Iseljena i domovinska Hrvatska

Svojedobnih društvenih prilika lucidni analitičar i pisac razmjerno kraćih proznih formi, gdje nerijetko susrećemo bizarne i fantastične elemente, pokazuje se Antun Gustav Matoš još i danas neobično aktualnim, životnim, realnim. I to više od stoljeća nakon fizičkog odlaska. Osobitom se mješavinom trajne kobi i odnedavno pojačane aktualnosti iskazuju Matoševe rečenice s početka pripovijesti Vrabac, objavljene 1902. u Narodnim novinama: „Ima više naših zemljaka svijetom rastresenih nego što bi se mislilo. Kako su ovi iskorjenjenici obično najenergičniji naši ljudi, njihov život je pokadšto zanimljiv kao najzabavnija i najpoučnija knjiga.“

Narodne novine izlaze i danas. Doduše, ne možemo u njima pročitati književne priloge, a malokad i malokomu bivaju zabavni zakoni i propisi, uredbe i naredbe, pravilnici i napuci koje objavljuju. Ali su zakoni i drugi akti državnih tijela važni pa time na poseban način zanimljivi i poučni, a u svakom ih slučaju imamo držati mjerodavnima i smjerokaznima. Dok ne budu zamijenjeni boljima. Kada su posrijedi „svijetom rastreseni“ Hrvati o kojima svevremenom suvremenošću govoraše Matoš, valja podsjetiti na postojanje dvaju u Narodnim novinama objavljenih pravnih akata: Zakon o Hrvatskoj matici iseljenika donesen 1990. te Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske iz 2011.

Snaga i kob
izvandomovinske Hrvatske

K tome treba dometnuti da se danas putuje znatno lakše, brže i jeftinije nego u Matoševo doba te su mnogi iseljeni Hrvati za nedavnih božićnih i novogodišnjih blagdana odnosno prosinačko-siječanjskih praznika posjetili zemlju Hrvatsku iz koje su potekli, bilo oni izravno bilo njihovi preci. Ako su ti „iskorjenjenici“, kako veli Matoš, „obično najenergičniji naši ljudi“, neotklonjivo se nameće pitanje hoće li se ta svijetom razasuta hrvatska energija, radna sposobnost i mnogostruko znanje samo povremeno navraćati u Hrvatsku za vrijeme blagdanâ, praznikâ i godišnjih odmora ili će se ipak jednom – bilo bi poželjno prije mirovine i smrti – trajno vratiti svojim u hrvatskoj zemlji izniklim korijenima. Trendovi nažalost nisu pozitivni (kako se novinarskom frazeologijom običava reći) jer se danas neusporedivo više Hrvata iseljava nego što se iz iseljeništva ili „razasutosti“ (što je vjeran prijevod grčke riječi dijaspora) vraća u domovinu.

O sustavnoj, širokoj i višeaspektnoj te s pozicija visoke politike iskazanoj brizi za iseljene i svukuda po svijetu razasute Hrvate svjedoči na poseban način opsežna knjiga naslovljena Hrvatska izvan domovine II, Zagreb, 2017; nakladnik je Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, sunakladnik Centar za kulturu i informacije Maksimir, a financijski podupiratelj Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Urednici su Marin Sopta, Vlatka Lemić, Mijo Korade, Ivan Rogić i Marina Perić Kaselj. Posrijedi je Zbornik radova predstavljenih na Drugome hrvatskom iseljeničkom kongresu, međunarodnome znanstveno-stručnom skupu održanu u Šibeniku od 1. do 3. srpnja 2016. pod visokim pokroviteljstvom Kolinde Grabar-Kitarović, predsjednice Republike Hrvatske.

Naslov Hrvatska izvan domovine implicitno poručuje da je riječ o prvorazrednom egzistencijalnom pitanju za Republiku Hrvatsku. Naime, Hrvatska izvan domovine ili, drukčije kazano, „Hrvatska izvan Hrvatske“ – koja će, ako se ovako nastavi, brojnošću i mnogovrsnim potencijalima znatno nadmašiti „Hrvatsku unutar Hrvatske“ – dovodi nas do često zanemarene i previđene etimologije kompleksnoga te s čovjekovom tjeskobom i „bačenošću“ u svijet povezana, iz latinskoga jezika potekla pojma egzistencija: glagol ex-sistere znači doslovno iz-stajavati, iz-stajati.

