Najbolji britanski roman u 2017?

Ime Lucy Hughes-Hallett hrvatskim čitateljima ne govori ništa, a nije govorilo mnogo ni engleskim, barem ne onim prosječnim, prije no što je za knjigu The Pike – Gabriele D’Annunzio – Poet, Seducer & Preacher of War 2013. dobila tri najveće nagrade za nefikcionalno djelo u Velikoj Britaniji: Samuel Johnson Prize, Duff Cooper Prize i Costa Biography Award. Sam naslov knjige The Pike (štuka) malo zbunjuje, no objašnjenje je relativno jednostavno. Romain Rolland, francuski pisac, nobelovac, mirotvorac, rekao je da ga D’Annunzio podsjeća na proždrljivu i opasnu štuku, „dok pluta bez pokreta, čekajući na ideje“. On je samo sažeo čestu zamjerku D’Annunziju, da on, zapravo, nikad nije imao originalnih ideja, već ih je uvijek beskrupulozno preuzimao od drugih, stvarajući izrazito maniristički književni svijet. Nazvati štukom pisca koji je postao (arkanđeo) Gabrijel od Navještenja izrazito je cinično!

Lucy Hughes-Hallett upoznao sam prije petnaestak godina, dok je radila na prvoj verziji D’Annunziove biografije za svoju knjigu Heroji (London, 2004), gdje je on bio samo poglavlje. Kao sitna ženica, tiha i povučena, nije na mene ostavila snažan dojam. Naime, većina onih koji se bave D’Annunziom imaju u sebi nešto od njegove dramatične pompoznosti – a ona se držala vrlo rezervirano.

Drugi put došla je u Rijeku prije šest, sedam godina i tada smo znatno ozbiljnije razgovarali, jer je bila fokusiranija na D’Annunzija kao tvorca prve fašističke države u povijesti – Talijanske uprave Kvarnera. Sretali smo se u Arhivu, kod Mladena Urema, hodali smo kroz riječku Guvernerovu palaču, u kojoj je talijanski Pjesnik i Komandant prvi ostvario sve prave užase krvavoga 20. stoljeća, i kroz grad, a ja sam joj pokušavao pojasniti razlike između imperijalne Rijeke, koja je u vrijeme Austro-Ugarske bila podjednake veličine poput Zagreba ili Beograda, i današnjega nevažnog, učmalog, provincijskog gradića.  

Odužila mi se kratkom zahvalom u knjizi The Pike: „Posebno sam zahvalna Mladenu Uremu, čija je pomoć u arhivima učinila moj posjet Rijeci tako plodonosnim, a koji me i upoznao s Igorom Žicom. Njih dvojica omogućili su mi da budem prva među D’Annunziovim biografima koji je detaljno opisao D’Annunziovu Rijeku, što uključuje hrvatski pogled na tu epizodu.“

Ova zahvala tipična je za autoricu, uvijek distanciranu i odmjerenu. Ja sam joj se odužio osvrtom u kojem sam naveo: „Knjiga Lucy Hughes Hallett oblikovana je kao morbidni suvenir iz tog fašističkog Disneylanda. Prekrasno je napisana, s fantastičnim uvidom u zastrašujuće obiman opus autora, te još višestruko obimniju literaturu o njemu, bez zaista novih detalja, no s futurističkim, brzim slikama, punim žestine i ludosti. Poglavlja nose ogoljena imena: ...Obožavanje, Slava, Mladost, Plemstvo, Ljepota, Elitizam, Mučeništvo, More, Dekadencija, Krv, Slava, Nadčovjek, Drama, Brzina, Plaćenici, Clausura... Sve je sažeto, puno slikovitih anegdota i mučnih dvojbi. Vječiti problem svih autora koji pišu o D’Annunziju je što s pozicije njegovih kritičara postaju, barem dijelom, sljedbenici njegovog djela. Teško je čitati njegovo umiranje u ljepoti (koliko god bilo šuplje!), a ne biti zaveden ljepotom njegovog talijanskog jezika. Iako, on je ipak bio samo štuka – žderač tuđih ideja. Ukratko, knjiga je sjajna, no nemojte dopustiti da vas previše oduševi!“ ­(Književna Rijeka, br. 2/2013).

