Rolling Stone, više od časopisa

Utjecajni popkulturni magazin ­Rolling Stone prošle jeseni ponuđen je na prodaju. Gus Wenner, sin njegova osnivača Janna Wennera te predsjednik i izvršni direktor kuće Wenner Media, pojasnili su da kompanija „želi ispitati strateške opcije za svoj većinski udio i pronaći optimalnu poziciju za budući rast brenda“. Na kupca se nije dugo čekalo: potkraj prosinca stigla je vijest da je točno pola stoljeća nakon osnivanja transakcija obavljena: 51 posto vlasništva Rolling Stonea sada je u rukama njujorškoga medijskog investitora Jaya Penskea, vlasnika tjednika Variety i Women’s Wear Daily. Cijena? Pedeset i jedan milijun dolara. Ali to, dakako, nije važno.  

Ključ strategije opstanka američkog ­Rolling Stonea i njegovih internacionalnih edicija (iznimno, domaća franšiza prije nekoliko godina na domaćem je tržištu doživjela fijasko) doima se razmjerno jednostavnim. Njegovi urednici davno su shvatili da se usko stručan glazbeni i kritičarski okvir nužno mora nadograđivati novim sadržajima, šireći se na popkulturno polje u širem smislu. Također, shvatili su da je rock 1960-ih uistinu bio „više od glazbe“, odnosno da se dolaskom kreativnih i karizmatičnih imena kao što su Lennon, Dylan, Jim Morrison ili pak tandem Jagger–Richards, glazba preko noći transformirala u moćnu kulturnu polugu, u okidač društvenih zbivanja na mnogo razina, a ne samo na glazbenoj.  

Poslije, kad je rock počeo gubiti dominantnu poziciju u svjetskom popkulturnom pejzažu odvojivši se od svoje „revolucionarne“ komponente, Rolling Stone je, tematizirajući filmski i televizijski sadržaj, celebrity-kulturu, a potom sve više politička previranja, uspijevao opstati na gruboj površini medijskih zbivanja.  

No 71-godišnji Wenner očito zna kada je vrijeme za povlačenje. Pedesetu godišnjicu izlaska prvoga broja obilježio je novi četverosatni dokumentarac u produkciji HBO-a: Rolling Stone: Stories From the Edge. Uz redateljski potpis Alexa Gibneyja i Blair Foster, film osvjetljava pola stoljeća evolucije popularne glazbe, a kompleksna povijest Rolling Stonea svojevrsni je filtar kroz koji redateljski par propituje sjecišta kulturno-glazbenih silnica u Americi i u svijetu. Nova knjiga Joea Hagana Sticky Fingers: The Life and Times of Jann Wenner and The Rolling Stone također svjedoči o tamnim i svijetlim stranama promućurnoga medijskog mogula.  

Kao što je u vrijeme rasplamsavanja kontrakulture glazba značila mnogo više od nota i refrena, tako je Rolling Stone bio mnogo više od glazbenoga časopisa. Dvadesetjednogodišnji Wenner pokrenuo ga je zajedno s jazz-kritičarom Ralphom J. Gleasonom u San Franciscu uloživši 7500 dolara posuđenih od rodbine i tadašnje djevojke. U izboru imena presudila su tri simbolična trenutka: blues-skladba Muddyja Watersa Rollin’ Stone, Dylanov klasik Like A Rolling Stone te, dakako, naziv istoimene grupe koja je svoje rock and roll odmetništvo također povezala s Watersovom glazbom.  

No naslovnicu prvoga broja u studenom 1967. nije krasila Jaggerova nego Lennonova fotografija. Tri godine poslije Lennon je Wenneru dao opširan i ekskluzivan intervju u kojemu elaborira dramatične okolnosti raspada Beatlesa, njihov „utopijski mit“ i razloge sukoba s McCartneyjem. Od tada nadalje, životni putovi Rolling Stonea i zlosretnog Beatlea prepletali su se sve do dana Johnove smrti, kada je Annie Leibovitz snimila fotografiju za još jednu, naglašeno ekspresivnu i nagrađivanu naslovnicu – s Yoko Ono i obnaženim Lennonom.  

