Londonac 45 godina poslije

Nešto prije Božića 1972. pojavio se u Londonu pretisak Hrvatskoga pravopisa, knjige koja je pod istim naslovom trebala biti objelodanjena u Zagrebu 1971, u izdanju Školske knjige. Naime, do pojave Hrvatskog pravopisa prijelomne 1971. godine vrijedila su pravopisna pravila Pravopisa hrvatskosrpskog književnog jezika iz 1960. godine, otisnutoga u Novome Sadu (po kojemu je dobio ime „novosadski”). U Predgovoru Hrvatskomu pravopisu autori tumače kako dotadašnji pravopis „(...) nije mogao zadovoljiti ni svojim pravopisnim odredbama, (...) a još manje svojim rječnikom”. Stoga je, da bi se otklonio nesklad između pravopisne norme te pravopisne i jezične prakse, Matica hrvatska među članovima svoje Jezične komisije izabrala Pravopisnu komisiju. U njoj su bili Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Željko Bujas, Božidar Finka, Ivo Frangeš, Ljudevit Jonke, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Milan Moguš, Slavko Pavešić i Josip Silić.

Potom su Babić, Finka i Moguš izabrani za autore te im je povjerena izrada načela (općih i pojedinačnih) novoga pravopisa. Načela su zatim poslana Društvu književnika Hrvatske, Institutu za jezik JAZU, Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Komisiji za udžbenike Zavoda za osnovno obrazovanje SRH i Komisiji za udžbenike Zavoda za stručno obrazovanje SRH. Sve su ustanove prihvatile načela, a autori su izradili rukopis.

U obračunavanju s Hrvatskim proljećem, nakon prosinačkih odluka u Karađorđevu, stradao je i Pravopis: već otisnutih 40.000 primjeraka jednostavno je uništeno. Prema pisanju onodobnoga Vjesnika, koje prenosi i Hrvatska revija (1972, br. 4, str 565), Josip Vrhovec, tadašnji sekretar IK CK SK Hrvatske, ovako je okarakterizirao pravopisnu aferu: „Što znači organizirano djelovanje Saveza komunista u poduzeću (Školska knjiga – op. N. M.) Josip Vrhovec je pokazao na primjeru svojedobnog izdanja ‘Hrvatskog pravopisa’. Da je Savez komunista bio organiziran, rekao je on, sigurno ne bi bilo problema sa štampanjem tog pravopisa koji je, kako je naveo, završio na smetlištu. Svaka objektivna analiza pokazala bi da taj ‘pravopis’ nije bio ni hrvatski ni znanstveni, već mu je namjera bila da istočnu varijantu našeg jezika prikaže kao primitivnu, a zapadnu kao kulturno-superiornu. Bilo je to politikantstvo najgore vrste i pokušaj da u naše škole unese dubok nemir. Jer, istakao je on, u školama u Hrvatskoj ima gotovo 20 posto srpske djece i ona ne govore is­točnom varijantom našeg zajedničkog jezika, ali ni čisto zapadnom varijantom kakvu je pokušao podvaliti taj ‘pravopis’.“

Dakle, u godini koju smo netom ispratili, navršilo se 45 ljeta od pretiska Hrvatskoga pravopisa, poznatog i kao – Londonac. Prošle godine napustio nas je i drugi od trojice autora. Prvi je preminuo Božidar Finka (1925–1999). Drugi, Milan Moguš (1927), preminuo je u studenom 2017. Kako je došlo do pretiska?  

