Vrijeme ljubavi i vrijeme smrti

Dio čitatelja zacijelo će se pitati zašto u nadnaslovu stoji Hrvatska proza od Interlibera 2016. do Interlibera 2017, a ne Hrvatska proza u 2017. Premda sam o tome pisao u jednom od prijašnjih članaka, pravo je čitatelja – pa onda i novinarski uzus – da ih se s vremena na vrijeme na nešto podsjeti ili objasni ono što ih u prvi mah možda zbunjuje. Već dugo, tek s ponekom preskočenom godinom, nastojim u tim inventurama izdvojiti romane i knjige novela za koje držim da su u prethodnoj godini najbolje ili po nečemu signifikantne za našu književnost. I stalno sam se susretao s istim problemom: nakladnici bi nas na svakom Interliberu, na samu zalazu godine, zasuli takvim mnoštvom novih knjiga da mi se činilo nemogućim sve to pročitati i ocijeniti u tako malo vremena.  

Govorim, naravno, o vlastitu neugodnom iskustvu, u kojemu su se miješali s jedne strane osjećaj odgovornosti, a s druge sumnja da sam lijen i nesposoban dovoljno brzo čitati. Ali kako izbjeći tu tjeskobu? Pitanje je bilo praktične naravi, a rješenje koje mi je palo na um nije bez mana. Pomislio sam kako nitko ne bi bio na gubitku (dapače!) prestanemo li robovati uhodanoj rutini: valja samo neznatno unatrag „pomaknuti“ kalendarsku godinu (za manje od dva mjeseca), od Interlibera do Interlibera. Tako kritičar dobiva mogućnost da bez tjeskobna vremenskog pritiska pročita gomilu pristiglih (često vrlo opsežnih) romana i zbirki priča, a čitatelj može očekivati realniju ocjenu produkcije u naznačenu vremenu (od studenoga do studenoga). Iako je, razumije se, uvijek, pa i ovdje, riječ o osobnom izboru, čija je „objektivnost“ stalno pod legitimnim plaštem sumnje.

Komu je stalo do istine

U protekloj sezoni najsnažniji odjek i kod čitatelja i kod kritike imao je opsežni roman Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši (Naklada OceanMore). O intrigantnosti toga proznog djela, za koje mislim da je jedno od najvažnijih u hrvatskoj prozi na početku 21. stoljeća, govori i njegova relativno brza dramatizacija i nedavno uprizorenje u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, a na svoj način dojam o vrijednosti potvrđuju i priznanja koja je dobio (Gjalski, Galović i nagrada Tportala). Riječ je o romanu koji obuhvaća široku društvenu problematiku i govori o suvremenom stanju duhova i stanju fakata, o strahu kao osjećaju koji dominira u životu protagonista i sredini u kojoj se kreću. Novak je priču formalno oblikovao kao iskaze četvero protagonista / pripovjedača u prvom licu čiji su se životni putovi u jednom trenutku slučajno dodirnuli. Riječ je o društvenim marginalcima i autsajderima, ljudima iz različitih kultura, različitih nacionalnosti i različitih domicila, različitih svjetonazora.

U osnovi mu je priča o zabranjenoj ljubavi između sredovječne Hrvatice Milene i mladog Roma Sandija, koja istodobno reflektira napete odnose između romskog i hrvatskog stanovništva u Međimurju. Ono što Novakova Ciganina, ali najljepšeg čini drukčijim od dosadašnje hrvatske proze u kojoj se govori o Romima (izuzimam Lujanovićev Oblak boje kože) jest napuštanje jeftine egzotike za račun insajderskog analitičkog i kritičkog razmišljanja o društvenom ustroju romske zajednice. Sandijevo skeniranje zbiljskog stanja romskog sela, na temelju vlastita iskustva, čini se u prvi mah tek emotivnim i slikovitim prikazom, ali je posrijedi zapravo gotovo sociološka studija koja razotkriva njegovu oštru unutarnju raslojenost.

