Stoljetna sloga Hrvata i Slovenaca

Pogled na kapelice na obzorju, kroz okrugla zelena, crvena i žuta stakalca prozora raskošne viteške dvorane dvorca Trakošćana oduvijek je bio predmet znatiželje posjetitelja dvorca pa tako i nas. Da bismo konačno saznali tko ih je, kada i zašto imao potrebu sagraditi, krenuli smo put sjevera, a putem do tih zanimljivih sakralnih građevina na samoj granici Hrvatske i Slovenije poveo nas je jedan od današnjih dobrih poznavatelja života u pograničnim naseljima Cvetlin i Jamno. Dvije kapelice vjekovni su svjedoci o povezanosti dvaju svetaca, ali i nerazdvojna života dvaju naroda jer s vrha Auguštinova brda pruža se pogled na široka obzorja pa čak ni granični kamen ovdje nikomu ne znači ni fizičku ni mentalnu barijeru.  

Dvije kapelice na samu su vrhu brda. Kapelica posvećena svetoj Magdaleni nalazi se ispred, a ona svetom Augustinu, odnosno Jagoštinu, kako kažu u Cvetlinu, iza, pa se čini kao da Augustin svoju Magdalenu čuva i štiti držeći je u zagrljaju. U tome se može iščitati i simbolika jedinstvene povezanosti i dobrih međususjedskih odnosa jer iako su kapelice danas desetak metara dublje na slovenskoj strani svecima u pohode i danas rado dolaze i jednako ih i danas štuju žitelji s jedne i druge strane granice. A ovdje, na samu vrhu, označava je davno postavljen marijaterezijanski granični kamen na kojemu s jedne strane piše DMS (državna meja Slovenije), a s druge MRT, odnosno Marija Regina Terezija.  

Granica se nikad nije osjećala

Danas su kapelice na jednoj od omiljenih planinarskih kota, a nalaze se i na hodočasničkom putu prema hrvatskim marijanskim svetištima u Lepoglavi, Loboru i Mariji Bistrici. Da zajedništva ne nedostaje, svjedoči i činjenica da se sveta misa uz blagdane svetaca obično služi na obama jezicima, a večer prije, zadnje nedjelje u kolovozu, održava se i veličanstvena procesija s bakljama koje se vide izdaleka. Iako granični kamen na obronku svjedoči o vremenu vladavine Habsburgovaca, ovdje se, kažu nam naši sugovornici, prava granica nikada nije osjećala. Nekad se do kapelica stizalo pješice put brda, a danas motorizirane posjetitelje donekle ometa nedaleki malogranični prijelaz na glavnoj cesti, gdje smo i mi morali pokazati osobnu iskaznicu.

„Tu se svake posljednje nedjelje u kolovozu održava veliko proštenje na koje dolaze i Hrvati i Slovenci, baš kao u vrijeme kada je čitavo to područje bilo u vlasništvu nekadašnjih grofova Draškovića“, kaže nam najbliži susjed i čuvar kapelica Janez Šmigoc.  

„Dva proštenja uz dva blagdana oduvijek su bila prigoda za prijateljsko druženje uz kotlovinu, tamburaše i dobro vino pa ponekad bude i onih veselijih koji ostanu spavati po šumarcima, no nikada nije bilo sukoba ni tučnjava“, priča nam naš vodič, Mladen Jagarinec, administrativni tajnik u Općini Bednja i jedan od članova popularnoga bednjanskoga benda Kavaliri, inače čuvara tradicije tamburaške glazbe i bednjanskog jezika. Njegov je djed, a potvrdio nam je to i njegov slovenski susjed Janez Šmigoc, koji sa suprugom i dvoje djece izdvojen od sela živi na brdu Auguštinovu, nekad kupio dio zemljišta sa šumom koji se prostire od slovenske granice pa sve do sela pa se i danas granica njihova imanja podudara s državnom granicom i imanjem Šimigocovim i dvorištem dviju crkvi. Zbog toga je njegova priča o dvjema kapelicama tako pouzdana.  

„Od župne crkve sv. Petra i Pavla u Cvetlinu do Brezove gore prijašnje komunikacije išle su drukčije, moglo se i s hrvatske strane doći do crkava, ali danas se ide zaobilazno kroz Sloveniju pa ta sela više ne komuniciraju na dnevnoj bazi. S asfaltiranim cestama sela su se otuđila i postala međusobno udaljenija, jer nitko više ne ide pješke“, govori nam naš vodič dok se automobilom penjemo do Auguštinova brda.  

A Janez Šmigoc, današnji čuvar dviju crkava, koji je to poslanje naslijedio od predaka, pokazao nam je i pravo blago – autentičnu knjigu spomena, u kojoj su župnici ostavljali svoja sjećanja od 1916. do danas. Zapisani su u njoj, i to po godinama, najvažniji događaji vezani uz dvije kapelice: hodočašća, proštenja, vjenčanja i proslave obljetnica.

Sveci skrušenosti i pokajanja

O crkvama pronalazimo detalje u izvješću o vizitacijama crkve u Leskovcu iz 1756. Tu su kao njezine podružnice navedene sveta Magdalena i sveti Auguštin, a uz 1500. obljetnicu smrti svetoga Augustina Ognjeslav Škalec, župnik mjesne crkve, napisao je i posebnu knjižicu o sv. Auguštinu. U njoj ističe da su naši davni preci znali cijeniti prekrasan pogled s toga 506 metara visoka brijega te da su zato na tom mjestu izgradili čak dvije kapelice.  

