Bez sretnog kraja

Kad se na samu početku teksta ustvrdi da je obiteljska drama Happy End ponešto slabije ostvarenje u novijem dijelu opusa velikog mizantropa te podjednako velikog moralista i pesimista Michaela Hanekea, to ne znači i da je riječ o slabu filmu. Naprotiv, posrijedi je još jedno dominantno tematski a manjim dijelom i izvedbeno tipično djelo autora kojega nazivaju „novim Fassbinderom“, kojem je u ostvarenjima Sedmi kontinent, Bennyjev video i 71 fragment u kronologiji slučajnosti dao neskrivene posvete. U filmu prikazanu u konkurenciji Cannesa te nominiranu za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najbolje europske glumice (uobičajeno izvrsna Isabelle Huppert) i glumca (uvijek sjajni i autoritativni Jean-Louis Trintignant), Haneke se na u nekim segmentima svjež i provokativan način bavi mnogima od svojih omiljenih tema, od dječje psihopatologije kojoj se posvetio u Bennyjevu videu i Bijeloj vrpci (u određenoj mjeri i u remek-djelu Skriveno), preko ugroženosti i propadanja (francuske) buržoazije nalik onima u Skrivenom, do naznaka rasizma iz drame Šifra nepoznata (Code inconnu: Récit incomplet de divers voyages) i eutanazije iz njegova prethodnog filma Ljubav.

Ovdje se Haneke dobrim dijelom nalazi na terenu također velikog moralista Claudea Chabrola, konkretno iz Chabrolove autorske faze u 90-im godinama prošlog stoljeća, iz filmova Pakao, Izvršenje i Hvala za čokoladu, u kojima je veliki francuski sineast kreirao razorne prikaze truleži francuske buržoazije na primjerima manje ili više trulih obitelji iz više srednje i gornje klase.

Na gotovo identičan način trula je i obitelj u fokusu Happy Enda, koju ponajviše upoznajemo iz motrišta trinaestogodišnje Eve, inicijatorice drame koja će antidepresivima najprije za probu otrovati hrčka, a ubrzo i vlastitu majku, kojoj nikad ne vidimo lice i koja će poslije preminuti, da bi djevojčica dospjela u Calais, u novu obitelj oca Thomasa (odlični Mathieu Kasasovitz) i njegove supruge Anaïs. U toj obitelji nemoguće je pronaći stabilnu i uvjetno rečeno „normalnu“ osobu, a njome dominira posesivna Anne (Huppert), koja pokušava održati makar privid kakva-takva sklada, skrbeći o bipolarnim poremećajem pogođenu i iracionalnim postupcima sklonu sinu Pierreu (vrlo dobar Franz Rogowski iz Victorije Sebastiana Schippera), o obiteljskoj građevinskoj tvrtki u kojoj je došlo do nesreće sa smrtnim posljedicama te o pomalo dementnom ocu Georgesu (Trintignant) i bratu Thomasu.

Georges je očajan starac koji želi eutanaziju, a budući da ona u Francuskoj nije dopuštena bezuspješno će pokušati samoubojstvo najprije udaranjem automobilom u drvo, da bi završio u invalidskim kolicima, a poslije utapanjem, u čemu će mu pomoći unuka Eve. Ljubavi, empatije ili bilo kakvih iskrenih osjećaja u obitelji Laurent nema ni u tragovima, jer Thomas vara i drugu suprugu Anaïs, djed je mizantrop koji prezire sve članove obitelji osim možda kćeri Anne, kojoj pak nije važna bit, nego samo i barem privid skladne obitelji iz gornje srednje klase.

Hanekeov redateljski postupak distanciran je i u dobroj mjeri hladan, a vizualna faktura gotovo dokumentaristički „nezainteresirana“, osobito u uvodu u kojem Eve s asocijacijama na Što je Iva snimila 21. listopada 2003. Tomislava Radića digitalnom kamerom bilježi zbivanja u sredini u kojoj planira i provodi trovanja, da bi u sekvenci u kojoj Pierre u jednom od svojih ispada na svečani obiteljski ručak u restoranu pokuša uvesti skupinu migranata obiteljska dekadencija i trulež bili podignuti na višu, društvenu razinu. To je društvo u kojem radnici ginu na gradilištima, djeca ubijaju roditelje, ljubav i empatija su nepoznati pojmovi, a ono što je isključivo važno jest forma, i na obiteljskoj i na socijalnoj razini. Haneke je i ovdje vješt u hladnoj, cerebralnoj i neumoljivo preciznoj analizi patologije suvremenog europskog društva, u konkretnom slučaju francuskoga, kojim se pozabavio u Skrivenom, no isto vrijedi i za austrijsko i njemačko društvo.

Donekle je i autoreferentan, jer u sekvenci u kojoj djed Georges unuci Eve priča o tome kako je iz milosrđa ugušio umiruću suprugu, asocijacije i scene iz Ljubavi same se nameću. Najveći problem filma leži u tome što je sve ono što gledamo za Hanekeove standarde nekako obično i razmjerno očekivano, u suglasju s likovima realizirano bez strasti i osjećaja te gledatelj vrlo brzo shvaća da ne mari ni za jednog od likova, pa ni za formalnu protagonisticu Eve. Hladnoća kojom Eve eksperimentira trujući hrčka i majku identična je hladnoći kojom se Haneke odnosi prema likovima, a tolika mizantropija i pripadni cinizam odbijaju gledatelje.