Vizionarski o realističnom

Domaći su nakladnici specijalizirani za strip prošle godine objavili niz vrijednih djela. Sada se ipak neću osvrnuti na neki rad izvorno nastao prije nekoliko godina, nego na album Kraj epohe, integralno izdanje dvaju iznimnih stripova scenarista Pierrea Christina i crtača Enkija Bilala. Stripovi Falange crnog reda (1979) i Lovačka partija (1983) izravno se odnose na povijesni trenutak i tadašnja društvena previranja. Prvi propituje nasljeđe Španjolskoga građanskoga rata (1936–1939) četrdesetak godina nakon što je završio (ponovo aktivnim veteranima frankističkih postrojbi suprotstavljaju se veterani Međunarodnih brigada), dok se drugi izravno bavi ostarjelim moćnicima Sovjetskoga Saveza i njihovim privrženicima iz država Istočnoga bloka.  

Kako je posrijedi prvo objavljivanje tih stripova u nas, zanimljiv je podatak da su u nas oni cijenjeni još u vrijeme izvornih francuskih izdanja. O tim se stripovima tada, pa i o Bilalu, pisalo, a malo ih je tko pročitao, dok su ilustracije stizale na kapaljku. Razloge tomu ne nalazimo tek u izvrsnosti stripova nego i u činjenici da je Enki Bilal, pravim imenom Enes Bilalović, rođen 1951. u Beogradu kao sin oca Bošnjaka i majke Slovakinje. Kada je dječaku bilo devet godina, obitelj je emigrirala u Francusku.  

Vrijeme je to definitivnoga uzleta francusko-belgijskoga stripa započeta nakon Drugoga svjetskoga rata, poglavito 1950-ih, pa ne čudi odluka darovitoga mladića da se posveti zanimanju crtača. Prve je radove objavio početkom 1970-ih, no upravo ga je suradnja s etabliranim scenaristom Christinom (pisao je predloške za popularni SF-strip Valerijan crtača Mezieresa) učinila poznatim. To desetljeće vrhunac je modernizma u stripu, razdoblje kada su pojedini autori poput Moebiusa (pseudonim crtača Jeana Girauda, jednoga od autora vesterna Poručnik Blueberry) raskidali veze s tradicionalnim načinom kazivanja u stripu, dok su drugi pak mijenjali uvriježene klasične formule i prilagođavali ih razdoblju kao i stilskim i sadržajnim pomacima modernizma.  

To je desetljeće formativno Bilalovo razdoblje, dok su mu Falange crnoga reda, a zatim i stripovi 1980-ih, osigurali ugled u okvirima devete umjetnosti. A uz Lovačku partiju, valja spomenuti znanstvenofantastičnu Trilogiju Nikopol (1980–1992), započetu albumom Sajam besmrtnika (1980). Bilal je potkraj desetljeća postao autor vrsnog animiranog filma Bunker Palas Hotel (1989), naglasivši tako bliskost dvaju pripovjednih medija, a potvrdio je to i režijom još tri filmska naslova. Na području stripa bitna je i ZF-tetralogija San monstruma (1998–2007) nadahnuta patnjama Sarajeva tijekom rata u BiH, a govori o Sarajevu u budućnosti. Enki Bilal i dalje predano djeluje pa je i u ovom desetljeću već nanizao nekoliko naslova i nadalje zavidne kvalitete. Upravo stoga prošlogodišnje se objavljivanje Kraja epohe u nas čini vrlo referentnim u sagledavanju Bilalovih vrijednosti.  

Dinamičan triler

Kada ostarjeli frankisti počine pokolj u zabačenome – tijekom Građanskoga rata republikanskom – selu, novinar Pritchard, bivši pripadnik Međunarodnih brigada, okuplja skupinu nekadašnjih suboraca i želi zaustaviti dalje pogubno djelovanje antagonista. Nekadašnji su suborci uglavnom ugledni pripadnici društva, a nakon okupljanja djelovanje im izmiče zakonskim okvirima. Traganje za antagonistima neprestano je, stradanja članova skupine sve češća, jer su sukobi s frankistima sve pogubniji. No i njih se same zakonski progoni i smatra teroristima, a naposljetku u završnim obračunima preživljava jedino Pritchard, sasvim deziluzioniran i otuđen, s pitanjem je li čitava borba doista vrijedila i kakve je rezultate donijela?  