Gradili su ih domaći majstori koji nisu poznavali simetriju, a 1794, zabilježena na stropu kapelice sv. Auguština, smatra se godinom završetka radova. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata odvezeni su oba bakrena pokrova kao i dva zvona, a za vrijeme drugoga i tri nova zvona.

Sveti Magdalena i Auguštin simboli su preobraćenja i pokajanja. Sveta Magdalena trebala je biti izgrađena malo niže na hrvatskoj strani, ali su Slovenci u noći srušili zidove jer su smatrali da mora biti sagrađena na najvišem mjestu tako da je svi vide jer je Magdalena bila grešnica, priča je koju nam pripovijeda Janez Šmigoc, a dvije crkve izgrađene su jedna do druge zbog toga što je to dvoje u mladosti vezivala zabranjena ljubav. Magdalena je Augustinu okrenula leđa i odlučila otići u samostan, a potom se zaredio i Augustin, koji je postao i biskupom. Zbog toga je crkva svete Magdalene smještena ispred crkve svetog Auguština.  

Više je verzija priče i o gradnji crkve svete Magdalene na hrvatskoj strani. Na jednoj zaravni blizu vrha uistinu se i nalaze kameni zidovi kapelice koja je navodno trebala biti prva verzija crkve svete Magdalene. Janez Šmigoc međutim tvrdi da je to trebala biti crkva Majke Božje Gorske i da je gradnja prestala jer je jedna mještanka tamo donijela koš gnoja, da pognoji svoju njivu, a kako se Marija od tada više nije ukazala na tom brdu, prestala je i gradnja crkve. Znakovito je međutim da se do današnjih dana, kako navodi naš vodič, nije urušio ni komadić toga zida, pa kao da i ta crkva još čeka na svoje dovršenje.  

 * * *

August Šenoa o
hrvatsko-slovenskoj slozi

Donosimo izvorni zapis Milana Šenoe s govorom njegova oca Augusta u Ljubljani 1879. u čast dr. Janeza Bleiweisa, objavljen u Matičinoj knjizi Moj otac iz 1933.

Na 19. studenoga 1878. posla Matica Hrvatska moga oca u Ljubljanu, da je zastupa kod proslave sedamdesetgodišnjice dra. Janeza Bleiweissa, kao predsjednik literarnoga odbora. On pročita adresu, koju je sam sastavio: „Veleučeni gospodine doktore! Dne 19. studenoga 1878. je za bratimski slovenski narod svetak. Sav narod slavi sedamdesetgodišnjicu vašega rodjenja. I pravo je tako. Vi ste probudili taj narod, koga je tudjinstvo poplavilo bilo, vi ste ga spasili za slavenstvo, vi ste neustrašivo podpirivali sveti plamen rodoljublja, da je planuo srdcem cieloga naroda. I dok su drugi pregnuli za tudjom slavom, koracali ste vi kroz svoj viek putem strmim i mučnim, da podignete na vrhu slovenskih gora luč domaće prosvjete, poklonili ste vi svoje srdce onoj skromnoj kolibici, u kojoj ori vaš slovenski mili jezik. Slava doktoru Bleiweissu! Slovenskomu narodu slava! I mi Hrvati radujemo se uz našu braću Slovence, s kojimi nas veže krv, od kojih nas ne dieli ništa, nego mali potok. Naša sreća vaša korist, vaša propast naša smrt. Matica Hrvatska klanja se doktoru Bleiweissu čelik značaju, neumornom radniku na polju narodne prosvjete, te mu od srdca želi: Bog vas poživi! Bog daj zlatan plod! Bog daj da bude narod sretan i slobodan pod zastavom svojega dičnoga vodje Ivana Bleiweissa!“

Dašto, ovacije i čestitke mome ocu nisu izostale. Starina Bleiweiss zahvaljujući med ostalim reče: „Povdarjam pa tuđi jaz besede ki ste mi ih izrekli: Z vami bodemo stali, z vami Hrvati, – bez vas propadnemo!“

Kod banketa govorio je moj otac uznosito, spominjao opet slogu i savez Hrvata i Slovenaca za Ljudevita Posavskoga, za Matije Gupca, u bitci kod Siska, a napokon kad su Hrvati Leopoldovci i Slovenci Kuhnovci skinuli polumjesec sa jajačke tvrđe. Pozdravlja i opet tako zbliženje, takoga vojskovođu „koji slavi pobjedu, ne takovu gdje se lije krv i gdje zvekeću mačevi“, već kulturnoga vojskovođu. I onda završuje: „Evo mi se razumijemo bez tumača, vaša krv je naša krv, među nami je Sutla, a Sutla je voda, – krv pak nije voda“.

Taj se je govor moga oca duboko dojmio sviju, a susjed moga oca, inače sjajan govornik, don Jure Biankini, rekao je mome ocu:

— Kad vi govorite, onda ne treba nitko više da govori, jer ste vi rekli sve, a u takoj formi, da je nitko ne može dostići.