Novija povijest časopisa obilježena je brojnim kontroverzama, posrtanjima i pogrešnim procjenama, što je 2014. kulminiralo tekstom A Rape on Campus njihove suradnice Sabrine Erdely. Potencijalno provokativan i potresan prilog (grupno silovanje na Sveučilištu Virginia) pokazao se promašenim jer je bio zasnovan na lažnim svjedočenjima i lišen temeljnih novinarskih uzusa.  

No u prvim godinama, kasnih 1960-ih i tijekom idućega desetljeća, Rolling Stone je odnjegovao neka od najutjecajnijih, najbritkijih i najimaginativnijih glazbenih i popkulturnih komentatora, pisaca i kritičara uopće. Među njima su Greil Marcus, Lester Bangs, Hunter S. Thompson, Cameron Crowe, Richard Meltzer i Robert Christgau, kojih su beskompromisne analize i ogledi pomogli oblikovati glazbeni ukus ne samo jedne (bejbibumerske) nego nekoliko generacija. Spomenimo da su neki od njih (Christgau, primjerice) početkom 70-ih presudno utjecali i na utemeljitelje domaće rock-kritike Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka.

Redefinirajući pojam rock-kritike, oni uvode novi pristup prezentacije tema s područja popularne kulture, tretirajući njezine manifestacije kao ravnopravan (a ne marginalan) dio američkog i svjetskog kulturnog krajolika.  

Iako je odigrala presudnu ulogu u formiranju suvremenoga pisanja o rocku, ta je žurnalistička škola – nastala i kao posljedica afirmacije albumskog formata i rock glazbe kao ravnopravne umjetničke forme – danas „zastarjela” u onoj mjeri u kojoj se u posljednjih pet desetljeća promijenila globalna medijska, glazbena i kulturna slika. Odnosno, u mjeri u kojoj se analogna kultura transformirala u digitalnu. Pristup koji glazbu doživljava ne samo kao zabavu nego kao društveni i kulturni fenomen opstao je i danas, ali neki parametri sugeriraju drukčija pravila.  

Što je ostalo od nasljeđa najboljih kritičarskih pera Rolling Stonea, ali i drugih utjecajnih časopisa kao što su Creem, NME, Spin?

U „zlatna vremena” kritika je posredovala između izvođača, industrije i krajnjeg konzumenta ostvarujući misao T. S. Eliota kako je uloga kritičara „oplemeniti i unaprijediti ukus publike“. Interakcija glazbe i glazbenih novinara nebrojeno se puta oživotvorila u praksi. Rolling Stoneovi novinari regrutirani su „iznutra”, iz redova tadašnje intelektualne hipijevske elite koja je danonoćno slušala ploče, gledala filmove i čitala knjige. Njihovi vrijednosni sudovi ozbiljno su mogli utjecati na glazbenu karijeru izvođača o kojima su pisali.

Danas, kad je slušanje albuma zamijenilo konzumiranje glazbe putem streaming-servisa, izvorni prioritet kritike – opskrbiti slušatelje ključnim informacijama, artikulirati sve aspekte neke glazbe i procijeniti njezinu vrijednost – polako nestaje.  

Ipak, suradnik New York Timesa Saul Austerlitz naglašava kako stare vrijednosti nije pametno olako napuštati. „U novinarskoj priči uvijek treba tražiti nešto dodatno, nešto više. Kritičari krče put kroz džunglu kulturnog obilja, no za razliku od prošlih vremena, danas se nudi previše štiva, glazbe i filmskog materijala. Zadaća kritike uprijeti je prstom u svijetle točke, vrhunce tog putovanja. Ona je važna zato jer su njezine vrline duboko ljudske: poštenje, radoznalost, marljivost i pozornost, pluralizam.“  

Vratimo li se još jednom izvornoj ideji za naziv časopisa, on je izveden i iz engleske izreke rolling stone gathers no moss. Doslovno: na kamenu koji se kotrlja ne skuplja se mahovina. U širem značenju, čovjek u stalnom pokretu uvijek je izložen novim kreativnim zamislima. Ostaje se ponadati da će, unatoč radikalno izmijenjenim okolnostima, i kritičari dolazećih naraštaja to jednostavno pravilo imati na umu.