Časopis Nova Hrvatska i emigrantska scena

Nekoliko podrobnosti o tom činu dali su nam neposredni sudionici. Ivan Cerovac (1946), najmlađi član uredništva Hrvat­skog tjednika, emigrant od 1972, nakon osamostaljenja glazbenik i glazbeni pedagog, opisao je 2007. na svome blogu put u emigraciju: „Nakon tjedan dana boravka u Beču otputovao sam u London u uredništvo ‘Nove Hrvatske’ gdje je već više mjeseci boravio, danas u Hrvatskoj već zaboravljen, novinar ‘Hrvatskog tjednika’, Zlatko Markus (danas u Švedskoj). S glavnim urednikom Jakšom Kušanom i s nama, pridošlicama, ‘mladim snagama’ itd. ‘Nova Hrvatska’ je dobila veliki zamah. Posebno je bilo važno to što smo odmah započeli s pripremama za izdanje pretiska ‘Hrvatskog pravopisa’ kasnije nazvanog ‘Londonac’ čija je naklada upravo tih dana u Jugoslaviji potpuno uništena. Pretisak ‘Hrvatskog pravopisa’ vinuo je ‘Novu Hrvatsku’ u sam vrh emigrantske političke i nakladničke scene a pretprodaja je krenula tako dobro da se njome mogao financirati tisak... Da, prije nego sam otišao, uspio sam od našeg (‘Hrvatskog tjednika’) lektora Romana Turčinovića preuzeti jedan od rijetkih primjeraka već tiskanog ‘Hrvatskog pravopisa’ i prebaciti ga u inozemstvo uredništvu ‘Nove Hrvatske’.“  

Zamolili smo početkom prošle godine i Vladimira Pavlinića (1929), jednoga od urednika Nove Hrvatske, za kratko prisjećanje o dogodovštinama u vezi s Pravopisom: „To je bio Kušanov pothvat, a primjerak pravopisa pribavio je iz Zagreba Ivan Cerovac. Većinu kupaca činili su svakako tada najbrojniji Hrvati iz domovine, gastarbajteri. Raskošno je reklamiran Pravopis na Frankfurter Buchmesse... Tu je i vrvjelo mnoštvo naših ljudi, pa su i kupovali knjigu. Tri su fakta, po mome mišljenju, učinila tu knjigu običnom našem polupismenom svijetu privlačnom: prvo, da je bila zabranjena, kolokvijalno spaljena; drugo, da nosi naslov hrvatski; i, treće, da naslovom sugerira nešto pravo za Hrvate. Kad su knjigu kupili, pretpostavljam, nisu ju čitali, kad su vidjeli da je to nešto stručno dosadno. Kad je poslije jednako NH izdala pretisak Hrvatske gramatike, ta se više nije pokazala komercijalnim uspjehom. Koga zanima gramatika, ma kako ju komunisti zabranili. No jedno, pravo ili krivo, valja priznati tome paraizdanju: stvorilo je financijsku podlogu za početak obnovljene i redovite NH, time i za moj dolazak u London. Prema tome, bez Pravopisa moji putovi bi vjerojatno bili krenuli nekim sasvim drugim smjerom.“  

Otmica pravopisa

Jakša Kušan (1931), urednik Nove Hrvatske, u svojoj knjizi Bitka za Novu Hrvatsku (Rijeka, 2000), između ostaloga zapisao je o Pravopisu: „Ideja o ‘kidnapiranju’ Pravopisa sinula je kod nas u Londonu. Nakon prvih vijesti iz Zagreba o uništenju 40.000 primjeraka već tiskana Pravopisa, u razgovoru s Markusom čuo sam da su neki primjerci ranije bili uvezani i da su se njima još prije Karađorđeva počeli služiti neki zagrebački lektori u pojedinim uredništvima. Skočio sam odmah i pitao Markusa da li možda poznaje koju od tih osoba. Spomenuo je Turčinovića, brata dr. Josipa Turčinovića, direktora Kršćanske sadašnjosti. Smjesta smo skovali plan kako mu poslati povjerljivu osobu, koja će ga zamoliti za knjigu. U plan je uključen Ivan Cerovac, suradnik Hrvatskog tjednika, i on je uspješno obavio svoj dio posla. Dragocjeni primjerak Pravopisa prenio je preko granice član Partije Boro Viskić, koji je jedno vrijeme boravio u Australiji i poznavao NH. Knjigu nam je poslao poštom iz Zapadne Njemačke. Odlučili smo netaknutom pravopisu dodati kraću uvodnu riječ o novijoj pravopisnoj povijesti kod Hrvata, s napomenom da je ova knjiga uništena u Hrvatskoj i osuđena kao ‘nacionalistička diverzija’. Taj uvod je tiskan na hrvatskom, engleskom, njemačkom i španjolskom jeziku. Dodali smo i dio recenzije novog Pravopisa, koju je napisao prof. dr. Radoslav Katičić. Taj je tekst objavljen u zadnjem redovitom broju Hrvatskog tjednika. Pet tisuća naručenih primjeraka bilo je gotovo već u prosincu i naš Božić 1972. bio je u znaku pakovanja knjiga i slanja svima koji su Pravopis unaprijed naručili. Primjerke Pravopisa razaslali smo mnogim stranim novinarima, na sve slavističke institute pri sveučilištima širom svijeta, sudionicima ljetnih tečajeva Zagrebačke slavističke škole, štoviše i mnogim stranim prijateljima, sa željom da im dokažemo što se sve guši u Hrvatskoj i kolika su prava Hrvata na vlastiti jezik. Bio je to jedinstven izdavački pothvat o kojem su pisali i strani listovi. ‘Londonac’, kako je Pravopis ubrzo prozvan u domovini, ostao je zadugo najtraženija knjiga za koju su pitali putnici iz Hrvatske.“

