Mitsko zapreteno u jeziku

Nova Katičićeva knjiga Naša stara vjera ponešto je različita od prethodnih njegovih četiriju, koje su imale primjerene i iz tekstova logično izvedene naslove, pod zajedničkim podnaslovom Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine. U obradi svih mnogobrojnih motiva u knjigama Katičić je stvorio svoju stvaralačku metodu koju je dosljedno provodio, a središnje motive, cjelovite studije i glavne pretpostavke svake knjige obrazložio je pojedinačno u predgovoru i uvodu. To bi se moglo ovako ukratko reći: iz krhotina praslavenske starine promišljenom filološkom metodom (uz dubinsko motrenje „temeljnih zakonitosti“ filologije), na osnovi jezičnih manifestacija i odabranih tekstova usmene književnosti, raščlanjivao je i „ulomke praslavenske sakralne poezije svetih pjesama naše pretkršćanske starine“, domišljao i obrazlagao njihovo stvarno značenje i smisao. Pronalazio je uvjerljive razloge kako se i zašto „u tim obrednim pjesmama kazivao mit i izricali i sveti odnosi u svijetu, skrovita istina o zbivanjima u njemu“.

U ovim su studijama, jer su svi naslovi pojedinih tekstova zaokružene cjeline, mitski slojevi znatno ispremiješani s motrenjem zemljišta, posebice njegove toponimije i konfiguracije da se doimlju kao putopisni žanr, ili još preciznije: znanstveno, esejističko i putopisno obrazlaganje „sakralne interpretacije krajobraza“. U tom se krajobrazu, s tipičnim Katičićevim zanosom za prirodu, pokazuje sva njegova imanentna raskoš, ali i snažno istaknuta misao o svetosti prostora u slavenskom poimanju, gdje je i „naša stara vjera neizostavna sastavnica hrvatske kulture, važan sloj njezine povijesti i vrijednosti“.  

Naš božanski prostor

Katičić upućuje, naravno, i na obilježja te naše stare vjere koja se, posebice po doseljenju Hrvata, susrela s vjerom koja je na romaniziranom hrvatskom području već bila kristijanizirana. Ostali su, dakako, znatni tragovi te stare vjere ili – katičićevski, kako piše u četvrtoj knjizi, „one koju su naši stari napustili i u ozračju karolinškoga poretka pridružili se latinskoj kršćanskoj Europi“. Sve to zajedno tvori znatno kulturološko obilježje i daje kulturni identitet, pa su Katičićeve misli o tome znatan prinos našoj identitetnoj kulturologiji. Katičić je uvijek oprezan u izricanju tvrdnji o identitetima, među ostalim i zato što miješanje dviju vjera nema izravne veze „s generičkim podrijetlom stanovništva i narodâ“ , štoviše (kako piše u četvrtoj knjizi) „uvijek treba razlikovati jezičnu pripadnost, identitet po pripadnosti kulturnom krugu i generičko podrijetlo stanovništva“. Glede pripadnosti Hrvata krugu slavenskih naroda, od praslavenskoga ishodišta, polazna je i neprijeporna Katičićeva tvrdnja, uz uvjerljivo obrazloženje: „Tih Slavena koji su bili narod, odnosno i skupina ustrojenih naroda, već dugo nema“, ali postoje narodi koji su iz njih nastali, i sasvim logično „Ti narodi pripadaju različitim kulturnim krugovima i imaju svoj narodnosni identitet“.

Na takvoj je podlozi Katičić uočavao, pronalazio, motrio, raščlanjivao, valorizirao i vrednovao mitske fragmente i stare vjere i usmene predaje.  

