Tko je bio Milutin Polić

Milutin Polić (Sušak, danas dio Rijeke, 4. kolovoza 1883–Rijeka, 3. lipnja 1908), u čijim se skladbama prvi put u nas pojavljuju elementi ekspresionizma, bio je brat dvojice znamenitih hrvatskih književnika, Janka Polića Kamova i Nikole Polića. Boležljiv od rana djetinjstva, glazbom se počeo baviti tek od petnaeste godine. Dijelom samouk, teško se probijao u glazbenoj naobrazbi. Privatno je učio kod F. S. Vilhara, da bi potom pohađao Glazbenu školu Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (1903–1905). Zahvaljujući obiteljskim vezama s Venecijom, 1906. na venecijanskom Konzervatoriju Benedetto Marcello upisao je studij kompozicije, koji je prekinula njegova prerana smrt. Studirao je kod čuvenog Ermanna Wolfa Ferrarija, koji je bio oduševljen venecijanskom koncertnom izvedbom Polićeva djela Capriccio Croato. Novine su zabilježile taj događaj navodeći da mu je oduševljena talijanska publika klicala: Evviva Croato! Napisao je pedesetak skladbi, od kojih je sačuvana samo 21. Iako je pisao za različite izvoditeljske sastave, najbrojnije su njegove vokalne skladbe. Umro je od posljedica teške bolesti, tuberkuloze kostiju.

Neistražen Polićev opus

Život Milutina Polića kao i njegova brata Janka obavijen je brojnim nepoznanicama što i danas intrigiraju suvremenoga kulturnog recipijenta i znanstvenike pozivaju na istraživanje njegova zanimljiva života i vrijednoga glazbenog opusa. U tom je kontekstu važan događaj izvođenje njegovih djela u Londonu. Dan prije autorova rođendana i godinu prije 110. obljetnice smrti, 3. kolovoza 2017, East London Symphony Orchestra izveo je Suite Fantastica, njegovo najvažnije djelo, dosad u Hrvatskoj izvedeno svega nekoliko puta.

Simfonijski orkestar Istočnog Londona (ELSO, East London Symphony Orchestra) osnovalo je 2017. dvoje dirigenata, Jamie Conway i Zoë Kundu, sa svrhom da se mladim instrumentalistima pruži prilika sviranja i nastupanja s orkestrom koji ima atraktivan i privlačan repertoar s redovitim izvedbama u Londonu. Udružili su snage kako bi okupili orkestar najvišega standarda, izvodeći kvalitetnu glazbu. Namjera je osnivača orkestra da on posluži kao prilika za iskustvo studentima glazbenih konzervatorija i sveučilišta diljem Londona, Cambridgea i okoline koji žele biti orkestralni glazbenici ili solisti, kao i mladim skladateljima koji su radom pokazali da se mogu nositi s vrlo zahtjevnim izvedbama koje uključuju veći broj suradnika različitih profila, znanja i iskustva. ELSO nastupa u South Hackneyju u crkvi sv. Ivana od Jeruzalema, dostupnom i dobro opremljenu mjestu ugodne akustike, a velik odjek njihovih prvih nastupa potvrđuje kako je riječ o skupini vrlo darovitih glazbenika s programskim konceptom koji se dobro uklapa u postojeću scenu, znatno je dopunjujući. Osim što se zalaže za predstavljanje nove glazbe i davanje mladim skladateljima mogućnosti izvođenja u Londonu, ELSO nastoji promovirati glazbenu baštinu iz cijelog svijeta koja je ili nepoznata ili privremeno zaboravljena.  

Petar Velnić, umirovljeni arhitekt i ljubitelj glazbe (1934) radni je vijek proveo kao arhitekt u Londonu. Cijeloga je života bio pasionirani kulturni recipijent, koji je pratio sva kulturna zbivanja u Londonu. Po odlasku u mirovinu nastanio se u Rijeci i nastavio entuzijastički s predstavljanjem hrvatske kulture u svijetu. Primjerice, velik broj raznih naslova iz književnosti, povijesti umjetnosti i sl. prevedenih na druge jezike, redovito je kupovao i o svom trošku slao brojnim knjižnicama i kulturnim ustanovama u svijetu, u želji da kulturna publika u inozemstvu sazna više o iznimnim dosezima iz naše sredine. Stotinjak ustanova u svijetu ima naslove koje je on poslao. Drugi je njegov veliki angažman rad na afirmaciji hrvatske glazbene baštine u svijetu, posebno djela Dore Pejačević, Luke Sorkočevića, Vinka Jelića, Ivana Lukačića i Milutina ­Polića. U tom nastojanju, Velnić je pružio na uvid djela hrvatskih kompozitora ustanovama poput Baroque Orchestra u Amsterdamu, Boston Baroque Opera u Bostonu i drugima. Nedugo nakon prvog koncerta ELSO-a u travnju 2017. Velnić je kontaktirao upravu ELSO-a s prijedlogom da se radovi hrvatskih skladatelja, uključujući Luku Sorkočevića (1734–1789), Doru Pejačević (1885–1923) i Milutina Polića (1883–1908) predstave u Londonu.

