Trešnjevačka balada u Muzeju grada

Potkraj studenoga 2017. u Muzeju grada Zagreba (MGZ) otvorena je izložba o Trešnjevki, zapadnom dijelu Zagreba koji, prema važećoj podjeli grada, obuhvaća dvije gradske četvrti: Trešnjevku sjever i Trešnjevku jug. Riječ je o četvrtoj po redu izložbi u okviru višegodišnjega projekta Zagrebački kvartovi, započetoga 2010. s izložbom Pola stoljeća Trnskog – priča jedne generacije te nastavljena izložbama Zagrebačka Dubrava od predgrađa do grada (2012) i Maksimir – povijest i kvartovski simboli (2014). Autori koncepcije trešnjevačke izložbe muzejski su kustosi Goran Arčabić i Kristian Strukić, koji je ujedno voditelj projekta Zagrebački kvartovi. Oblikovanje izložbe, smještene u potkrovlje MGZ-a, u prostor namijenjen povremenim izložbama, potpisuje Nikolina Jelavić Mitrović.

Izložbom je obuhvaćeno veliko područje u zapadnom dijelu grada, južno i zapadno od željezničke pruge. U središtu tog područja nalazi se jezgra oko Trešnjevačkoga trga, nazvana Starom Trešnjevkom. Na tom području još u 17. stoljeću spominje se lokalitet Pod črešnjom, od kojega je izveden današnji toponim Trešnjevka, no urbanizacijom ono nije bilo zahvaćeno sve do 20. stoljeća.

Područje koje izložba obrađuje definirano je već prvom izložbenom cjelinom koja prikazuje urbanistički vremeplov. Trešnjevačko područje predočeno je na osam planova odnosno urbanističkih nacrta u širokom vremenskom rasponu od 1865. do 2003. Jasno se vidi da je do 20. stoljeća to bilo uglavnom nenastanjeno područje izvan gradskih međa, na kojem se nalaze samo rijetka prigradska naselja (Ljubljanica, Jarun, Prečko) od kojih je najznatnije bilo selo Horvati u južnom dijelu. Iz tadašnjega Zagreba do Horvata vodile su preko Trešnjevke dvije prometnice, Selska cesta s Črnomerca i Nova cesta od Južnog (današnjeg Zapadnog) kolodvora. Važna je i Savska cesta, koja je grad povezivala s tzv. Predgradom Sava, naseljem formiranim nedaleko Horvata na savskoj obali uz most i skelu, jer je zajedno sa željezničkom prugom označila istočni rub Trešnjevke. Od važnijih objekata u razdoblju do Prvoga svjetskog rata za spomenuti je samo još gradski vodovod, otvoren 1878. u sjevernom dijelu u današnjoj Zagorskoj ulici, uz kojega se 1907. smjestila i Munjara, odnosno električna centrala, kao i uskotračnu željezničku prugu koja je od 1901. povezivala Zagreb sa Samoborom, a početnu postaju imala je također na trešnjevačkom području.

Šarm radničke četvrti

Već prije Prvoga svjetskog rata, a osobito nakon rata u tom dijelu grada započinje neplanska izgradnja kućeraka koje podiže gradska sirotinja. Izgradnja naselja poluurbanoga tipa s nedostatnom komunalnom infrastrukturom intenzivirala se 1920-ih, kada Trešnjevku nastanjuje radništvo koje dolazi u grad privučeno intenzivnom industrijalizacijom grada. Najstarija industrijska zona formirana uz željezničku prugu na Črnomercu nastavila se širiti i južno od pruge, stoga su slobodne livade na trešnjevačkom području bile najprirodnije područje za masovno naseljavanje radnika. Izgradnja skromne prizemnice za višečlanu obitelj na tadašnjoj periferiji bilo je najekonomičnije stambeno rješenje jer je najam stanova bliže gradskom središtu bio previsok za radničku plaću. Novu izgradnju djelomice potiče gradska općina. Na taj način izgrađene su, primjerice, 1928. gradske kuće istočno od Selske ceste u današnjoj Meršićevoj ulici i naselje na Pongračevu zapadno od Selske, a sjeverno od Ozaljske, potom 1930. naselje Istrana i invalida zapadno od Selske i južno od Ozaljske te 1935. naselje Prve hrvatske štedionice uz Krapinsku ulicu. Ti socijalni stanovi pružali su stanarima kvalitetnije stambene uvjete, sličnije onima u „boljim“ gradskim četvrtima.