U svim je knjigama prvenstveno motrio prostor, a glede podataka iz starine uočio da je „prostor doživljen kao božanski“. Štoviše, svaki će naslov iz knjiga biti čvrsto strukturirana studija, a poredana jedna uz drugu, uvijek značiti „nastavak jedne rekonstrukcije“. I što je naročito važno, i katičićevski uvjerljivo: rekonstrukcija i s obzirom na zbiljski današnji prostor gdje se još uočavaju mitski slojevi koji se izvode „iz tragova usmene predaje njezina svetog pjesništva i obrednih tekstova“ i druge identitetske sastavnice. Tako su svi tekstovi studija silno vezani za prostor/krajolik, ne neki imaginarni i daleki, već prepoznatljiv i zbiljski naš. Katičić u svim knjigama ističe da je „naša stara vjera bila jako vezana za prostor doživljen kao božanski“. A sve te formulacije Katičiću znače da je taj prostor respektabilan, dostojanstven, uzvišen, produhovljen, svet (u izvornom značenju te riječi), po prilici onako kako je starozavjetni prostor, prožet Jahvom, Židovima ili pokrštenim Hrvatima, nakon doseljenja, hrvatski prostor. Katičić prvenstveno motri taj prostor, a tada je uzvišenosti i svetosti prostora pridonijela i jedna i druga vjera, ona drevna – pradomovinska i nova – kršćanska. Katičić je u svim svojim tekstovima (i knjigama, i istraživanjima) svjestan tog dvojstva, njegova prožimanja i isprepletanja. Nastojao je ipak, ponajprije, otkrivati te stare slojeve te su u njegovim knjigama „ostatci pretkršćanske tekstovne predaje. Ali ona nam je pristupačna jedino preslojena kršćanstvom“. Dao je niz uvjerljivih dokaza i stilizacija kako je to preoblikovano, posebice na način da su se „kultovi pojedinih karakterističnih svetaca zamijenili i nastavili kultove napuštenih bogova“. To je Katičićeva koncepcija i metodologija, ta preinaka i održivost staroga u novim pojavnim oblicima. Kako se vidi ta međusobna isprepletenost i povezanost, sâm znanstvenik Katičić najbolje zna, i to je pokazao u prvim četirima knjigama te je i ova donekle logičan nastavak takva istraživanja.

Odgonetavanje mitologije

Ali ova peta knjiga ipak je sinteza svega Katičićeva rada. Ovu je knjigu s pravom naslovio naša stara vjera jer je izdvojio i obrazložio, ponešto i dopunio, glavne postavke iz četiriju prethodnih knjiga. No i tu svaki podnaslov, njih sedam, ima svoju katičićevski uvjetovanu logiku i zavrijedilo bi izdvajati glavne misli svakoga podnaslova. To će pažljivi čitatelj ove knjige moći sam otkriti. Zato ću ovdje izdvojiti tek nekoliko Katičićevih misli, potkrijepljenih citatima iz knjige:

1. Katičić je naveo i pohvalio desetke i desetke filologa (i inozemnih – pretežito slavenskih i domaćih) koji su zaslužni za postupno otkrivanje motiva „stare vjere“. Nije samo sebi prepisao zasluge u otkrivanju i rekonstrukcije ovoga zahtjevnog segmenta kulture, pa ni odgonetavanju sličnosti i razlika mitologije i religije. I to je vrlina znanstvenika Katičića.

2. Na desecima mjesta Katičić tvrdi da ta stara vjera nije zamjena za judeo-kršćanski vjerski svjetonazor, kome i sâm autor pripada. Uzoran primjer: „Strana mi je i pomisao da propovijedam obnovu te stare vjere i napuštanje kršćanske baštine koja nas već toliko stoljeća bitno određuje. (…) Ako pak mjesto o poganstvu govorimo o našoj staroj vjeri, uspostavljamo baš pravu opuštenu povijesnu perspektivu. Vjerski sadržaji koje odatle uspijevamo uspostavljati i promatrati naši su i stari. Ne odbacujemo ih i ne odričemo ih se, nego ih kao vjerske sadržaje i predodžbe uzimamo ozbiljno i pokušavamo i doživjeti kakav osjećaj življenja ti sadržaji i te predodžbe izražavaju i posreduju. Posreduju i nama, ako im se samo umijemo otvoriti“. Uz niz primjera dvovjerja pokazuje kao se „nova i stara vjera nisu potirale, nego su se dopunjavale“.

