djela Magdeburška stoljeća. Utemeljitelj je hermeneutike, umijeća znanstvenoga tumačenja teksta. Uz to je utjecao na reformatore u Engleskoj.

I završno pitanje koje nas iz prošlosti vraća u sadašnjost i budućnost. Nedavno je završila svjetska Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, koja je trajala od 18. do 25. siječnja. Koju biste ekumensku poruku uputili za kraj?

Ekumenska poruka treba proizlaziti iz temeljnoga smisla ekumenizma. Pojam ekumenizam dolazi od grčke riječi oikouménē, što znači „nastanjena zemlja“, „poznati svijet“. Toj je riječi u korijenu oĩkos u značenju „kuća, kućanstvo“. Volim koristiti ovu usporedbu: pokušajmo zamisliti kuću u kojoj ukućani žive u netrpeljivosti i sukobima. Premda je ta kuća njihova, ubrzo će je, ako tako nastave, zbog svađe i sukoba porušiti i postati beskućnici, izgubit će ono što zovemo dom. Temeljna poruka ekumenskih nastojanja jest: nađimo načina za zajednički život u zajedničkoj kući, zajedničkom domu, odnosno svijetu u kojemu živimo. A to podrazumijeva dijalog i razumijevanje, poštovanje drugoga i uzajamnu kršćansku ljubav.