Povratak u autorsku formu

Nakon politizirane socijalno-egzistencijalne drame Levijatan, zbog naglašene ideologiziranosti otvorenog i prilično doslovnog te time i trivijalnog antiputinovskog pamfleta, što mu je u dobroj mjeri očekivano priskrbilo nagradu za najbolji scenarij u Cannesu, Zlatni globus za najuspjeliji film s neengleskog govornog područja i nominaciju za Oscar u istoj kategoriji, vrlo daroviti scenarist i redatelj Andrej Zvjagincev recentnim se naslovom Bez ljubavi, psihološkom egzistencijalnom dramom s elementima trilera, vratio u nekadašnju formu. Štoviše, potpisani kritičar novi film autora remek-djela Povratak, osjetno inferiornijeg, sadržajno praznog i značenjski plitkog ostvarenja Izgnanstvo te dojmljive obiteljske socijalne drame Elena, kakvoćom smješta uz bok spomenutog Povratka, najuspjelijega redateljeva filma impresivna meditativna ozračja i poetičnosti. Slično Izgnanstvu, Zvjagincev se i u za Oscar nominiranu te nagradom žirija u Cannesu, dvjema Europskim filmskim nagradama ovjenčanom i Zlatnim biciklom u programu Ponovo s nama na prošlogodišnjem ZFF-u nagrađenom djelu Bez ljubavi bavi otuđenim supružnicima koje nedostatak ljubavi, kao i međusobne komunikacije, vodi u dramu koju će potencirati nestanak njihova maloljetnog sina Aljoše.

Supružnici Ženja (izvrsna Marjana Spivak) i Boris (podjednako uvjerljiv Aleksej Rozin) razvode se, međusobno se ne podnose, a osobito Ženja žali što su uopće ušli u brak i dobili sina kojeg ona prema vlastitim riječima od sama rođenja nije mogla ni pogledati ni uzeti u naručje. Ženja je kivna na Borisa i čitav svoj život, supruga nikad nije voljela, sad ga otvoreno mrzi, a trauma njihova razlaza intenzivno se prelama na dvanaestogodišnjem Aljoši, s kojim uopće ne komuniciraju i kao da u svom egoizmu nisu ni svjesni njegova postojanja ni stanja kroz koja prolazi. Aljoša je osamljen dječak koji iz škole izlazi i kući se vraća sam, koji iza vrata svoje sobe žestoko plače na majčino ustrajavanje u odluci da proda stan u kojem njih dvoje žive te koji jednoga snježnog zimskog dana pri povratku iz škole na granje drveća pored rijeke baci papirnatu vrpcu koja će vizualno i značenjski uokviriti sugerirano tragična zbivanja koja slijede. Ženja i Boris egoisti su potpuno posvećeni sebi i svojim planovima, pri čemu Ženja praktički u svakom kadru bulji u zaslon mobitela i surfa internetom, a oboje su u novim vezama u kojima očekuju ostvariti ono što u braku nisu uspjeli. Ta su očekivanja i planovi predvidljivo nerealni, što gledatelji slute, a protagonisti se pretvaraju da toga nisu svjesni, odnosno svoje sumnje i strahove namjerno potiskuju. Dok je Ženja u vezi s bogatim, ali distanciranim Antonom, čija će distanciranost u završnici postati velika i očita, Borisova djevojka Maša u visokom je stupnju trudnoće te mučena sumnjama u njegovu ljubav i odanost. Dok je Ženja obilježena nesređenim odnosom s ozlojeđenom i histeričnom majkom, također teškim i traumatičnim, koji se perpetuira u njezinu odnosu prema sinu, Boris je službenik u korporaciji u kojoj je sve više na snazi vjerski konzervativizam, jer razvedenim djelatnicima prijete otkazi, zbog čega oni po potrebi izmišljaju čitave lažne obitelji, a zapošljavaju se samo oženjeni ljudi i vjernici. U tom smislu je i ovaj film Andreja Zvjaginceva politiziran, jasno i otvoreno kritičan prema Putinovu režimu, a ta se kritičnost očituje i u završnici, u kadrovima TV-vijesti u kojima se govori o ruskom vojnom angažmanu u Ukrajini (vrijeme radnje je 2012).

Današnja je Rusija za Zvjaginceva hladna zemlja podjednako hladnih, egoističnih i otuđenih ljudi, zemlja u kojoj zima kao da traje vječno i nikad neće proći, u kojoj se javne službe prema ljudima odnose otresito i nehumano, a djeca tragično ispaštaju zbog pogrešaka i neispunjenih snova roditelja. Autor sugestivno i impresivno atmosferično dočarava golemu hladnoću i nepodnošljivu mizantropiju, i kompozicijski i scenografski brižno gradeći svaki kadar, a od početka je jasno da Aljoša jednostavno ne može biti pronađen, jer bi takav razmjerno sretan kraj kao naznaka topline i empatije narušio pesimistični i nihilistički koncept čitavog filma. Autorov artizam razvidan je u većini scena, a u završnici biva jasno da će se Ženjina i Borisova nesretna bračna priča ponoviti, samo s drugim partnerima i s novim zanemarenim djetetom. U završnici, koja se odvija godinu nakon Aljošina nestanka, Boris dijete koje je dobio s Mašom ne podnosi kao što ni Ženja nekad nije podnosila Aljošu, a Ženja je otuđena od Antona, s kojim živi u stanu moderno dizajnirana i hladna interijera. Film Bez ljubavi, kojem bi bolje odgovarao doslovni prijevod izvorna naslova Neljubov, odnosno Neljubav, jer izravno konotira mržnju, studija je hladnih i otuđenih karaktera koja nestankom dječaka biva podignuta na višu, pa i društvenu razinu, jer je prema Zvjagincevu riječ o nemoralnom društvu kojim caruju egoizam i hipokrizija.