Stote obljetnice džezera

U umjetničkom se i znanstvenom svijetu obilježavaju obljetnice kojih se u djelovanju istaknutih pojedinaca valja prisjetiti. To su ponajprije 50 ili 75 godina umjetničkog ili znanstvenog rada ili pak godišnjice života zaslužnih umjetnika, znanstvenika, političara ili drugih važnih osoba. No sve se češće obilježavaju i stote obljetnice rođenja, neovisno da li je čovjek živ ili ga više nema među nama. Takva se sjećanja odnose dakako i na istaknute jazz-glazbenike, koje će zabilježiti i sve svjetske relevantne stručne publikacije.

Pri kraju prošle 2017. i mi smo se prisjetili sto godina od rođenja dvojice istaknutih i u povijesti jazza neobično važnih glazbenika, autora i aranžera, koji su obilježili ne samo drugu polovinu prošlog stoljeća nego i čitav moderni svijet jazza. To su trubač, vokalist, skladatelj i aranžer Dizzy Gillespie i pijanist i skladatelj Thelonious Monk.

John Birks Gillespie, poznatiji po nadimku Dizzy, koji je stekao zahvaljujući nekonvencionalnom, ponekad i pomalo klaunovskom ponašanju, rođen je u Cherawu, u Saveznoj državi Južnoj Karolini 21. listopada 1917. Prve je glazbene spoznaje još kao četverogodišnje dijete dobio kod kuće od oca, multiinstrumentalista, glazbenog amatera, da bi već u toj dobi počeo učiti svirati trombon. S petnaest se godina prihvatio ozbiljna učenja trube započevši studij harmonije i teorije glazbe na Glazbenom institutu u Laurinburgu u Sjevernoj Karolini. Godine 1935. seli u Philadelphiju, gdje zahvaljujući uzoru i mentoru, trubaču Charlieju Shaversu, započinje svirati u orkestru Franka Fairfaxa. Već dvije godine poslije Shavers ga vodi na prvu europsku turneju u Francusku i Englesku. Stekavši temeljna iskustva i rutinu, Gillespie 1939. u New Yorku, sada već kao slobodni umjetnik, započinje suradnje s najvećim imenima jazza, kao što su tada bili Mercer Ellington, Ella Fitzgerald, Benny Carter, Charlie Barnett, Les Hite te za njega napose važan Cab Calloway, s kojim će se tek nakon velike i ne baš bezazlene svađe i jednog neugodnog fizičkog obračuna potpuno razići. U vrijeme stvaranja novih pravaca u jazzu najpoznatije stjecište bio je klub Minton’s Playhouse u Harlemu, važno okupljalište tada avangardnih jazz-glazbenika. Tu će Gillespie susresti alt-saksofonista Charlieja Parkera, s kojim će inovirati i stil nazvan bebop. Sam naziv tog tada novog stila u jazzu i jamačno do sada najveće i najrelevantnije revolucije u toj glazbi, koju su inovirali ta dvojica ondašnjih avangardista, ne znači baš ništa doli dio vokala Gillespiejevih inventivnih scat-improvizacija. Taj je stil u izvođenju Gilllespie–Parker kvinteta predstavljen javno i tonski zabilježen prvi put godine 1953. u glasovitom kanadskom Massey Hallu u Ontariju. Bila je to prava džezistička senzacija, ali i velika stilska prekretnica za brojne ljubitelje jazza.  