3. Do rekonstrukcije segmenata stare vjere došao je iznimno suptilnom filološkom metodom jer „razumljivo je da nam je stara vjera najviše tragova ostavila u jeziku (…) Starina je ostavila tragova i u običajima i vjerovanjima, ali tu se teže raspoznaju, teže se utvrđuje što je starije, a što mlađe, a i uz običaje i vjerovanja idu riječi i predajni tekstovi, pa se tako i tu radi o jeziku“. Izvrsna je interpretacija riječi bog i svet, ali i drugih kad uđe u „etimologijsko gnijezdo“ (primjerice za riječi žrec i žrtva, ili pak u područje obrednosti jer je „obrednost u svakoj vjeri, osobito u arhajskima, vrlo važna sastavnica. Po važnosti dolazi odmah iza naravi njezine svetosti“. Nešto je od toga ušlo u običaje, i opstalo, te i Hrvati imaju niz „običaja kojima odavno ne znaju smisao, ali ga pomno i ustrajno obdržavaju“. To se naročito odnosi na „mnoštvenost“ značenja Peruna, Velesa/Volosa, Perunove djece: Jarila/Jurja i Mare/Morane, božice Mokoš.

Rekonstrukcija je moguća i na osnovi brojnih ulomaka „obrednih pjesama“, koje je, pored svećenika/žreca, „znao sav narod“, uz dokumentiranu tvrdnju „Da obredne pjesme i druge obredne tekstove nisu znali mnogi, ne bi toliki njihovi ulomci ušli u usmenu književnost svih naroda slavenskoga jezika“, jer u svoje su pjesme preuzimali „dijelove obrednih pjesama i drugih obrednih testova koji su im se od čestog ponavljanja bili naročito usjekli u pamćenje i postali dio njihova svijeta. Nisu ih se htjeli odreći ni kada su već prihvatili novu, vrlo strogu i zahtjevnu vjeru, kršćansku. Ulomke koje su osobito dobro pamtili ugradili su u svoje pjesme i bajke, preoblikovali ih u kaže, oblikovali u poslovice i zagonetke. Čuvali su ih kao tekstove običaja koji nisu bili drugo nego preoblikovani obredi stare vjere“. Na drugom mjestu Katičić upućuje da se „osobito obilno, samo razmjerno dakako, čuvaju ulomci obrednih tekstova naše stare vjere u tekstovima svadbenih običaja, proljetnih ophoda, žetvenih običaja i običaja na gumnu pri vršidbi te u božićnim i novogodišnjim koledarskim pjesmama. Odatle se može nešto razabrati o toj obrednosti i vrstama tekstova koji nose njezinu svetu predaju“.

Nedvojbeno je Katičić ispravno razumio modalitete kako nešto postaje tema usmene književnosti koja živi u narodu, u starini pretežito bespismenom i koji njeguje ovako organiziranu književnu riječ. To su Hrvati obdržavali od svojih početaka i zapisima stvorili nevjerojatno velik opseg usmenoknjiževne baštine (procjenjujem da se sastoji od najmanje pola milijuna tekstova: po količini redom: poslovica, lirskih pjesama, epskih pjesama, žanra predaja, bajki, zagonetki…). Od cijele te količine, opsega mitskoga – odnosno onoga što bi moglo proistjecati iz „stare vjere“ – tek je oko pet posto! Ali to je, Katičićevom kontekstualizacijom, rekonstrukcijom i interpretacijom, postalo toliko razvidno i važno, udomaćeno…