Politička demonstracija

Zamolili smo i Kušana, također prošle godine, za dodatni komentar nakon 45 godina. Izjavio nam je: „Sam primjerak Pravopisa iz Hrvatske, koji je rastavljen i sniman po stranicama, nalazi se u našem arhivu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Učinak tog priručnika u iseljeništvu nije imao nikakve veze s potrebom pravilnog pisanja. To je bila politička demonstracija koja je branila pravo našeg naroda da svoj jezik zovu nacionalnim imenom i zato su taj dokaz nacionalnog identiteta kupovali i nepismeni. U našim današnjim uvjetima u Hrvatskoj to nije baš lako razumljivo, kao što mladima kroz moždane vijuge ne prolazi lako ni Deklaracija o nazivu hrvatskoga jezika.“

Osim te propagandne kampanja s Pravopisom u emigraciji imala je i svoju stručnu dimenziju. Unatoč tome što je taj Pravopis bio prvi, nakon dužeg vremena, koji je brodio maticom hrvatskoga književnog jezika bez većega balasta srpskoga jezika, jezikoslovci i ozbiljni kritičari pristupali su mu odgovorno i kritički neutralno.

Prvi se javio hrvatski pisac i jezikoslovac iz švicarskog Fribourga, poslije profesor na Katedri hrvatskoga jezika i kulture Sveučilišta Waterloo u Kanadi Vinko Grubišić (1943), tekstom „Kao feniks ptica: Hrvatski pravopis“ (Hrvatska revija, br. 1, 1973). U kraćem povijesnom pregledu Grubišić je izložio pitanje pravopisa u razvoju hrvatskoga jezika, ustvrdivši kako je hrvatski „standardni jezik postojao sto godina prije pojave Lj. Gaja“, ali „Gajev pravopis nikada zapravo nisu prihvatili svi Hrvati, a njegovoj zamisli da se u pogledu jezika ništa ne smije naturivati nikomu, nije pogodovala tadašnja politička situacija u hrvatskim zemljama“.  

Koliko nije bilo poželjno „naturivanje“, još je manje bilo opravdivo čistunstvo koje se pojavilo u NDH: „U korijenskom je pravopisu bilo mnogo dobrih osobina i vrsno obrađenih poglavlja“ – nastavlja Grubišić – „ali je glavna zabluda bila u pretjeranom inzistiranju na već prekinutoj pravopisnoj tradiciji i potpuno zanemarivanje jezične međuratne prakse u Hrvatskoj. Otuda su se i pojavila nepotrebna pretjerivanja kao što je ono u ‘Poglavnikovu razgovoru s novinarima u Sabornici dne 4. ožujka 1944’. (Nova Hrvatska, br. 58, 1944). U ‘nevezanom govoru’ Poglavnik se osvrnuo na nekoliko pravopisnih i gramatičkih osobina pokazujući pretjerano čistunstvo. Posebno se oko­mio na ‘dakavštinu’ tvrdeći da se konstrukcije s ‘da’ ne smiju rabiti nigdje ‘tamo gdje se može zamieniti sa neodređenim oblikom glagola (infinitivom)’. Isto su tako na udaru bile imenice s dočetkom na ‘-ija’ pa je ‘prostorija’ morala biti zamijenjena ‘prostorjem’, ‘brbljarija’ ‘brbljanjem’... iako među tim imenicama nije teško pronaći semantičku razliku. Nema – prema Poglavniku – ni jedne riječi s dočetkom ‘-ija’ koja se ne bi mogla dobro zamijeniti, a s tim će se teško sigurno i najsmioniji čistunac složiti. U popisu ‘nevaljalih riječi’ nalaze se i ‘stanica’ (postaja), ‘osvjetljenje’ (rasvjeta), ‘istovremeno’ (istodobno)... ‘Nedoumica’ bi morala biti potisnuta ‘sumnjom’ ili ‘dvojbom’, ‘porodica’ ‘obitelji’, ‘uzvanik’, ‘pozvanikom’, ‘pogreb’ ‘sprovodom’ itd. Ne valja – prema njemu – ni glagol ‘posvađati se’ uz ‘posvaditi se’ kao ni ‘postupiti’ uz ‘postupati’, o čem je zaista suvišno raspravljati.“

