Kratkopričaško umijeće

Horacio Quiroga (1878–1937) bio je cijenjeni urugvajski pisac, jedan od najvažnijih hispanoameričkih, ali i svjetskih majstora kratke priče dvadesetog stoljeća. U pogovornoj bilješci prije nekoliko mjeseci u izdanju Matice hrvatske objavljene knjige Priče o ljubavi, ludilu i smrti (njegove debitantske knjige izvorno tiskane 1917, u kojoj je sakupio prethodno u različitim časopisima objavljenih petnaest kratkih priča) prevoditeljica Dora Jelačić Bužimski pojašnjava da je to zapravo prva njegova cjelovita knjiga prevedena na hrvatski, dok su još davne 1924. i 1929. bile objavljene tek po jedna pripovijetka (Anakonda, prev. Ljudevit Rupčić) i jedna novela (Jezik, prev. Ljubo Wiesner). Osim što piše o značajkama autorova opusa, prevoditeljica se dotiče i burna Quirogina životopisa, prepuna nesvakidašnjih događaja i nesreća (samoubojstva oca, očuha i supruge, njegovo slučajno ubojstvo prijatelja, borba s rakom prostate, da bi i on život naposljetku okončao ispijanjem otrova), što je utjecalo i na formiranje sumorna i pesimistična pogleda na život i svijet, ali posredno i na sadržaj njegova stvaralaštva obilježena problematizacijom smrti, ludila, bolesti te različitih čovjekovih rubnih stanja i stradanja.

Priče iz knjige moguće je grupirati u dvije skupine: priče koje se bave međuljudskim odnosima i one koje propituju odnos čovjeka i prirode, s neizostavnim motivom smrti u čak trinaest od ukupno petnaest tekstova te naglašavanjem utjecaja teško podnošljivih vremenskih prilika na ljudsko ponašanje, duševno stanje i zdravlje.  

Odličan prijevod
Dore Jelačić Bužimski

Knjigu otvara autorova prva uopće napisana priča Doba ljubavi u kojoj, unatoč tragovima početničke nesigurnosti, Horacio Quiroga uvjerljivo dočarava razbuktalu mladenačku ljubavnu strast koja se, nakon početnih optimističnih naznaka, razbija o hrid roditeljskog neprihvaćanja. To je primjer priče u kojoj se problematizira ograničenost čovjekove slobode izbora zbog imperativna pokoravanja tuđim očekivanjima i poštivanja društvenih konvencija. Već u toj inicijalnoj priči uočljiv je odličan rad prevoditeljice Dore Jelačić Bužimski, osobito u prenošenju Quirogine seksualne aluzivnosti. U cijeloj knjizi prevoditeljica uspješno transponira autorov specifičan izričaj u arhaiziranu hrvatsku inačicu, dosljedno prenoseći jezgrovitost izvornika i poštujući autorov stil kratkih rečenica, lišen kićenosti.  

U drugoj priči (Izoldina smrt) Quiroga ponavlja motiv neostvarene ljubavi (ovaj je put riječ o zaljubljenosti u udanu ženu), dok sljedeća priča (Dijamant), s vrhuncem u bizarnom, neočekivanom motivu osvete, govori o odnosu plahog draguljara i nezahvalne mu i pohlepne supruge. Nakon početnih triju priča posvećenih odnosima među ljudima obilježenima strastima i razočaranjem, priča Samoubilački brodovi, s prepoznatljivim utjecajem Edgara Allana Poea u motivu broda koji u mornara izaziva potisnuti nagon za samoubojstvom, prijelaz je ka spomenutoj drugoj grupi priča u kojima se suprotstavljaju priroda i čovjek, redovito s tragičnim ishodom. Tako u priči Niz vodu autor s nelagodnom morbidnošću dočarava umiranje čovjeka otrovana zmijskim ugrizom, s kontrapunktiranjem božanski lijepih prizora pejzaža vrlo bolnoj predsmrtnoj agoniji pojedinca, čime tragična apsurdnost događaja još više dobiva na snazi. Inačicu te situacije Quiroga varira u priči Šumski med, s urbanim pojedincem koji se upućuje u šumu željan pustolovine, gdje na apsurdan način postaje žrtvom prirode.  

Priča Sunčanica pak dojmljivo posreduje zagušljiv ambijent užarenim suncem omamljene farme i odanost grupice pasa koji, prikazani postupkom antropomorfizacije, nepogrešivo prepoznaju blisku gazdinu smrt, svjesni da ih nakon toga čeka nesigurnost i glad. U toj priči Quiroga naglašava povezanost i međuovisnost prirode i čovjeka, ali i kroz motiv nesnosne vrućine sugerira nužnost prilagodbe te važnost trpeljivosti, unatoč darežljivosti i bogatstvu prirode. I u priči Bodljikava žica, pisanoj u maniri basne, u žarištu su životinje, ovaj put par konja, a narativ je usmjeren tematizaciji njihove žudnje za slobodom zbog sputanosti granicama plantaže opasane žicom. Motiv smrti ni ovoga puta ne izostaje, a ovdje je riječ o biku koji stradava zbog pretjerana prkošenja čovjeku.  

Beznadni život sveden na cjelodnevno dirinčenje te razulareno opijanje u stankama između dva radna ciklusa Horacio Quiroga opisuje u priči snažne empatije i socijalnog naboja Nadničari, gdje se radnikova smrt od malarije i iscrpljenosti doima gotovo kao spasonosno izbavljenje od nehumanih radnih i životnih uvjeta. Taj tekst te priča Moja prva cigara jedine su među u knjizi okupljenim pričama kojima bi se mogla pripisati stanovita zbrkanost, nedorečenost i nedorađenost. Nakon Nadničara slijedi najdramatičnija, izrazito morbidna priča Zaklana kokoš, u kojoj četvorica mentalno bolesne braće na osobito okrutan način usmrćuju svoju mlađu sestricu, što se doima njihovom nesvjesnom osvetom roditeljima zbog zanemarivanja. Iduća priča Jastuk od perja podjednako je mučna, a donosi prikaz gašenja života mlade žene zbog iznenadne teške bolesti. Pritom su te dvije priče, u kontekstu tematizacije odnosa čovjeka i prirode, svojevrsno upozorenje o nemoći čovjeka pred neizbježnim prirodnim procesima (bolest, smrt), koji se u simboličkom smislu mogu promatrati i kao svojevrsne kazne.  

Čovjek i priroda

Okrutnost tropske klime naj­uvjerljivije je dočarana u priči Yaguai, ponovno sa životinjom – psom tragične sudbine – u poziciji protagonista, dok uzaludnu borbu ljudi s potopom uzrokovanim obilnim kišama autor oslikava u još jednoj priči socijalnoga usmjerenja (Lovci na grede), o čovjeku koji živi od mukotrpna sakupljanja i preprodaje trupaca koje nanese voda u poplavama. Upravo isticanje uske povezanosti ambijenta i čovjeka, ovisnosti ali i ugroženosti čovjeka od izvanjskih sila koje ne može kontrolirati (priroda, vremenske prilike, životinje, bolest) te motivi kojima na to ukazuje prepoznaju se kao specifičnost Quirogina pisma, uz jezgrovit, izravan izričaj pun lokalizama te čestu fokusiranost na etnografske detalje i prikaz životnih uvjeta i običaja ruralnih stanovnika. Svemu još treba pridodati morbidnost, koja ukazuje na dozu pesimizma, kao odraza autorove neprestane svijesti o neizbježnoj konačnosti svih i svega.  

Tematski se povezavši s početnom pričom knjigu skladno zaokružuje najdulji tekst u knjizi (Meningitis i njegova sjena). U toj se priči, iako ponovno problematizira bolest i njezine posljedice, autor od morbidnosti okreće groteski i apsurdu te pesimizam zamjenjuje ironijom i humorom, da bi naraciju vrlo efektno okončao sretnim krajem te neočekivanom tematizacijom pisanja i transponiranja zbilje u tekst, što dodatno obogaćuje i inače raskošnu paletu u knjizi zastupljenih tema i motiva.  

Na koncu ostaje zaključiti da je riječ o knjizi koja nepobitno dokazuje svu raskoš darovitosti i kratkopričaškog umijeća Horacija Quiroge, koji svakako zaslužuje epitet jednog od najvažnijih tvoraca kratkometražne proze 20. stoljeća, te se valja nadati što skorijim novim prijevodima njegovih djela. Jer, iako nastale prije gotovo stotinu godina, virtuozno napisane Quirogine priče djeluju svježe i moderno, a socijalnokritičkom komponentom čak su i aktualne te nas podsjećaju da se, unatoč tehnološkom razvoju, u međuljudskim odnosima (osobito u kontekstu svijeta rada) i odnosima čovjeka i prirode, malo što, nažalost, u pozitivnom smislu promijenilo.