4. Na osnovi fragmenata usmenoga pjesništva Katičić je okarakterizirao svijet slavenskih božanstava, prije svega dvaju središnjih – bogova suprotnika Peruna i Velesa, onoga koji vlada gore i koji vlada dolje, i njihov „božanski boj“. Podaci za rekonstrukciju pretežito su iz ruskog repertoara motiva i izvora i dvojice pouzdanih interpretatora, Ivanova i Toporova. Katičić, gdje god može, izdvaja motive iz hrvatske baštine, pored filoloških i one iz prostora. Na temelju dosta čvrstih i učestalih imenovanja tvrdi „da se je naša stara vjera doista živjela u krajoliku najpouzdanije svjedoči toponimija. Sva imena starih bogova koja su kod nas, na slavenskom jugu, potvrđena, posvjedočena su kao mjesna imena. Po njima se razabire kako se krajolik interpretirao sakralno u smislu stare vjere svih naroda slavenskoga jezika. Sakralno interpretiranje krajolika potvrđeno je na cijelom području slavenskih jezika. To je neizostavna sastavnica stare slavenske vjerske i kulturne predaje“. U tom pogledu, izvrsni pasaži o Žrnovnici kod Splita i kod Novog Vinodolskog, Mošćenici podno Učke te nekoliko Trebišća, Velesa. Logičan i uvjerljiv slijed i imenovanja i funkcija, pa i zaključak da „naša stara vjera nije bila dualistička. (…jer) Perun i Veles jesu trajni suprotnici kao što je gore i dolje trajno suprotno, ali nisu trajni protivnici. Protivnici su samo kada se Veles – zmija uspuže na goru, u Perunovu sferu. On ga tada sabija dolje, u vodu, pod panj i kladu i time uspostavlja opet ravnotežu u svijetu“.

Mokoš, Perun i Morana

Jednako je tako pokazao svijet trećega božanstva: ženskoga, božice Mokoš, božice Majke, božice braka i spolnosti, koje je potvrdila i toponimija, ali i sakralne pjesme.

Izdvojio je i vrijednost Perunove djece: Jarila/Jurja i Mare/Morane, osobito u usmenom pjesništvu, uz središnji motiv o njihovoj (svetoj) svadbi što je dio univerzalnog motiva i braka, i rodoskvrnuća kao „neizostavne sastavnice mita“, i prvenstveno kao odbljeska „proljetnih obreda plodnosti“. Inače, Katičić stalno naglašava da su „ostatci obrednih radnja u običajima“ iz kojih se može, polagano i logično, dosta toga rekonstruirati, što je on ovom knjigom i učinio, pozvavši nastavljače da dopune taj mitski svijet, a on je pružio uzorak cjelinom svoga rada na mitskim temama koji su pravi istraživalački biseri, logični i uvjerljivi, metodološki besprijekorni.

Katičić je oprezan u svim pitanjima koja se tiču vjerskoga/religijskog, poštujući, naravno, svetost kao takvu. U vrsnim rekonstrukcijama naročito se poziva na ruske fiolologe/mitologe Vjačaslava Vsevoldoviča Ivanova i Vladimira Nikolajeviča Toporova, koji su, kao i Katičić, ustanovili da se „uz pomoć ulomaka praslavenske sakralne poezije što su ostavili prepoznatljiv trag u usmenoj književnosti svih naroda slavenskoga jezika mogu rekonstruirati fragmenti slavenskih pretkršćanskih obrednih tekstova“, kako je naveo u Vilinskim vratima.

Zaključno: vrsna i u mnogim postavkama uzorno izvedena sinteza fragmenata slavenske mitologije. To je mitsko „zapreteno u jeziku“ s kojim Katičić čuda čini. Premda je sinteza dosadašnjih njegovih knjiga i postavki, i ovdje je sve puno filoloških raščlambi, dokumentiranih i uvjerljivih. I kad su u pitanju stroge i zahtjevne filološke zakonitosti i raščlambe, Katičić i u takav diskurs unosi nevjerojatnu lakoću logike i poticajnosti da se naprosto čini kao „lagana“ igra u kojoj mogu sudjelovati i manje zahtjevni recipijenti. Štoviše, autor pomno pazi na svog recipijenta, i onog koji je vičan ovakvom filološkom poslu, ali i onog ne odveć zahtjevna da može primiti važnije njegove postavke. I ovdje, kao i drugdje u njegovim tekstovima, njegov se strog znanstveni stil upotpunjuje i oplemenjuje zgodnim gotovo anegdotskim upadicama i esejističkim stiliziranjem. Njegov stil potpomaže, gdje je to moguće, ugodno pripovijedanje i gotovo lirski opisi. Iznimno je ovo vrijedna knjiga, puna dragocjena biserja kojim se gradi mitska, drevna sastavnica i hrvatske kulture.