Raskid s novosadskim dogovorom

U svom ogledu Grubišić je analizirao niz pravila, pa i ona kontroverzna koja su ostala takva i danas. Pohvalio je osnovno polazište Pravopisne komisije Matice hrvatske kao tolerantno: „uz latiničko pismo u knjizi se nalazi i ćirilica što nikako nije u protivnosti s duhom hrvatske misli i zajedničkog prosperiteta s najbrojnijom tj. srpskom manjinom u Hrvatskoj“. Nadalje, „Pravopis ističe prvenstveno pravilo da se strane riječi ne rabe nigdje tamo gdje se mogu upotrijebiti naše riječi. Najbolja je strana ovog pravopisa, i tu je njegov radikalan prijekid s novosadskom jezičnom anarhijom, što je svugdje nastojao uklon[i]ti dvostrukosti koje ne znače nikakvo jezično obogaćenje“. Naglasit će, u duhu hrvatske jezične tradicije, i ono pravilo koje se ne uvažava do danas: „Posebno treba paziti na oblike glagola htjeti s negacijom ‘ne’: uvijek se skupa pišu oblici ‘neću’, ‘nećeš’.“

Na kraju ogleda Grubišić zaključuje: „sve će nam to uvelike pomoći da uljepšamo i obogatimo svoj jezik. Pravopisni je rječnik nešto dulji nego što je bio slučaj s dosadašnjim rječnicima na kraju pravopisa, ali to je bilo potrebno kako bi se izbjeglo što više nepotrebnih izraza koji potiskuju hrvatske riječi... U rječniku su mnogi pojmovi koji će nedvojbeno uljepšati i pročistiti naš hrvatski jezik pa ako i nema svih riječi uz koje su povezane sumnje da li se pišu ovako ili onako, da li su dobre ili nisu, potrebno je taj rječnik često prolistati kako bismo stekli što veću izražajnu sigurnost.“

Drugi veliki jezični stručnjak u emigraciji, Krsto Spalatin (1909–1994), profesor talijanskog i francuskog na Sveučilištu Marquette u Milwaukeeiju (1952–75) i autor čuvenog Peterojezičnog rječnika europeizama (1990), u članku pod skromnim naslovom Hrvatski pravopis (Hrvatska revija, br. 3, 1973) uvrstio je Pravopis među „tri Pravopisa hrvatske slobode (banovina, država [NDH – op. N. M.] i ‘proljeće’)“. Ne želimo na ovom mjestu polemizirati, ali na drugom mjestu bi trebalo raspraviti o kakvoj je to „hrvatskoj slobodi“ riječ. Možda je Spalatinu trebala ova konstrukcija da bi mogao ustvrditi kako se prvi put nakon osamdeset godina, od 1892. do 1972, u kojima „hrvatski se pravopis razvijao usporedo sa srpskim“, sada „nastoji izvući iz tog mučnog tijeka i slijediti samo normu hrvatskog književnog jezika“.

