Studentski komorni ansambli Muzičke akademije u Zagrebu

Na predzadnjem koncertu ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj 2017. nastupila su tri komorna ansambla sastavljena od studenata zagrebačke Muzičke akademije, naše krovne institucije zadužene za najviše formalno glazbeno obrazovanje. Riječ je, kako smo mogli pročitati u programskoj knjižici, o istinskim ljubiteljima komorne glazbe koji sa zadovoljstvom i znatiželjom pristupaju studiranju i pripremi partitura komorne glazbe te bi željeli da ta glazba na ovaj ili onaj način ostane dijelom njihova profesionalnog života po završetku studiranja. Bitna je to informacija o mladim glazbenicima koji su gotovo bez iznimke upisivali akademiju s idejom o solističkoj karijeri, što je i razumljivo budući da još nije dostupno posebno obrazovanje za izvođače u komornim i orkestralnim sastavima.

 Ovom prigodom slušali smo tri dijela standardnog repertoara klasične glazbe: Elegični trio Sergeja Rahmanjinova izveli su Marko Biškup, Jeremija Bundalo i Emanuel Pavon, Allegro ma non tanto iz Glasovirskog kvinteta br. 2 u A-duru, op. 81 Antonína Dvořáka izveli su Petra Bugarin, Nika Maslać, Maja Duhović, Iva Šalić i Katarina Evetović, a Kvintet za klarinet i gudački kvartet u A-duru, KV 581 izveli su Emma Štern, Zvonimir Krpan, Marija Bašić, Tajana Škorić i Iva Ilakovac.  

Prva skladba na koncertu, Elegični trio, zapisana je većim dijelom kao da je riječ o trima solistima, što su izvođači ovdje još dodatno istaknuli. Repetirani tonovi u dionicama violine i violončela koji „glume“ pratnju klaviru posebno su osjetljivi, pri čemu osjećaj homogenosti troglasne fakture ovisi ponajviše o odluci izvođača. Dvořákov kvintet s druge strane homogeniji je sam po sebi te odaje tradicionalnu ravnopravnost građanske glazbe 19. stoljeća. Međusobna komunikacija u ansamblu ipak se doimala poprilično zanemarenom, dok su glavne teme violončela i viole suprotno tomu bile s najvećom pažnjom izvedene. No to je i stvar specifičnog kasnoromantičnog pristupa gdje duže periodične i široke teme računaju na oblikovanje drukčije od onog što smo ga čuli u Mozartovu kvintetu na kraju programa.  

Naglašeniji puls po uzoru na povijesno obaviještenu izvedbenu praksu pomogao bi zasigurno u tome da veći odsječci unutar klasične forme ne zazvuče statično kao što je ovdje bio slučaj, baš kao što su Mozartove timbralne dosjetke, pogotovo u drugom stavku, pridonijele razbijanju monotonosti pojedinih dijelova. Za razliku od prethodne točke, česti osmijesi pokazali su odličnu atmosferu u ansamblu i zapravo na pravi način opravdali istinsku ljubav prema komornom muziciranju spomenutu na početku.