Jednako je važna i tema o ilegalnim migrantima koji se kreću međimurskom rutom na svom traganju za sigurnijim i boljim životom. Pisac ju je potanko razradio pripovijedajući o sudbini Kurda Nuzata, koji u ratom zahvaćenu Mosulu ostavlja obitelj i kreće u obećanu zemlju Francusku, a zapinje u Međimurju. Nuzat je, na nekom općem romanesknom planu, simboličan lik nesretnog izbjeglice (a u književnom smislu, kao i drugi protagonisti, individualiziran, „punokrvan“, uvjerljiv), produkt najstrašnijeg poraza suvremene civilizacije u kojoj glad, siromaštvo i ratovi pokreću desetke milijuna ljudi u potragu za novim domovinama.  

Novakov roman završava, nimalo slučajno, iskazom policijskog glasnogovornika, predstavnika vlasti iz Zagreba. Njemu je jasno da nikomu nije stalo do činjenica te će on kreativnom manipulacijom servirati nadređenima i javnosti svoje shvaćanje pravedne istine o zbivanjima u Međimurju: „Svijet je dobio priču po svojoj mjeri. (...) Priča je imala dovoljno elemenata da se svatko uhvati za onaj koji mu je najdraži. Hoćeš Rome, hoćeš ilegalne migrante, možeš izmisliti svoju teoriju.“  

Labirint djetinjstva

U kratkom romanu Sjećanje šume (izd. Sandorf) Damir Karakaš pripovijeda o djetinjstvu u ličkoj zabiti sedamdesetih godina 20. stoljeća, o surovosti ambijenta u kojem dječak odrasta, ali koji se u neko vrijeme naglo počinje mijenjati, modernizirati – u selo stižu hidrofori, bojleri i tuševi, kupuju se prvi televizori. Narator u prvom licu jednine, autorov dječji alter ego (ujedno glavni lik), zbivanja opisuje uglavnom neutralno, primjerenim minimalističkim stilom, ne upuštajući se u iznošenje emocionalnih reakcija i izbjegavajući bilo koju vrstu komentara svijeta o kojem govori. No u njegovoj prozi ima elemenata naturalističke eksplicitnosti, pripovjedačeva nastojanja da izbori legitimitet vulgarizmima i skarednim prizorima, intimnih očitovanja od kojih ljudi obično zaziru.  

U središtu je romana složen odnos sina i oca, kadšto ambivalentan, s obzirom na razliku u njihovoj dobi i na sinovu krhkost i slabo zdravlje. Iz očeva ponašanja mogu se iščitati znakovi patrijarhalnog autoriteta pa i autoritarnosti, sirovosti, naglosti i tvrdoće karaktera, i to je nešto što je u dječakovu selu normalna svakodnevica. Otac stalno kudi ili tuče, rijetko, gotovo nikad ne hvali. Ali ne strahuje dječak samo od očeve ruke – cijelo je njegovo djetinjstvo u kontinuitetu koji obuhvaća roman dominantno ispunjeno osjećajem straha, koji ima različita izvorišta i različite intenzitete: strah od milicionara, strah od tajanstvene bolesti srca, strah od medvjeda koji je u blizini rastrgao čovjeka.  

Sjećanje šume, taj mračni labirint djetinjstva, roman koji odlikuje jednostavnost, neposrednost i zanatsko umijeće, najzrelija je i stilski najkonzistentnija Karakaševa knjiga. I važan doprinos suvremenoj hrvatskoj prozi.

Goran Tribuson tvrdi da je knjiga Vrijeme ljubavi (Mozaik knjiga) posljednje njegovo literarno zavirivanje u dane vlastitog djetinjstva (Rani dani, Trava i korov, Mrtva priroda), da je to „točka na i“, završetak tetralogije. Baš mu i ne vjerujem.

Vrijeme ljubavi sastavni je dio Tribusonova ciklusa o odrastanju ne samo zato što govori o istim likovima, što je isto mjesto radnje, što obuhvaća isto vrijeme zbivanja, nego i stoga što dominira sličan ironijski i humoristički pripovjedni ton. U postupku povezivanja tekstova i izgradnje kompozicije Vremena ljubavi, pri čemu je osnovni povezni motiv uvijek tematski – neki oblik ljubavi, autor se efektno poslužio prstenastim uokvirivanjem spajajući završni tekst s uvodnim. A u tom prstenu pisac je rastvorio prostor za prisjećanja na to „kako smo u tim godinama učili voljeti“ i u kakvim se sve oblicima „klinačka ljubav“ (zapravo duboka prijateljska veza i odanost) javljala: prema roditelju, djetetu, prijatelju, domovini, kućnom ljubimcu, filateliji, čitanju…  

Vrijeme ljubavi zadržava osnovne vrline prethodnih Tribusonovih autobiografskih knjiga – lakoću i zanimljivost pripovijedanja, uvjerljivu sliku pojedinca u njegovu (ideologiziranu) društvenom kontekstu, ironijski odmak i nepretencioznu duhovitost, što je vrlina koju u hrvatskoj književnosti treba nadasve cijeniti jer je vrlo ­rijetka.

