Češalj

Legendarni urednik i prevoditelj Zlatko Crnković na više je mjesta zabilježio svoje susrete s ljudima iz svijeta književnosti. S osobitim simpatijama piše on o Ephraimu Kishonu, koji je rado dolazio u Zagreb. Tako Crnković priča kako je Kishonu bilo normalno da na javnome mjestu – recimo, u kavani hotela Esplanade – izvadi češalj i stane uređivati frizuru. Crnković to spominje s nešto čuđenja, ali samu tu piščevu naviku ne pokušava objasniti. A meni se čini da je ona objašnjenje zaslužila, i da to objašnjenje ne bi govorilo samo o Kishonu – koji je, uostalom, jednu svoj knjigu naslovio Mein Kamm, tj. Moj češalj, aludirajući na Hitlerov Mein Kampf – nego i o koječemu drugome, a osobito o češlju i njegovu značenju.

Pri pokušaju da se objašnjenje dade potrebno je krenuti od očitoga: da bi se mogao tako češljati, Kishon je najprije morao imati u džepu češalj. Postavlja se onda odmah pitanje zašto ga je imao, kad nas iskustvo uči nečemu sasvim drugom: ni jedan muškarac već dugo ne nosi češalj u džepu, pa kad biste na nekom velikom skupu ponudili milijun onomu tko pokaže češalj, mogli biste biti prilično mirni, jer nitko se ne bi našao. Je li to, dakle, bio nekakav piščev hir, ili se tu krije nekakva tajna?

Dakako da se krije tajna. Treba, naime, uzeti u obzir da se Kishon formirao u jednoj sasvim drugoj epohi, kad je češalj značio nešto posve drugo nego danas, pa je i češljanje imalo drukčiji smisao. U ta teška i sirotinjska vremena uređivanje kose bilo je neka vrsta društvene obaveze i znak dobrih manira.

Kosa je značila potencijalnu opasnost i zato se jako držalo do njezine higijene. Bilo je tada ušiju i čovjek je stalno živio u strahu da će ih negdje dobiti: u školi, u vojsci, na kolektivnim putovanjima, svuda je i najmanji svrbež u vlasištu bio znak za uzbunu. Ne samo zato što su uši prenosile tifus nego još više zato što je bilo velika sramota imati uši: nitko vas nije pitao je li insekt preskočio na vas u prepunom kinu, nego je odmah zaključivao da se ne perete dovoljno i da ste za tu nevolju sami krivi. Zato su djecu u domovima i u ljetovalištima šišali do glave, a isto tako i vojnike, kao i dobrovoljce na radnim akcijama. U školi se povremeno provodila kontrola, a u popularnim novinskim prilozima naveliko se objašnjavalo što treba učiniti da se doskoči ušima. A tu je opet najvažnije bilo redovito češljanje, te su nas iz škole slali kući kad bismo bili čupavi ili nepodšišani. Pa kad se u onoj pjesmi kaže Na kraj sela čađava mehana / Iz nje viri glava nečešljana, onda to znači da su mladići koji u toj krčmi borave strašno zapušteni i opasni za okolinu.

Upravo zbog toga, češljevi su bili vrlo dostupni i zato sveprisutni. Izrađivali su ih od kornjačevine, od kosti, od željeza i aluminija, od drva, a onda i od svih plastičnih masa do kojih se moglo doći. Prodavali su se u dućanima, ali isto tako i na vašarima, a galantari – naime pokućarci – imali su ih u svojim nosalicama. Budući da je češljeva bilo svuda, onda je svuda bilo i češljanja, i ljudi su, kad ne bi imali pametnijega posla, izvadili iz džepa češalj, namočili ga ispod pipe, pa se zatim lickali, i to na javnome mjestu. Bilo je to toliko uobičajeno da su u slastičarnicama visjeli natpisi: Zabranjeno češljanje.

Ali nije higijena jedini razlog što su češljevi i češljanje bili tako prošireni. Drugi je razlog moda. U to vrijeme a i dugo poslije toga frizura je bila silno važan signal nečije modne osviještenosti ili opet zaostalosti. Djelomično je to bilo zato što u onoj sirotinji čovjek nije baš mogao tjerati modu u odjevnoj sferi – jer sve je bilo skupo i teško se nabavljalo – ali je zato mogao kosu oblikovati onako kako to traže najnoviji trendovi.  Tu su postojale dvije temeljne tendencije: jedna koja je kosu skraćivala, a druga koja ju je produživala.

Ona prva tendencija dolazila je sa službenih mjesta i tražila je da kosa bude prije svega uredna, što je značilo da treba biti visoko podšišana oko ušiju te da ne smije na tjemenu biti previše duga, kako ne bi padala na oči i prljala se. Ta je tendencija zapravo propagirala nekakav frizerski asketizam – i kod muškaraca i kod žena – uz pretpostavku da na svijetu ima i važnijih stvari od frizure.

Ona druga tendencija tražila je da kosa bude oblikovana po nekakvu uzoru. Ti su uzori najčešće bili strani i ticali su se likova i pojava iz popularne kulture, a podrazumijevali su da frizura mora biti prije svega lijepa. A da bi se mogla prikladno oblikovati, morala je onda biti i nešto duža. Bit će dovoljno ako spomenem samo dva tipa frizure koje su tada bile popularne. Jedno je tzv. tarzanica, dizajnirana prema poznatom filmskom liku, a tražila je da kosa bude ravno podrezana otraga i bujna oko ušiju. Drugo je kokotica, koju su popularizirali osobito pjevači rokenrola: tu je kosa bila sa strane jako zalizana – u Americi gelom, kod nas zašećerenom vodom – dok je na tjemenu ostajao bujan čuperak poput pijetlove kreste. Na to je najviše nalikovala Kishonova frizura.

Bilo je tih frizura i inače, ali valjda je i ovo dovoljno da se razumije što želim reći: za sve njih bio je potreban češalj i sve su počivale na pretpostavci da je javna uporaba toga češlja pozitivna stvar. Nema više ni ušiju, a nema ni pomodnih frizura, nego oko nas vrve što ćelavci, što ljudi s kosom do stražnjice, ali nitko tomu ne pridaje nikakvo značenje. I nitko se javno ne češlja.

Tako su izgubile moć i nekadašnje dosjetke. U ono se vrijeme, naime, češalj nosio u stražnjem džepu hlača, pa se govorilo da se valja čuvati tipova koji vas pitaju imate li češalj, a onda odmah opipaju mjesto na kojem bi se on morao nalaziti.