Demoniziranje i pojednostavnjivanje

Pohvalno je što se Ivica Miškulin, vrijedan i posvećen povjesničar, uključio u Vijencu (br. 619, 23. studenoga 2017) u raspravu o problematici Oktobarske revolucije u povodu njezine stogodišnjice, kako bismo imali što više perspektiva na tu kompleksnu povijesnu prekretnicu.

Pritom je Miškulinova perspektiva posve negativna. Štoviše, već naslov svrstava tekst u onu tradiciju pisanja o revoluciji koja ju vidi kao „sotonsku“, da upotrijebim poznati izraz Josepha de Maistrea za Francusku revoluciju. To nije termin kojim se koristi Miškulin, ali osim podjednake ocjene revolucije zajedničko im je psihologiziranje povijesnih aktera u obliku njihove demonizacije ili monstrumizacije, što je činio Hippolyte Taine za aktere Francuske, odnosno drugi autori za aktere Ruske revolucije.

Revolucionari ipak nisu djelovali onako kako su djelovali jer su bili iracionalni, patološki i monstruozni, niti se tom perspektivom može objasniti što se događalo tijekom revolucija i nakon njih. Iako ni isključivi naglasak na teror i žrtve ne uspijeva objasniti cjelinu povijesnih zbivanja, to je dakako legitimna perspektiva i svakako treba biti zastupljena prilikom govora o obljetnicama revolucija. Premda je postojanje različitih perspektiva neizbježno, potrebno je kritički raspravljati o koncepcijama i argumentima kojima se podupire vlastita perspektiva.

Revolucije i režimi ne smiju se izjednačavati

Miškulin uvodno napominje da bi danas „svaki tekst koji govori o Oktobarskoj revoluciji i njezinu nasljeđu“ trebao krenuti s navođenjem milijunskog broja žrtava komunizma. Kad bismo slično rekli da bi svaki tekst koji govori ne samo o ratovima ili fašizmu nego o nacijama i nacionalizmima te religijama trebao poći od konstatiranja milijunskog broja žrtava ratova u ime nacija i nacionalizama i vjerskih ratova, sigurno bi se to smatralo pojednostavnjenim svođenjem povijesnih pojava samo na njihovu jednu, iako bolno tragičnu dimenziju. Zbog toga tekstovi većinom ne polaze od takvih konstatacija, nastojeći objasniti mnogostrukost povijesne zbilje.

Iz perspektive u kojoj je komunistička ideja „ideja najbrutalnije smrtnosti 20. stoljeća“, a komunistički režim „najveća pošast modernoga čovječanstva“ Miškulin se naizgled razumljivo pita kako ona „i danas nailazi na brojne poklonike? Kako je moguće da i danas komunističku simboliku nalazimo gotovo posvuda, od majica koje nose lik Che Guevare i Tita pa do natpisa izvješena nedavno s prozora jedne visokoškolske ustanove u nas?“ Iz te perspektive Miškulin priželjkivani odgovor može pronaći samo u „četverokutu između neznanja, intelektualne lijenosti, jeftina populizma i zlih namjera“. No budući da o tome pišu mnogi autori koji nisu ni neznalice, ni lijeni, ni populisti, ni zlih namjera, možda dio problema leži u Miškulinovoj perspektivi.

Toj perspektivi nedostaje kompleksnosti i proturječja kojima povijest obiluje, a ne manjka joj pojednostavnjenih interpretacijskih koncepcija i podupirućih argumenata. Na početku teksta to je oznaka „plaćeni njemački špijun“ uz prvo spominjanje Lenjina. Osim što je netočna, pokazuje tendenciju znatna pojednostavnjivanja koje malo toga može povijesno objasniti, neovisno o kritičkoj ocjeni Lenjina. Zanemarivanje proturječja onemogućava Miškulinu razumijevanje zašto se još uvijek, nakon iskustva ekstrema 20. stoljeća, govori o ideji komunizma ili koristi „komunistička simbolika“ usprkos tome što je komunizam „u svim svojim ostvarenjima“, kako navodi, „neprijatelj slobode, prava na izbor, humanosti i milosrđa“.