Dvorac kao utočište elite

Zašto ovakav uvod? Vrlo jednostavno – jer je roman Peculiar Ground / Jedinstveno tlo, na neki način nastavak opsesija iz knjige o D’Annunziju, no sve je otišlo u nešto drukčijem smjeru. Pišući o D’Annunziju – koji Englezima znači čak i manje no Hrvatima! – ona je problematizirala povijest ideja i duha vremena, dala je psihološki profil pjesnika, genija, luđaka, zavodnika, heroja te ukazala na fokusiranje svjetske povijesti na neočekivano malo prostora – u gradu Rijeci i u Guvernerovoj palači 1919–1920.  

Dva dana prije Prvoga kongresa fašista u Firenci Benito Mussolini doletio je u Rijeku i u Guvernerovoj palači dogovarao strategiju fašizma s D’Annuziom!

Ono što na bizaran način povezuje Gabrielea D’Annunzija, Lucy Hughes-Hallett i mene (koji sam odrastao u Guvernerovoj palači!) jest ideja dvorca kao utočišta elite, malobrojne skupine ljudi koji pokreću svijet i u pravom i u krivom smjeru. Roman Peculiar Ground vrti se oko pitanja je li veliko i raskošno imanje iz 17. stoljeća, ograđeno zidom, utvrda ili zatvor, Raj ili Pakao. No njezin odmak od uobičajenih saga o velikim ili manje velikim obiteljima pojavljuje se, dijelom neočekivano, na nešto nižoj razini. Naime, tijekom vremena, vlasnici imanja su se promijenili, no posluga je generacijama iz istih obitelji. Neočekivan obrat i novi kut gledanja – kontinuitet lojalna služenja običnih ljudi manje lojalnim gospodarima.  

To, pak, zaziva Kazua Ishigura i njegov maestralan roman Na kraju dana (većina Hrvata gledala je podjednako maestralan film, koji je elitistička posveta vrhovima engleskoga društva i ideji dvorca, no preko butlera, kao gospodinova gospodina). Ishiguro, Japanac odrastao u Velikoj Britaniji, pripada generaciji Lucy Hughes-Hallett, a po njezinu mišljenju – i po mojem, ako to ikomu išta znači! – on je i najbolji pisac te generacije.  

Škrta biografija Lucy Hughes-Hallett pojašnjava njezine opsesije. Odrasla je na staromodan i izrazito povlašten način, na imanju Cornbury Park, koji je izvorno bio lovačka kuća engleskih kraljeva (!), gdje ju je privatno, s još nekoliko djece, poučavala učiteljica iz potkrovlja, gospođa Shaw. Potom je neko vrijeme provela u internatu, no od toga je odustala, pa je jednostavno polagala višu razinu ispita za srednje škole. Nakon što se nije uspjela upisati na Oxford iskoristila je neplaniranu slobodnu godinu za boravak u Firenci, da bi potom diplomirala englesku književnost na elitnom londonskom koledžu Bedford, prvoj engleskoj visokoškolskoj instituciji za žene.  

Lucy Hughes-Hallett pripadnica je engleske elite (bogati brat Thomas postao je Sir 2012. zbog svoga humanitarnog rada), i to osobito njezina umjetničkog dijela. Između ostalog članica je Kraljevskoga književnog društva, utemeljena 1820, koje ima oko petsto članova (manje od Društva hrvatskih književnika!) i bira tek četrnaest novih godišnje. Ugled je stekla s nekoliko opsežnih knjiga (tu se mora spomenuti i Kleopatra: povijesti, snovi i iskrivljenja, New York, 1990, za koju je dobila Fawcett Prize i Emily Toth Award), ali i brojnim osvrtima u nizu uglednih časopisa. Njezin muž, Daniel Franklin, pripada svijetu izdavaštva. Kao šef ugledne izdavačke kuće Johnatan Cape radio je jedan od najboljih poslova u izdavaštvu Velike Britanije, objavljujući knjige autora poput Josepha Hellera, Gabriela Garcíje Márqueza, Doris Lessing, Brucea Chatwina i Toma Wolfea. Može se spomenuti i da je izravno zaslužan za romane poput Kad jaganjci utihnu Thomasa Harrisa ili Okajanje Iana McEwana. Zanimljivo je da je 2013, kad je Lucy Hughes-Hallett dobila Samuel Johnson Prize, on imao, kao izdavač, dvije knjige u najužem izboru!  