Ni Spalatin nije mogao odoljeti da se ne očituje oko neću, nećeš: „Jedna od značajnih promjena u HP je pisanje neću, nećeš... Do Aleksandrove diktature pisali smo ne ću, ne ćeš... (Tako su svojedobno pisali Vuk i Maretić, napominje u fusnoti Spalatin – op. N. M.) dok je Belić (valjda od 1923) propisivao za Srbe neću, nećeš... Nakon pada diktature 1939., ‘banovinski pravopis’ odmah je uspostavio ne ću, ne ćeš..., i tako je Boranić ostao sebi vjeran sve do svog posljednjeg izdanja (1951.). Ukoliko je Novosadski sporazum uspio obavezati Hrvate propisivao je i za njih neću, nećeš... Sada i ovaj naš Pravopis propisuje sastavljeno pisanje.“ Da bi našao opravdanje za tu promjenu u Pravopisu, Spalatin podastire opsežan povijesni jezikoslovni razvoj toga pitanja te zaključuje: „Prihvatiti, dakle, neću, nećeš... mjesto rastavljenog pisanja ne znači poviti se pod srpskim pritiskom, nego držati se znanosti i gotovo stoljetnog hrvatskog naučavanja od Armina Pavića, preko Budmanija i Ivšića do Jonkea i HP.“

Lirski doživljaj pravopisa

Da i suhoparni tekst jednoga pravopisa može izažeti lirskih ushićenja, pokazuje Spalatin u ovom: „Kako je divan član 511. na str. 121.! ‘Točka se piše iza svih rednih brojeva radi razlikovanja tih brojeva od glavnih brojeva.’ I to uvijek! Bez obzira da li je broj arapski ili rimski, u zagradi, pred zarezom, dvotočkom ili crticom, dio izdvojenog datuma, u nizu drugih brojeva. Uvijek! Nema više kolebanja, jednostavno zato što točka uz broj znači redni broj!“

Spalatin, za razliku od Grubišića, temeljitije analizira Rječnik HP. Naveo je niz dobrih primjera, ali i zamjerki i dvojbi oko nekih preporuka. Na koncu je izveo zaključak kojega bi se i danas trebali držati svi kojima je hrvatski jezik alat, sredstvo, ukras, identifikacijska iskaznica i putokaz u prošlost, ali i u budućnost: „Sastavljači pravopisa su kao neki savjetnici, možemo reći i kodifikatori, te su kao takvi dužni informirati čitatelja do kraja i prepustiti njemu da slobodno bira stilistički obojene riječi, na temelju što je moguće točnijih uputa koje mu nuđaju pisci pravopisa. Koje će riječi čitalac, u okviru opće jezične norme, upotrebljavati, a koje izbjegavati, to je njegovo osobno pravo, to je prerogativa njegove slobode u slobodnu (demokratskom) društvu. Hoće li on pretjerati u čistunstvu, hoće li on radije uzimati strane riječi mjesto domaćih, starije mjesto novih, to je njegova stvar, i nitko mu tu slobodu ne smije poricati.“

Općenito uzevši, na kraju svoga ogleda, Spalatin donosi sud dalekosežne valjanosti: „Ma koliko HP izgledao nesavršen i ‘oprezan’, njegova objava, pa bila ona i u izagnanstvu, predstavlja jezično oslobođenje Hrvata... Ako se budemo skrupulozno čuvali obilježenih riječi jer možda nisu naše, i služili se samo njihovim zamjenama, jezik će nam osiromašiti. Osobito u književnom jeziku (ne toliko u standardnom) bit će najbolje da slijedimo svoj jezični osjećaj i da budemo ‘širokogrudni’, uvijek u okviru hrvatske jezične norme... U pravopisnom rječniku ima stanovit broj pravoslavnih vjerskih termina. To je svakako pozitivna gesta prema hrvatskim Srbima s kojima dijelimo svoju sudbinu već nekoliko vjekova... Do dana potpune slobode ovo je naš najbolji pravopis.“

Napokon, Londonac se pojavio, s određenim poboljšanjima, u nekoliko izdanja poslije 1990. Pojavili su se i drugi pravopisi. U hrvatskoj slobodi, nažalost, još uvijek ne znamo koji je hrvatski pravopis najbolji!