Sad već afirmiran i svjetski poznat jazzist, Dizzy Gillespie može se pohvaliti neobično bogatim nastupima na svjetskim pozornicama, među koje mu vrijedi svakako ubrojiti važnu ulogu inovatora takozvanog afrokubanskog jazza. Za naše ljubitelje te glazbe valja se prisjetiti kraja travnja 1956, kada je u velikoj dvorani tadašnjega zagrebačkog Velesajma, a sada Studentskog centra, big band Dizzyja Gillespiea u sklopu turneje koju je organizirao američki State Department održao dva nezaboravna koncerta. U orkestru su nastupila velika imena jazza kao što su bili trubači Quincy Jones i Carl Bama Warwick, tenor-saksofonist Billy Mitchell, trombonistica Melba Liston te bubnjar Charlie Persip, dok je umjesto poznatoga pijanista Wyntona Kellyja nastupio mladi Lloyd Davis. Kontrabasista Nelsona Boyda na drugom je koncertu zbog ozljede šake zamijenio naš Jimmy Stanić, kojem je taj trenutak postao ključnim elementom glazbene karijere. O karijeri Dizzyja Gillespieja i ne treba posebno govoriti. Ona je toliko bogata da ne čude knjige napisane o tom specifičnom glazbeniku poznatom i po sviranju takozvane up-doo-trube s prema gore svinutim korpusom od 45 stupnjeva. Uza sve to ne bi trebalo zaboraviti i Gillespiejev skladateljski opus sastavljen od nemalog broja poznatih tema, od kojih vrijedi svakako spomenuti A Night In Tunisia, Groovin’ High, Dizzy’s Atmosphere, Woody’n You, Emanon, Algo Bueno, koja predstavlja harmonijsku transformaciju poznate teme Back Home Again In Indiana, potom Ow, Anthropology, Oop Bop Sh’Bam, i Salt Peanuts. John Birks Dizzy Gillespie umro je od karcinoma gušterače u Englewoodu u New Jerseyju 6. siječnja 1993.

Samo tjedan dana stariji, poznati jazz-pijanist Thelonious Sphere Monk rodio se u Rocky Mountu u Sjevernoj Karolini 28. listopada 1917. Godine 1939. započeo je s privatnim podukama iz glasovira da bi već 1942. zasvirao u tada vrlo poznatu orkestru Luckyja Millindera, a dvije godine poslije i u sastavima glasovitog tenor-saksofonista Colemana Hawkinsa i trubača Dizzyja Gillespiea. Razvivši se u jazz-pijanista puna nekog imaginarija dotadašnjih harmonijskih kanona te sasvim specifičnih tada vrlo modernih ali i simplificiranih tema, Monk posebnim pristupom jazzu još i danas nadahnjuje velik broj modernih interpreta. Ponajprije individualist, težio je vlastitim malim sastavima, triju ili kvartetima, poput onoga tenor-saksofonista Johna Coltranea, s kojim će nerijetko i surađivati. Što se pak tiče klupskih suradnji, spominju se brojne u već spomenutom harlemskom klubu Minton’s Playhouse, u kojima svira s gitaristom Charliejem Christianom, bubnjarem Kennyjem Clarkeom i trubačem Joeom Guyem, a na legendarnim jam-sessionima u tom klubu pojavljuju se dakako i beboperi Dizzy Gillespie, Charlie Parker i Bud Powell. Poput brojnih drugih džezista ni Thelonious Monk nije odolio utjecaju droge pa su zabilježena brojna, neobična razdoblja njegova privatnog i glazbenog života. To je ponukalo i poznatoga francuskog režisera Bertranda Taverniera da o Monku snimi romansirani film ‘Round Midnight s tenor-saksofonistom Dexterom Gordonom. I tu se, kao i u primjeru Charlieja Parkera, pojavljuje samaritanka, ljubiteljica istaknutih crnačkih džezista tada novih smjerova, barunica Pannonica de Koenigswater, koja do posljednjeg trenutka Monku pomaže u svemu, a on joj je zauzvrat napisao poznatu temu Nica’s Dream. I kad smo već kod skladateljskog opusa Theloniousa Monka, treba svakako spomenuti niz njegovih skladbi koje nisu obilježile samo cjelokupno bezvremensko razdoblje bebopa. Tu su skladbe među kojima je najpoznatija: ‘Round About Midnight nastala u suradnji s trubačem Cootiejem Williamsom, potom Epistrophy, Off Minor, Well You Needn’t, Bemsha Swing, Straight, No Chaser, Blue Monk, 52 Street Theme, Rhythm-A-Ning In Walked Bud, I Mean You, Nica’s Dream. Thelonious Monk umro je 17. veljače 1982. u kući spomenute barunice de Koenigswater u Weehavenu u New Jerseyju. Posmrtni je dobitnik Pulitzerove nagrade za godinu 2006.

Dizzy Gillespie i Thelonious Monk dvojica su neponovljivih glazbenika i inovatora modernoga jazza, o kojima su napisani brojni članci i knjige. Njih bi se u povodu stote obljetnice rođenja morali prisjetiti svi ljubitelji jazza pa i oni mlađi koji o tome bar nešto znaju.