Izgradnja je bila intenzivna, broj stanovnika u naglome porastu pa se trešnjevačka favela na zapadnoj periferiji u svega desetak godina znatno proširila. Grad je stoga u okvirima mogućnosti poticao izgradnju prateće infrastrukture sa svrhom podizanja opće kvalitete života. Tijekom 1930-ih pristupilo se postupnoj sanaciji divlje izgradnje, a istodobno je izgrađeno nekoliko objekata koji su Trešnjevku oplemenili novim sadržajima. Formirano je središte oko Trešnjevačkoga trga, gdje je 1930. otvorena tržnica, koja se i danas smatra jednom od bolje opskrbljenih tržnica u gradu. Otvorene su i prve škole za mnogobrojnu djecu, a 1937. izgrađena je i crkva svetog Josipa u Trakošćanskoj ulici, no najvažniji komunalni pothvat zacijelo je bila izgradnja tramvajske pruge duž Tratinske i Ozaljske ulice do okretišta na Vurovčici, kamo je preseljeno i tramvajsko spremište, a 1948. iz starog prostora na Savskoj cesti i servisna radionica. Uz izgradnju tramvajske pruge ZET je obavio i druge opsežne radove na podizanju infrastrukturne razine. Remiza na kraju Ozaljske postala je važnom prometnom pa i orijentacijskom točkom na planu grada, a zanimljivo je da tramvajska pruga na tom potezu ni do danas nije produljena. Stoga, kada je o Trešnjevci riječ, i dalje vrijedi sintagma o „šest tramvajskih stanica“, kojom započinje legendarna Trešnjevačka balada, o kojoj će biti još riječi u nastavku teksta.

Nakon Drugoga svjetskog rata trešnjevačko područje zadržalo je u gradskome imaginariju atribut radničke četvrti, no ne više i gradske periferije. Podizanje novih stambenih blokova i naselja bilo je praćeno izgradnjom kvalitetnijih magistralnih i lokalnih prometnica, kao i obrazovnih, zdravstvenih uslužnih i rekreacijskih sadržaja. U skladu s prevladavajućim gospodarskim obrascem na Trešnjevci su izgrađene i velike tvornice Rade Končar i Nikola Tesla, a uz njih i naselja za njihove radnike. Na taj način nastala su naselja Voltino i Pupinovo, primjeri stambene izgradnje socijalističkoga razdoblja. Izgradnja na južnome dijelu trešnjevačkoga područja, južno od današnje Zagrebačke avenije ili tzv. autoputa, izgrađenoga 1956, osobito se intenzivirala nakon velike poplave 1964, koja je posebno jako pogodila trešnjevačko područje, što je na izložbi također dokumentirano u zasebnom odjeljku. Na tom dijelu najstarija su naselja Knežija i Srednjaci izgrađena 1965. ubrzo nakon poplave, a potom je izgradnja išla dalje prema zapadu zahvaćajući Gajevo, Staglišće, Jarun, Vrbane, Prečko. U skladu sa širenjem gradskoga tkiva, ime Trešnjevka očuvalo se i u preinakama upravnoga ustroja. Isprva se odnosilo na staru jezgru s Trešnjevačkim placom u središtu, uzdužno mjerljivu dometom spomenutih šest tramvajskih stanica, no već u 1940-ima to je i naziv jednoga od šest gradskih rajona, u 1970-im i 1980-im jedne od deset gradskih općina, a posljednjih dvadesetak godina čak dviju gradskih četvrti.

