Šokadija nije više vesela

Gruvalo je na Staru godinu prije ponoći, pa je svaka šetnja podno nebodera s kojih je letjelo tko zna što postajala ne samo neugodna nego i opasna. Pohrlili smo u kakvu-takvu sigurnost doma (jer prijašnjih smo godina bili svjedoci kojekakvih propucavanja), televizijski program nije obećavao, a iz nekog se dvorišta, naizmjence s pucnjavom iz pirotehničkih naprava i kratkim vatrometima, razlijegala vesela slavonska pjesma, valjda kao pratnja privatnom dočeku Nove godine.  

Ima tako nekih regija, naših i stranih, koje u svijesti poistovjećujemo s durom ili s molom. Ne kažem da ih obilježava samo jedan tonalitet, no jedan ipak prevladava. Opora Apulija, amara terra mia, koju je još rođenjem (Polignano a Mare) usisao u sebe Domenico Modugno (na jednom putovanju vidjela sam da je mladima uglavnom nepoznat, sic transit gloria mundi), sva je u molu. Kao i naše Međimurje. Živost tom melosu više daje ritam nego melodija. Dalmacija pak prožeta je durom, sve možeš svesti na toniku, kvartu i kvintu, a pratnju na tercu. Alpski predjeli – harmonika, polka. Španjolska – zavodljiv flamenko uz gitare i kastanjete. Argentina – strastveni, no ipak uvijek pomalo sjetni tango. Mađarska – čardaš, uz plač ćemana u beskrajnoj ravnici. Irska – veseli plesovi uz harfe i gusle, a nostalgične balade uz ljudski glas. Portugal – pomiješanost osjećaja rubnoga predjela, mol dakako, jer svi su rubni dijelovi pomalo tužni, valjda i zato što nemaju kamo. Uvijek od svega nekako udaljeni, pa onda i zapostavljeni. Kamo će Portugal nego u oceansko prostranstvo, dok u siromašnim i oronulim četvrtima Lisabona jeca od neutažive čežnje fado, kamo će stisnuto Međimurje nego u nepreglednu panonsku ravnicu dok se ne stopi s dalekim nekim obzorima?!  

A Slavonija? Eh, Slavonija! To je dur, naravno. To je podcikivanje i cura i snaša, to je šeretsko namigivanje na pristala berdaša, to su bećari, bekrije i milo kerenje, ali i dert, a kamo će dert (tur. dert od perz. derd, briga, muka, jad, tuga, žal, bol, bolest) nego u mol, to su svatovi do iznemoglosti, ustreptale žice tamburice, to je ono što bi se više htjelo da bude nego što stvarno jest. Osobito danas. Jer tko da u toj opustošenoj i zapuštenoj Slavoniji veselo pjeva dok je u njoj sve manje ljudi, sve više zatvorenih kuća s ceduljom za prodaju i sve više neobrađene zemlje? Koji će roditelj veselo pjevati kad zna da mu se dijete nikada neće vratiti, a s unucima će razgovarati teško ili nikako? Čemu da se veseli Šokadija? Ostat će vesela samo u pjesmi, a i to će s vremenom otići u tugu. Skupit će se još dva, tri baje i udariti u tambure i berde, tek toliko da uvesele turističku grupu koju su autobusom dovezli na gazdino imanje, svirat će turistima dok oni navaljuju na fiš, prethodno već dobrano podložen čvarcima i švarglom. Zapravo ih nitko i ne sluša, a vesela Šokadija tek je zvučna kulisa turističkim mljackavim zalogajima.

Šokac, Šokica / Šokčica, šokački česte su riječi uz neka događanja u Slavoniji (šokačka prela i sijela i sl.), ali i u Srijemu i Vojvodini. Šokac je naziv za dio Hrvata starosjedilaca ikavaca u Slavoniji, Baranji, Bačkoj, ali i u Bosni. Najstarije su potvrde iz đakovačke biskupije, od 1644. do 1698. te 1702, gdje se tim imenom nazivaju katolici „jali Slovinci“ (Slovinac znam i kao prezime). U Lici i Vojnoj krajini Šokac je opreka nazivu Vlah za Srbina, pa u tim krajevima ima kao i njegov pandan i pejorativno značenje. Od Šokca je i prezime Šokčević, kako se zvao i jedan hrvatski ban. Vlah / Vlaj negdje označuje Srbina, no ljudima s mora i Hrvate u zaleđu, kao u Dalmatinskoj zagori. Nedavno smo svjedočili kako su se Vlaji našli i u ekspediciji na Himalaji (glumac Mlikota iz Zagvozda, uz ostale). Zbirno je ime za Šokce Šokadija, u pjesmi uvijek vesela, dakako. Zanimljivi su i glagoli šokčiti, katoličiti, te šoketati, govoriti ikavski. Šokački ima dva značenja: 1. katolički, hrvatski, 2. poput Šokca, koji pripada Šokcima, koji se odnosi na Šokce. Naravno da se spominju i u vrijednom Rječniku govorā slavonskih, baranjskih i srijemskih (2015) Martina Jakšića, uz šokački, šokaštvo, šokavštinu, šokaštinu, šokaščinu te šokčad, šokačka mladež, šokačka djeca.  

No koliko god spominjala Šokce i Šokadiju kao nešto svima razumljivo, ipak još nisam rekla ništa o podrijetlu imena Šokac. A upravo su nagađanja o postanku toga imena (jer sve se ipak svodi na nagađanja) vrlo zanimljiva. Tako književnik Valpovčanin Matija Petar Katančić (1750–1825), izvodi ime Šokac od šljivova soka! Osječanin Ćiro Truhelka (1865–1942), arheolog i povjesničar, misli da Šokac potječe od arbanaskoga shoq, što bi dolazilo od lat. socius, drug, saveznik. Naravno, zvučna je sličnost takva da su neki posegnuli i za tal. sciocco, lud. Petar Skok izvodi ga od tursko-perz. šoh, šuh, veseo, bezobrazan, nečist. Zvučna je sličnost uplela u priču i Sase (Sachsen), no pretpostavka je nategnuta. Čini mi se da je najprihvatljivije rješenje rum. şoácăţ, što ima više značenja, no uz ostalo to je i podrugljiv naziv za zapadnoga Europljanina, osobito za Nijemce, koji se nose na gradsku, pa se tako i odijevaju. Odatle i pridjev şoacăţesc, njemački. Nije neobično da su se i za Hrvate katolike rabili nazivi nekih drugih naroda, npr. Mađari i/ili Kranjci. Mađar je bio u opreci prema Osmanlijama, a u Slavoniji odnosio se na Hrvate katolike (o čemu sam pisala u Vijencu br. 567 iz 2015), tj. na ljude rimskoga zakona koji su se iz Bosne doselili u Hrvatsku, kao i na preostale Hrvate katolike iz okolice Bihaća.  

Kako to obično biva, i Vlah i Šokac, često predmet poruge jedan drugomu, dospjeli su (slučajno?) u istu poslovicu. Kad se želi reći da je komu što svejedno, kaže se: od volje ti, kao Šokcu post, a Vlahu molitva. Kakav suživot!