Stil ledene ljepote

No, da se vratimo njegovoj ženi. Njezin stil obilježava nevjerojatno bogat leksik i vjerujem da Kazuo Ishiguro može istinski uživati u čudesnim opisima. Za one koji ne pripadaju engleskoj eliti, a to je 99,9 posto ljudi na Otoku, stil može biti iritantno odbojan zbog svoje ledene, gotovo znanstvene, ljepote. Koliko je knjiga o D’Annunziju oduševljavala literariziranom povijesti, toliko Peculiar Ground može odbiti (ne)prigušenim povjesničarskim elitizmom. Drama je ljudska, no opis je božanski! Kao da u nekom kutku njezina Ja Gabriele D’Annunzio drži nadahnut govor, a ona ga zapisuje, oduzimajući mu ispraznu pompoznost i dodajući istinsko razumijevanje osjećaja.

Iako ne volim prepričavati sadržaj romana, ipak ću iznijeti ponešto o zapletu, kako bi čitatelji mogli steći osnovni dojam o tom opsežnom i pretencioznom djelu, s odbojnom naslovnicom. Radnja započinje 1663, kad John Norris dolazi na imanje Wychwood, gdje bi trebao urediti veliki park i podignuti zid oko cijelog imanja. Naručitelj je posla Lord Woldingham, koji se upravo vratio iz političkog izgnanstva.

Iako je riječ o stvarnom lokalitetu, igra riječima – Čudesna šuma – odgovara onom što se događa, naime tim krajem prolaze vještice, špijuni i vjerski odbačenici. Kako bi ambiciozna priča bila prihvatljivija, u nju je upleten i ljubavni zaplet. Svi su događaji zasjenjeni bizarnim utapanjem najmlađega sina Lorda Woldinghama. Umjesto razrješenja unutar 17. stoljeća, autorica odjednom pomiče radnju u 1961. godinu i opisuje tadašnji život u dvorcu, uz razgovore o aktualnom podizanju Berlinskog zida.  

Vlasnici dvorca su, već drugu generaciju, aristokrati Christopher i Lili Rossiter, ali među njihovom poslugom, čuvarima pa i psima nasljednici su Woldinghamovih slugu, šumara i pasa – koji nose i ista imena! Aristokracija je, iz kuta Lucy Hughes-Hallett, osuđena na patnju, pa i Rossiterovi oplakuju svoga utopljenog sina. Berlinski zid je tu ekscentrična metafora jednog doba – i svih zidova ikad sagrađenih! Kao predložak za Huga Leina, tadašnjeg upravitelja imanja, poslužio joj je otac: Michael Wyndham Norton Hughes-Hallett (1926–2014).  

Autorica potom odlazi u 1989, kad se rušenje Berlinskog zida može gledati na svim svjetskim televizijama. Dramatični vanjski događaji slabo utječu na imanje, tu su svi mnogo stariji, ali ne i mudriji. Uza sve to, imanje se priprema za veliki rock-koncert, a dolazi i vrlo jaka oluja. S fizičkim nasrtajima na pothvat Johna Norrisa iz 17. stoljeća zatvara se neobičan i izrazito nepravilan krug jakih emocija i tragičnih, ali ne i herojskih sudbina ljudi s imanja-otoka.

Najveća ironija, gotovo podrugivanje rigidnom aristokratskom, kastinskom engleskom sustavu – vjerojatno mnogo gorim od indijskog! – Hughes-Hallett daje preko mopsa Lupina iz 17. stoljeća, koji ponosno nosi svoje ime i sudbinu u 20. stoljeću – i to kroz više generacija. Metaforički, jedinstvenost mjesta očituje se i na razini imena pasa! Iako su razni, vrlo ozbiljni kritičari, iz vrlo ozbiljnih časopisa, napisali da je riječ o velikom, vrlo složenom, bogatom i razigranom romanu koji nas upozorava na ponavljanje povijesti na banalan, ali i na dramatičan način, ja ipak mislim da je mops Lupin cinični početak i kraj ovog pothvata i da je bolja metafora od podizanja i rušenja zidova.  

Čini mi se da je Peculiar Ground veoma važan roman za Veliku Britaniju, koji će, vjerojatno, dobiti i poneku ozbiljnu nagradu, no da je The Pike bolje i koherentnije ispričana priča, s mnogo ozbiljnijom porukom.