Osim urbanističkog razvitka prostorne cjeline, trešnjevačko je područje na izložbi predstavljeno nizom zasebnih panoa na kojima su obrađeni pojedini dijelovi ili, kako kažu priređivači, „(pod)identiteti“, primjerice Ljubljanica, Pongračevo, Voltino, Knežija, Vrbani, Prečko, Rudeš, ukupno njih petnaestak. U tom dijelu izložbe korištena su sjećanja stanovnika (audiozapisi) i fotografije iz obiteljskih albuma. Taj segment izložbe donosi prave kvartovske priče iz „srca te čudne republike“.

Najsportskija gradska općina

Dio izložbe posvećen je i sportu. Općina Trešnjevka, naime, u 1970-ima dičila se epitetom „najsportskije gradske općine“. U prilog toj tvrdnji navodili su se s jedne strane uspjesi trešnjevačkih sportaša, a s druge strane velik broj sportskih objekata izgrađen na trešnjevačkom području. Naime, već 1921. otvoren je stadion u Kranjčevićevoj uz koji je vezan velik dio nogometne povijesti grada. Stadion u Kranjčevićevoj nominalno je bio stadion Concordije, jednog od tri velika zagrebačka kluba u razdoblju između dva svjetska rata, a kako je bio najveći u gradu, na njemu su se odigrale mnoge važne utakmice. Nakon Drugog svjetskog rata bio je poznat kao stadion NK Zagreba, drugog po snazi gradskog kluba. Dom sportova, otvoren 1972, u svojoj je velikoj i maloj dvorani desetljećima ugošćivao najbolje zagrebačke klubove dvoranskih sportova, primjerice košarkaše Cibone, rukometaše Zagreba ili hokejaše Medveščaka. U njemu su ispisane najsjajnije epizode zagrebačkoga sporta. Još prije izgradnje Doma sportova na tom je dijelu Trešnjevke 1958. izgrađen i prvi zatvoreni bazen u gradu – današnje Zimsko plivalište Mladost. Kada je o košarci riječ, valja reći da se na Trešnjevci, doduše na njezinu samu istočnom rubu, nalazi i današnja Cibonina dvorana, no od svih dvorana i drugih objekata primat u kvartovskome kontekstu ipak pripada dvorani gdje je zagrebački košarkaški klub, tada još pod imenom Lokomotiva, početkom 1970-ih počeo postizati prve zapažene rezultate.

Riječ je o najstarijoj sportskoj dvorani u Zagrebu otvorenoj sredinom 1960-ih podno prvoga trešnjevačkog nebodera (tzv. Trešnjevačka ljepotica), izgrađena između Selske ceste i Remize po projektu arhitekta Slavka Jelineka. Dvorana je poznata po nazivu Kutija šibica, dobivena zbog ograničena kapaciteta, nedostatnoga da primi sve zainteresirane za utakmice zagrebačkih košarkaša na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e godine. Sve do danas to je njezino popularno ime sačuvano i u nazivu malonogometnoga turnira, iako se ni ta haklerska smotra više ne održava u dvorani u kojoj se 1971. započela održavati. Kako izložba obrađuje područje sve do rijeke Save, njome su obuhvaćeni i mnogobrojni sportski objekti u sklopu Sportskog parka Mladosti, kao i Rekreacijsko-sportski centar Jarun, no njih će rijetko tko identitetski poistovjetiti s Trešnjevkom.