Majstori minimalizma

Već je naslovom svog trodijelnog romana Bezdan (Fraktura) Josip Mlakić čitateljima nagovijestio da će se susresti s teškom, mučnom temom. U prvom dijelu protagonisti su dvoje starih ljudi, muž i žena, koji se poslije rata vraćaju u svoje selo da bi obnovili život na nekadašnjem ognjištu, ali se susreću s velikim problemima kad ženu napadne Alzheimerova bolest. Slična se priča ponavlja u drugom dijelu romana, samo s drugim protagonistima: posrijedi je bračni par umirovljenih gimnazijskih profesora iz susjednoga grada, a nesreća zaboravljanja također je snašla ženu. Mlakić nudi čitatelju paralelizme, dodirne točke dviju mučnih priča o demenciji – podudarnosti ili različitosti; tako proširuje i podcrtava svoju osnovnu ideju o tragici oboljelih od Alzheimerove bolesti i njihovih najbližih, o starosti, osamljenosti i smrti. A smisao je trećeg, završnog dijela romana – hipotetične buduće zbirčice pjesama Bezdan čiji je „autor“ glavni muški lik iz drugog dijela, profesor hrvatskoga i pjesnik – što djeluje kao snažan integrativni faktor romana koji sažima i filozofski osmišljava životnu muku njegovih junaka.  

U Mlakićevoj knjizi temeljni osjećaj života je tragičan, ali joj zrnca suosjećajnosti, duboke odanosti i trajne vezanosti likova uz drugo biće daju legitimaciju ljudskosti. Snažne emotivne učinke kod čitatelja pisac postiže vještom uporabom elemenata minimalističke estetike – eliptičnim rečenicama, nagovještajima, komornim ugođajima, sažetim dijalozima, odustajanjem od komentara.  

A kad smo već kod minimalizma, ne može se mimoići zbirka kratkih i kratkih kratkih priča (short short story) Miroslava Mićanovića Soba Jacka Nicholsona (Meandarmedia). U nekima od tih priča autor se vrlo efektno koristi stilskim postupkom koji donekle podsjeća na ono što se u likovnoj umjetnosti naziva krokijem. Mileva Einstein, teorija tuge (Fraktura), treći roman Slavenke Drakulić u kojem se stvarne, povijesne ličnosti pojavljuju kao glavni likovi njezine fikcionalne proze, nova je potvrda visoke razine autoričina književnog umijeća. Roman Stajska bolest (Sandorf) Slađane Bukovac uvrštavam u izbor zbog toga što je nakon dugo vremena vratila Baniju na književnu scenu i na relevantan način u fikcionalnom svijetu svog romana otvorila niz bitnih tema.  

Važnim pitanjima naše suvremenosti bavi se i roman Vlade Rajića Tužitelj (Alfa), drugi dio (nakon Suca) zamišljene pravosudne trilogije. Jer, burno ratno pa turbulentno tranzicijsko vrijeme simbolički se možda najbolje zrcale u suvremenom nacionalnom pravosuđu: tu se, kao u nekoj žarišnoj točki, projiciraju slike socijalnih, ekonomskih, političkih i moralnih potresa kojima smo izloženi svi zajedno i svaki pojedinac posebno.  

Branislav Glumac objavio je intrigantnu zbirku priča Moj budući otac osjeća da ga gledam (VBZ), u kojoj se u novelama iz novijeg vremena okreće sebi i kontemplaciji, a u tekstovima nerijetko tematizira smrt: govori se o smrtima koje su se dogodile, o smrti koja se očekuje, o inventurama pred konačni obračun, o odnosu mladost – starost. O romanu Dražena Katunarića Smiješak Padra Pija (Hena com), koji smatram vrijednim doprinosom našoj suvremenoj prozi, pisao sam nedavno u ­Vijencu.