Proturječje je u tome što je ideja komunizma mnogima zaista značila slobodu, dok ju je kod mnogih uistinu i gušila. Komunistički pokreti i režimi mogli su istodobno imati i politiku socijalne jednakosti, i antifašizma, i diktature. S obzirom da je povijest puna proturječja i nimalo jednodimenzionalna, to vrijedi i za ideje i prakse socijalizma/komunizma. Zbog toga oni koji o tome danas govore afirmativno misle na jedno, a kritičari na drugo. Pritom komunizam nije izoliran povijesni slučaj ili iznimka, kako se to prikazuje.

Naglasak je Miškulinova teksta na komunističkim režimima, a ne na Oktobarskoj revoluciji, vjerojatno s pretpostavkom da su najvažnije nasljeđe Oktobarske revolucije upravo komunistički režimi. Iako je ta perspektiva također legitimna, Oktobarska revolucija utjecala je na ljude, ideje i prakse ne samo režima nego i pokreta, i to ne samo komunističkih nego i drugih, a revolucije i režimi nisu isto. O Oktobarskoj revoluciji Miškulin govori tek od 1920, odnosno 1921. godine. Iz toga proizlazi da se time ne dovode u pitanje povijesno relevantni uzroci njezina izbijanja. No takvo rezanje povijesti treba imati u vidu da se revolucionarne, socijalističke i komunističke ideje, pokreti i režimi ne rađaju niti realiziraju izvan povijesti, već kao neizbježni dio njezinih kontinuiteta i diskontinuiteta.

Tako Miškulinovo spominjanje da su boljševici već do 1920. ustrojili brojne logore za političke protivnike možemo staviti u kontekst duge tradicije deportacija u izolaciju i na teški rad u Sibir, kojima su podvrgavani protivnici carskog režima poput Dostojevskog. To nimalo ne umanjuje posebnost, brojnost i okrutnost sovjetskih logora, ali pokazuje da su nasilje i teror u revolucijama u znatnoj mjeri rezultat ne samo ideologije i djelovanja aktera nego i naslijeđene političke kulture (poput autoritarnog carskog režima) i konkretnih povijesnih okolnosti (poput građanskog rata, strane intervencije, kontrarevolucije). Ne osporavam međutim legitimnu Miškulinovu perspektivu – koja naglašava nedemokratičnost komunističkih režima i uporabu terora – stoga potvrđujem da stoje mnoge njegove napomene, kao što je izdvajanje boljševičkog gušenja pobune kronštatskih mornara 1921.

Izostanak slojevitosti

Tendencija Miškulinova teksta da komunističke režime izdvoji kao najbrutalnije, odnosno iznimne u povijesti nasilja 20. stoljeća očituje se i u podcrtavanju njihove posebne agresivnosti prema susjedima te stalne ratne i imperijalne ambicije. To se ilustrativno vidi u poopćenu iskazu: „države koje su po svom obliku nedemokratske, tj. neka vrsta diktature, obično su višestruko sklonije napasti susjeda negoli su to države s demokratskim uređenjem“. Teško je međutim napraviti takvu generalizaciju i osloboditi demokratske režime brojnih primjera intervencije i imperijalizma, a suparnike u Hladnom ratu niza primjera obostrane – međusobno uvjetovane – „ratobornosti“.

Nakon usmjerenja na nedemokratske prakse i teror komunističkih režima, Miškulin obrađuje socioekonomska pitanja, pri čemu ističe: „Ni u jednom slučaju, pa čak ni u vrijeme velike depresije početkom 1929–1933, komunizam nije uspio dosegnuti standard modernih zapadnih kapitalističkih ekonomija.“ No nije bilo tek pitanje je li ga dosegnuo ili ne – ne treba gubiti iz vida inicijalni nerazmjer razvijenosti – nego ostvaruje li ekonomski napredak koji će biti temeljen na drukčijim osnovama i osigurati socijalnu i ekonomsku raspodjelu koju zapadni kapitalizam svojim radnicima u međuraću nije nudio. Okretanje zapadnoeuropskih zemalja nakon Drugoga svjetskog rata socijalnoj državi događalo se pretežno kao rezultat prijetnje komunističke alternative i sprečavanja socijalne revolucije u svojim zemljama.