Zanimljivo je što je upravo za prvu izvedbu ELSO-a izabran Polić, možda najmanje poznat od navedenih troje kompozitora. Umro je vrlo mlad u 25. godini i ostavio malen opus, što je orkestru mladih glazbenika vjerojatno bio dodatni motiv. Također, njegova se glazba vrlo rijetko izvodi u Hrvatskoj, a Suite Fantastica, njegova najpoznatija skladba, tek je nedavno snimljena i u prosincu 2017. izvedena na Hrvatskome radiju. Petar Velnić odlučio je spasiti to djelo kada je 2006. u Rijeci financirao tiskanje notne knjige, prvu objavu Polićeve suite. Iako je Suite Fantastica tiskana u malom broju primjeraka, Petar Velnić poslao ih je na adrese važnih filharmonija raznih zemalja, s prijedlogom da se izvedu u operama gradova koji su sjedišta tih ustanova, ili snime u notnom zapisu i predstave u radijskim ili TV-emisijama koje izvode klasičnu glazbu.
Velnić je rukopis dobio od Muzičkog informativnog centra u Zagrebu i stupio u kontakt sa skladateljem Vladimirom Pergjunom, koji ga je pripremio za izdavanje pod nadzorom maestra, akademika Zorana Juranića. Polićeva Fantastična suita prvi je put izvedena u Ujedinjenom Kraljevstvu 3. kolovoza 2017. Tom prigodom napravljena je i audiovizualna snimka Fantastične suite. Simfonijski orkestar Istočnog Londona veoma je zadovoljan tom suradnjom i nada se nastaviti promicati manje poznata djela hrvatskih autora, kao i djela živih skladatelja.  

Wiesner i Polići

U predgovoru zbirci pjesama Nikole Polića Jučerašnji grad (Zagreb, 1936) Ljubo Wiesner opisao je svog prijatelja Milutina i život obitelji Polić nakon financijskog sloma i preseljenja iz Rijeke u Zagreb:  

Bilo je u Zagrebu, ljetno popodne devetstošeste, sedme ili osme. Otmjen građanski stan u I. katu Šenoine ulice, ne znam više ni kuće ni broja. U jednoj od njegovih soba, u hladu prozorskih zavjesa, pianino, oko njega u zraci sunca razbacane note i isprešani rukopisi kompozicija. U atmosferi starinskog pokućstva jedna fina, pognuta, filigranska stara majčica sa živahnim ‘recànskim’ dijalektom:

– Onì ce dojt. Ce gospodìn kavu?

Bila je majka braće Polića, sva užurbana, zabrinuta i drhtava nad „razmetnim“ sinovima, koje sam došao pohoditi.  

(…) Milutin je u društvu šutio, jer je bio glazbenik i jer je bio strahovito bolestan. On se formalno raspadao, kosti mu na očigled curile. Kao neki sablasni Krist, sa dugom vranom kosom na ramenu, s ogromnim crnim očima koje se nikad ne zaboravljaju iznad istaknute donje vilice, podoban kao Svengali da uspava mnogu Trilby, sviraše vječno Johana Sebastijana Bacha i – premda ne bijaše virtuoz taj đak glasovitog Ermana Wolf-Ferrarija – Beethovena i Chopina kao nitko.

(…) Ja sam često dolazio k Polićima, jer me s Jankom vezalo prijateljstvo, a za Milutina sam imao napisati libreto na prva tri čina Pecijinog Rkaća. Ova se opera nikada nije davala zbog nedovršenoga t.j. nezapočetog libreta. Mene je fizički smetao miris Milutinovih rana i osušenih povoja, i kako mi je već izgledao, kao da govori sa mnom s onu stranu groba, ja sam izostao. To panično bježanje pred umirućim osvetilo mi se poslije njegove smrti. Milutin je kratko vrijeme iza toga umro i ja sam – jamačno uzbuđen – imao toga dana jasnu telepatsku viziju.

Metafizički doživljaj koji je imao u svezi s Milutinovom smrću Wiesner je opisao u autobiografskoj priči Vjetar iz ponora, tiskanoj 1910. u zagrebačkim Narodnim novinama (reizdana u Dometima, br. 1–2/2010).  

Glazba je također jako povezivala Matoša, Wiesnera, Nikolu i Milutina Polića. Poznato je da su glazbenici bili Antun Gustav Matoš i Milutin Polić te da je Nikola Polić bio glazbeni kritičar i teoretičar, no malo se zna da je i Wiesner završio glazbenu naobrazbu (srednja glazbena škola i početak konzervatorija) te da je često zbog nesigurne egzistencije Wiesner prihvaćao mjesto violinista u zagrebačkom orkestru Hrvatskoga narodnog kazališta i drugdje.

Za afirmaciju glazbenog djela Milutina Polića u Hrvatskoj je relativno malo napravljeno. Tek nekoliko autora dalo je svoj prilog izučavanju njegova života i djela. Valja spomenuti opernu prvakinju Mirellu Toić, koja je svojim autoritetom i nastupima te realizacijom nosača zvuka bitno utjecala na suvremenu recepciju njegove glazbe, akademkinju Koraljku Kos, koja je stručno popratila izvedbu Fantastične suite za orkestar, koju su snimili Zagrebački simfoničari RTZ-a pod vodstvom Vladimira Kranjčevića, glazbene teoretičarke Arneu Kamenarović i Lovorku Ruck, koje su istraživale njegov život, te Vladimira Pergjuna, Zorana Juranića, Petra Velnića i Vladimira Babina, koji su mnogo učinili da opus dođe do šire publike. Također, do danas je realizirano samo nekoliko naslova koji se referiraju na njegov glazbeni rad (Pjesnik crnog mjeseca, Pjesma smrti, Pod Učkun, Sitne pjesme i Suite Fantastica) te bi u budućnosti svakako trebalo više pozornosti posvetiti javnoj prezentaciji njegovih djela.