U 78 tabloa Christin i Bilal neprestano gradiraju napetost, precizno definiraju karaktere i razrađuju društveni i povijesni kontekst. No ostarjele pripadnike Međunarodnih brigada usprkos požrtvovnom djelovanju teško možemo označiti junacima, više im se može priskrbiti status antijunaka – tako rado i često apostrofiranih u modernističkim djelima raznih narativnih umjetnosti, od književnosti, preko filma pa sve do stripa. Traganje za protivnicima i sukobi pritom se čak mogu poistovjetiti i s egzistencijalnima u njima samima pa stradanje često ima značenje pročišćenja i smirenja. Scenarij je sadržajan, bez banalnosti i stereotipa, Pierre Christin pripovjednim obrascima stripa prilazi s literarnoga stanovišta. Crtež Enkija Bilala osebujan je i lako prepoznatljiv. Njegovi su likovi, baš kao i mizanscen, daleko od ispeglanosti. Potez mu je čvrst, uporaba kolorita primjerena te izbjegava obično oslikavanje. Dapače, slikovne su vrijednosti stripa iznimne. Falange crnog reda dinamičan su triler čije vrijednosti ne umanjuju s vremenskim odmakom.  

Širina stvaralačkog promišljanja  

Okupljanju političkih dužnosnika zemalja Istočnoga bloka, predvođenih ostarjelim i bolesnim sovjetskim političarom, svrha nije kakav komunistički plenum, nego lov. Lov je svojevrsna metafora, ali i krinka za smaknuće jednoga od njih, smaknuće u kojem nitko neće biti optužen jer će se smatrati nesrećom tijekom lova. Pripovijedanje u stripu nije tek pravocrtno, iako mu je temeljna osnovica takva. Dapače, čest je flešbek u prošlost koja se može učiniti individualnom, ali zapravo govori o općem ustroju totalitarnoga Sovjetskoga Saveza. Katalizator je priče mladi sovjetski poliglot jer se pripovijeda o životu ostarjeloga političara, čovjeka koji usprkos stečenome položaju nosi traumu ljubavi izgubljene u političkome žrvnju. Autori izvrsno predočavaju licemjerje komunističkih privrženika raznih država, naznačuju sve mnogobrojnije pukotine ustroja SSSR-a i čitavoga Istočnoga bloka te predočavaju pesimistično gubitništvo važnih likova.  

U 82 tabloa Lovačke partije opažamo složenu strukturu pripovijesti i konteksta, likove koji od arhetipova postaju punopravnim karakterima – iako rijetko i afirmativnih vrijednosti – te zimski ugođaj daleko od bilo kakve snježne idile – upravo suprotno, snijeg je stalna prijetnja, simbol hladnoće čitavoga ustroja i njegovih dužnosnika. Christin je precizan u razradi scenarističkoga predloška, njegova je kritika sustava i političkoga makijavelizma jasna i izravna, ali začudno ne šteti uvjerljivosti građe. U Bilalovu crtežu opažamo razvoj stila i variranje jezika stripa. Crtež je opušteniji, izbor prizora, njihov broj na pojedinim tabloima, baš kao i kompozicija uvjetovan zahtjevima građe, a uporaba boje raskošna i višestrukoga značenja, evokativnoga, vizualnoga ili simboličkoga. Album Lovačka partija odraz je vremena, ali i burne povijesti Istočnoga bloka tijekom dvadesetoga stoljeća i nenametljiva anticipacija njegova sloma. Sloma vidljiva u kratkoj pripovijesti Epitaf, kojom završava integralno izdanje Kraj epohe. Christinovi zapisi oslikani su Bilalovim crtežom, a činjenica da se autori ovom prigodom nisu poslužili formom stripa postaje uvodom u širinu njihova stvaralačkoga promišljanja koje ne mora zastati tek na temeljnom mediju stripa. U samu središnjicu integrala umetnut je intervju s autorima koji obogaćuje razumijevanje njihova izraza.  

Kraj epohe pokazuje da su i Falange crnog reda i Lovačka partija djela važna i danas – više od tri desetljeća nakon nastanka – te da im je status 1980-ih bio itekako zaslužen. Ujedno je to dobrodošao uvod u opus Pierrea Christina i Enkija Bilala, a ne treba zaboraviti ni činjenicu da su ti stripovi već zarana utjecali na znatan broj hrvatskih autora stripa, poput Radovana Domagoja Devlića u kasnijim epizodama distopijskoga znanstvenofantastičnoga stripa Machu Picchu ili Edvina Biukovića, koji je u kratkoj duhovitoj posveti Bilalu i albumu Falange crnog reda nazvanoj Falange kućnog reda izravno naznačio nadahnuće tim izvrsnim autorom.