Spomenute sportske objekte koristili su ili danas koriste mnogobrojni zagrebački sportski klubovi pa bi ih po tome sve trebalo smatrati trešnjevačkima. No ipak nije tako. Čak ni nogometaši Zagreba, iako cijelom prošlošću vezani za stadion u Kranjčevićevoj ulici, nisu doživljavani trešnjevačkim klubom nego gradskim klubom, a slično je i s rukometašima Zagreba. Košarkaši Cibone (nekoć Lokomotive), pak, oduvijek su bili „Vukovi s Tuškanca“, dok su hokejaši Medveščaka uvijek bili poistovjećivani sa Šalatom. Pravi kvartovski klubovi oni su proistekli iz Sportskoga društva Trešnjevka, koji su se natjecali pod trešnjevačkim imenom. Sportsko društvo pojavilo se 1929, kada je to ime preuzelo društvo osnovano tri godine prije pod nazivom Panonija. Nakon stanke za vrijeme Drugoga svjetskog rata sportsko društvo ponovno je osnovano 1951, u skladu s prevladavajućom recepcijom Trešnjevke, dobilo je u nazivu predmetak „radničkoga“. U okviru društva djelovali su klubovi za atletiku, boćanje, hokej na travi, košarku, rukomet i tenis. Pod imenom Trešnjevka neki su od tih klubova osvojili i državna prvenstva ili natjecanja za kup, primjerice košarkašice predvođene sestrama Ružicom i Kornelijom Meglaj ili pak rukometašice pod vodstvom trenera Vilima Tičića. Bolju prošlost pamte i nogometaši Trešnjevke, čije se igralište, popularno nazvano U grabi, nalazi u Veprinečkoj ulici. Trešnjevački nogometaši 1963. izborili su plasman u prvu nogometnu ligu te u prvoj natjecateljskoj sezoni zauzeli 11. mjesto. U sljedećoj je sezoni 1964/65. Trešnjevka zauzela pretposljednje mjesto, no iz lige nije ispala zahvaljujući povećanju broja klubova. Međutim, na kraju te sezone Trešnjevka je zajedno sa splitskim Hajdukom i sarajevskim Željezničarom okrivljena za namještanje rezultata. U nogometnoj povijesti taj je slučaj poznat kao „afera Planinić“, a nazvan je prema vrataru Željezničara koji je optužbe iznio u javnost. Okrivljeni klubovi u epilogu su kažnjeni oduzimanjem bodova u sljedećoj sezoni. Hajduk i Željezničar uspjeli su sačuvati prvoligaški status usprkos bodovnom minusu, dok Trešnjevki to nije uspjelo. Nakon ispadanja iz prve lige 1966. klub se neko vrijeme još održavao u drugoj ligi da bi 1974. Trešnjevka nepovratno i od tamo ispala te potonula u nižerazredne kategorije natjecanja.

Kulturni štih Trešnjevke

Osim sporta, svoje je mjesto na izložbi dobila i kultura. Gledajući opet ponajprije na ime Trešnjevka, tu se spominju popularni dječji zbor Trešnjevački mališani, potom Kazalište Trešnja i Kulturni centar Trešnjevka s dvoranom u kojoj se održavaju mnogobrojne izložbe i predstave. Od 2007. Kulturni centar Trešnjevka ili Ce-ka-te izdavač je i kvartovskog glasila, lista nazvana Glas Trešnjevke, koji prati teme iz raznih područja, djelovanja lokalne samouprave, kulture, obrazovanja, sporta, gospodarstva i urbanizma. Izložba nije propustila spomenuti ni svojedobno jednu od najpopularnijih kvartovskih kinodvorana. Dvorana u Okićkoj ulici otvorena je 1941. pod imenom Patria. Nakon Drugoga svjetskog rata u skladu s trendovskim imenovanjem kinodvorana po planinama, kino koje je djelovalo pod okriljem Zagrebačkih kinematografa nazvano je Triglav. Dvorana je imala dvadesetak redova u parketu i nekoliko redova na balkonu, a prikazivao se žanrovski B-repertoar. Početkom 1990-ih kinu je vraćeno prvotno ime, no kako je interes bivao sve manji, trešnjevačko je kino podijelilo sudbinu sličnih kvartovskih kinematografa u Trnju, Kustošiji, Dubravi, Remetincu. U prenamjeni prostora u kinodvoranu uselila je jedna od prodavaonica lanca DM. Valja spomenuti i projekt Mapiranje Trešnjevke, koji od 2013. internetskom platformom i terenskim akcijama (šetnjama) znatno pridonosi kulturi kvartovskoga sjećanja.

No kada je o kulturi riječ, ono po čemu Trešnjevka jest prepoznatljiva svakako je vjerojatno najsugestivnija šansona koja govori o jednom zagrebačkom kvartu. Autori su šansone Trešnjevačka balada, već spomenute u ovom prikazu, tekstopisac Drago Britvić i skladatelj Zvonko Špišić. Objavljena je na Špišićevu albumu Pjesme iz prizemnih ulica objavljenu 1970, koji sav odiše trešnjevačkim štihom (naslovnica je kolaž pločica s kućnim brojevima trešnjevačkih ulica). Britvićeve stihove u kojima su vješto spomenuti trešnjevački simboli (šest tramvajskih stanica, crvena republika, podvožnjak na početku Tratinske, Trešnjevački plac, Pongračevo, trešnjevačko kino, robna kuća Na-Ma, samoborska pruga, Remiza, ZET) uglazbio je trešnjevački dečko od glave do pete. Na izložbi emitira se neprekidno na videozidu i najbolja joj je moguća glazbena kulisa.

Koliko daleko ide Trešnjevka prema zapadu pa i jugu, otvoreno je pitanje. Priređivači su se odlučili za, nedvojbeno, legitiman pristup po kojemu su Trešnjevku omeđili u skladu s postojećim gradskim četvrtima. Rezultat takva pristupa jest činjenica da izložba obuhvaća dio grada u kojem je 2011. živjelo više od 120.000 stanovnika, što je više od šestine ukupnog broja stanovnika naselja (ne Grada!) Zagreb. Tako veliko područje, s toliko mnogo stanovnika, jednostavno je preveliko za jedan kvart, ono je zapravo konglomerat trešnjevačkih kvartova. Trešnjevačka je izložba zapravo postavljena istodobno u dva paralelna, ali različita kartografska mjerila. U sitnijem mjerilu, gdje se gube detalji, ali se bolje vide široki planovi, doznaje se o cijelome području, njegovu nastanku, razvoju i integraciji u grad. U središtu je Stara Trešnjevka kao stvarna i simbolička jezgra od koje se ime proširilo na dvije današnje gradske četvrti. U krupnijem mjerilu, gdje detalji dolaze do izražaja, prikazane su kvartovske podcjeline, a zapravo pravi kvartovi, među kojima je Stara Trešnjevka samo jedna u nizu predstavljenih.

Kao Vijenčev prikazivač, o trešnjevačkoj izložbi mogu i trebam iskazati pohvalno mišljenje. Izložba donosi mnogobrojne vrijedne podatke, spoznaje i slike te predstavlja velik prinos boljem poznavanju Zagreba. U klasičnim zagrebačkim monografijama obrađuju se ponajprije Gornji grad, Kaptol i Donji grad, dok za gradske predjele siromašne spomeničkom baštinom, kao što je Trešnjevka, u njima uglavnom nije bilo mjesta. Cijeli kvartovski ciklus Muzeja grada pa tako i trešnjevačka izložba, veliki je korak naprijed u tom pogledu, stoga već sada s nestrpljenjem očekujemo sljedeću izložbu, najavljenu za proljeće 2018, kada će nas MGZ odvesti na drugu stranu Savske ceste… u Trnje.

Kao pristalica pak, pa i protagonist kvartovske tematike, imam prema trešnjevačkoj izložbi istu zadršku koju sam svojedobno iznio pišući u Vijencu o prethodnoj, maksimirskoj izložbi. Najsažetije ona glasi: dio grada obuhvaćen izložbom prevelik je za kvartovsku priču, jer „život se ipak ne živi iz publike…“.