Miškulinova obrada socioekonomske problematike posebno pokazuje spomenuti izostanak slojevitosti i nijansiranosti. Ne spominje se socijalistička modernizacija koja je kao jedna od ključnih odrednica socijalizma pretvarala dominantno agrarne u industrijske zemlje, što je stanovnicima donosilo modernost, ali i faze prisilne kolektivizacije. Neovisno o zaključnoj ocjeni modernizacije, nemoguće ju je izostaviti. Miškulin ironično napominje kao „naj­ilustrativnije svjedočanstvo političkog i ideološkog bankrota ekonomskih sustava komunističkih režima“ to što za razliku od kapitalističkih nisu mogli radnicima osigurati ni radničke hlače – traperice – za kojima su toliko čeznuli. Iako su traperice ponajviše pitanje popularne kulture, radnice su u socijalističkoj/komunističkoj Jugoslaviji dobile na primjer i kvalitetne i popularne – borosane.

Miškulin napose izdvaja negativne učinke „komunističkih režima na gospodarstvo i radnu etiku“ (u koje uz dirigiranu ekonomiju, uništavanje privatne inicijative, uravnilovku uključuje i alkoholizam, kao da je on specifičnost komunizma), u kojima „treba tražiti dobar dio gospodarskih poteškoća postkomunističkih društava“. To su pojednostavnjeni sudovi jer zanemaruju gospodarska postignuća, industrijalizaciju i urbanizaciju te značenje koje su imali za brojne muškarce, žene i njihove obitelji. Negativno isticanje „radne etike“ također je složenije jer su rad, udarništvo, socijalističko natjecanje nosivi pojmovi socijalističke/komunističke ideologije. Neovisno o kritičkoj ocjeni, nespominjanje tog aspekta socioekonomske problematike otkriva jednodimenzionalnost prikaza. Svoditi pak gospodarske probleme postkomunističkih zemalja samo na nasljeđe komunističkih režima znači ne govoriti o tranzicijskoj deregulaciji i privatizaciji te utjecaju globalnog (neoliberalnog) kapitalizma.

Miškulin i u završavanju teksta jugoslavenskim komunizmom slijedi unaprijed pripremljenu koncepciju: kontinuirano protivljenje demokraciji, represija, masovna poslijeratna smaknuća, prisilna kolektivizacija, progoni, politička suđenja i umorstva, cenzura, brojna gušenja različitih prava, proizvodnja i demonizacija unutarnjih neprijatelja – dakle neprekinuta „brutalna diktatura“. To je legitimna perspektiva s dovoljno stvarnih aspekata koji ju podupiru. Ona međutim izostavlja slojevitosti i proturječja te različite razvojne (totalitarne i liberalizacijske) faze, kao i dinamiku stezanja i popuštanja. Takvo tumačenje uglavnom ne uključuje socijalnu povijest ni povijest svakodnevice, a posve zaobilazi kulturnu povijest i povijest popularne kulture te povijest žena.

Obuhvatnija povijesna slika uključivala bi i antifašizam i komunizam, i staljinizam i antistaljinizam, i diktaturu i modernizaciju, i ograničavanje političkih sloboda i davanje prvi put prava glasa ženama, i zatvaranje političkih protivnika i dostupnost školstva, zdravstva, rada i stanovanja. Socioekonomsku povijest Jugoslavije Miškulin apsolvira rečenicom: „odlasci po traperice u Trst i vožnja par-nepar, a stvarno činjenica da je Jugoslavija potkraj svog postojanja bila u stanju bankrota“. Isključivi fokus na gospodarsku krizu 1980-ih ispušta primjerice pojedince i obitelji koji su dosegnuli modernost kao rezultat socijalističke modernizacije.

Miškulin tekst zaključuje ironiziranjem jugoslavenskog samoupravljanja i politike nesvrstanosti. No bez obzira kako ih kritički ocjenjivali, balansirana historiografska slika uključuje ih kao pokušaj vlastitoga socijalističkog puta u okolnostima odmicanja od SSSR-a i polarizacije Hladnog rata. Jedino protuobjašnjenje koje preostaje Miškulinovoj perspektivi jest psihologiziranje kroz tobožnje licemjerstvo i zavedenost („zavarali su Zapad obmanom navodno drukčijeg puta u socijalizam“).

Na kraju bih potencijalnom čestom prigovoru u hrvatskoj javnosti – da pozivanje na kompleksnost znači obranu socijalističke/komunističke Jugoslavije ili čak opravdavanje totalitarizma, diktature i zločina – unaprijed odgovorio da se, nasuprot tome, time brani povijesna znanost od demonizirajućih koncepcija i pojednostavnjenih argumenata i tumačenja.

Dr. sc. Branimir Janković viši je asistent
na Odsjeku za povijest
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu