Sjaj i tama kraljice pokera

Neupitan je status znamenitoga scenarista Aarona Sorkina osnažen prošlogodišnjim redateljskim prvijencem Velika igra, nastalom prema autobiografskom zapisu Molly Bloom, skijašice koja je nakon preranoga završetka sportske karijere postala pokerskom princezom, odnosno posvetila se uspješnom ilegalnom pokeru, što je dovelo i do FBI-ove istrage. Sorkin je karijeru započeo kao glumac i dramatičar tijekom 1980-ih. Uglednim je autorom postao s dramom Malo dobrih ljudi (1988), a njezina je filmska adaptacija (1992) pod redateljskim nadzorom Roba Reinera njegov prvi scenaristički predložak. S Reinerom je surađivao i u hvaljenoj romantičnoj komediji-drami Američki predsjednik (1995). Potkraj toga desetljeća bilježimo njegov prelazak na televiziju. Između nekoliko kvalitetnih radova najpoznatiji je svakako serijal Zapadno krilo (1999–2006). Ipak, scenarističke vrhunce bilježimo u posljednjih desetak godina. Oscarom nagrađen predložak za Društvenu mrežu (2010) Davida Finchera ili pak visoko ocijenjen Steve Jobs (2015) Dannyja Boylea svakako su utrli put Sorkinovu redateljskom prvijencu.  

 Poker je najpoznatija američka kartaška igra i pojavljuje se stoga u nizu filmova širokoga žanrovskog raspona. Spomenemo li tek iznimne naslove kao što su drama Cincinatti Kid (1965) Normana Jewisona, kriminalistički Žalac (1973) Georgea Roya Hilla, triler Kuća igara (1987) Davida Mameta, vestern Maverick (1994) Richarda Donnera ili drama Pokeraši (1998) Johna Dahla, sasvim je jasno koliko je značenje pokera ne samo u društvenome nego i u filmskome smislu. A nema nikakve sumnje da se nizu uspjelih ostvarenja može pridružiti i kriminalistička drama Velika igra. Aaron Sorkin filmskom restrukturiranju memoarskoga predloška pristupa kao cjelovit i samosvjestan autor te je njegov scenaristički predložak nelinearne strukture i razmatramo ga poput dramaturške slagalice.  

Ostajući vjeran izvorniku, Sorkin je fokalizaciju filma prepustio protagonistici Molly Bloom (Jessica Chastain), a njezini precizni izvanprizorni komentari nimalo ne štete vizualnom segmentu građe. Dapače, gledatelj se snažnije veže uz tijek njezina životopisa, a osnažuju to i dojmljivi, često iskričavi dijalozi ili pak uvjerljivi monolozi.  

Opažamo neprestanu dinamiku središnjega ženskoga lika s muškim protagonistima: ocem (Kevin Costner), prvim mentorom u pokeru (Jeremy Strong), Igračem X (Michael Cera), odvjetnikom (Idris Elba) ili alkoholičarem, zapravo doušnikom (Chris O’ Dowd). Dva američka velegrada, Los Angeles i New York, i u ovom filmu nude svoja dva različita lica. Dok je u Los Angelesu princeza pokera kao klijente imala filmske, glazbene i sportske zvijezde te raznovrsne bogataše, u New Yorku su igrači ruski ili talijanski mafijaši te bogataši s Bliskog ­istoka.  

Snažan pritisak federalnih vlasti i neutemeljena ali opasna optužnica motiviraju propitivanje odnosa protagonistice, njezine okoline i državnih institucija. Zanimljivo je da Molly usprkos kriminalnim prijestupima i ovisnosti o kocki uspijeva naposljetku očuvati moralni integritet, jer ni u svojim memoarima pa ni tijekom sudskoga procesa ne želi ugroziti mnoge klijente čiji bi se životi neizbježno raspali. Iako joj odvjetnik prvotno nevoljko pomaže, tijekom istrage postaje njezin gorljiv branitelj, bitan u razrješenju radnje. Završna odluka suca (Graham Greene) odražava i vjeru u pravovaljanost američkoga pravosuđa, odnosno nadu da sustav ipak može zaštititi ugroženoga pojedinca i pomoći mu da iskupi vlastite pogreške.  

Jessica Chastain kao Molly Bloom iznova se uvrštava među najbolje američke glumice, Kevin Costner donekle je suzdržan u ulozi njezina oca, a valja izdvojiti izvanrednoga Idrisa Elbu u ulozi odvjetnika. Charlotte Bruus Christensen uspješnim je snimateljskim radom izvrsno oslikala i prostore i ugođaje filma, dok su čak trojica montažera pridonijela ritmu i strukturalnoj učinkovitosti raznovrsnih kronoloških odvojaka u više od dva sata trajanja filma. Vrstan scenarist, Aaron Sorkin se u Velikoj igri dokazao i kao podjednako uspješan redatelj. Na razmeđu objektivnoga i subjektivnoga, nikada nametljiv ili transparentan, dopustio je gledatelju stvaranje vlastite prosudbe i razmatranje građe filma, ostvarenja kojem tek malo nedostaje da bi bio izvrstan.