Nipošto neće biti za Hrvatsku povoljno bude li bivstvovala u svojoj egzistenciji više izvan sebe nego u sebi samoj. Nitko razborit i dobronamjeran neće zanijekati činjenicu da je hrvatsko iseljeništvo živi i integralni dio hrvatskoga naroda te stoga naše veliko bogatstvo – ali samo onda bude li to bogatstvo, ponajvećma ljudsko, na ovaj ili onaj način uviralo u Hrvatsku, natapalo živodajnim sokovima svoje domovinske korijene, ukorijenjeno stablo hrvatskoga naroda za koje bismo htjeli da raste i lista, cvjeta i daje plodove u domovini, pod našim suncem i nebom. Domoljublje odavno iseljenih Hrvata, koji naraštajima žive izvan domovine, zasigurno daje povoda optimizmu – ali nikako drukčije doli pesimističkim imamo ocijeniti sve brojnije iseljavanje pojedinaca, mahom mladih i školovanih, k tome i cijelih obitelji. Hrleći prema zamišljenom boljem životu i sigurnijoj egzistenciji mnogi od njih ogorčeno poručuju da odlaze zauvijek. Novi se iseljenici tako iskazuju – valja to jasno i odlučno reći – hrvatskim gubitkom, osiromašenjem, prijetnjom opstanku države i naroda.

Iseljavanje od 1991. do danas

Premda zbornik Hrvatska izvan domovine II sadržava mnoštvo studioznih, pomno sastavljenih, vjerodostojnih i vrijednih radova koji su autentična svjedočanstva o hrvatskom iseljeništvu od 16. stoljeća do naših dana – osnovna je primjedba, dobrohotna i nepreuzetna, da su se razmjerno malobrojni autori osvrnuli na težak, složen i višestruko uvjetovan problem depopulacije i osiromašivanja, kojemu je najnoviji val iseljavanja istodobno i uzrok i posljedica.

Jedan od članaka koji se dohvaća esencijalnog i ujedno egzistencijalnog problema sve brojnijeg iseljavanja iz Hrvatske jest zajednički rad Anđelka Akrapa, Marina Strmote i Krešimira Ivande naslovljen Iseljavanje iz Hrvatske od početka 21. stoljeća: uzroci i posljedice. Taj je članak vrijedan nešto opširnijeg navođenja. U uvodnome razmatranju čitamo:

„Nakon posljednjega vala iseljavanja u 1990-im godinama, Hrvati ponovno odseljavaju. U razdoblju od popisa 1991. do popisa 2001., zbog agresije na Republiku Hrvatsku i pratećih pojava među kojima je svakako najvažnija gospodarska kriza, iz Hrvatske je prema zapadnoeuropskim i prekomorskim zemljama iselilo oko 200.000 osoba. Danas, dvadeset i pet godina poslije početka Domovinskoga rata i egzodusa hrvatskoga stanovništva, u mirnodopskim vremenima, ponovno možemo govoriti o masovnom iseljavanju u istom obujmu i smjeru. Posljednja gospodarska kriza i prateća nezaposlenost stvorile su novi veliki val iseljavanja prema zapadno­europskim zemljama. Iako su mnogi predviđali umjeren utjecaj, pokazalo se da je ulazak u Europsku Uniju bio značajni moment koji je micanjem, ili barem ublaživanjem, barijera mobilnosti uvelike pospješio odlazak stanovništva u potrazi za boljim životom. [...] Odlazak najvitalnije populacije znači gospodarsko siromašenje i ugrožavanje dugoročnoga sveukupnoga razvoja Hrvatske. Valja imati u vidu da je nemoguće dati točan broj iseljenih iz Hrvatske u promatranom razdoblju. Procjene broja iseljenih iz Hrvatske u posljednjem valu iseljavanja temelje se na dostupnim statistikama europskih zemalja u koje naše stanovništvo najviše odlazi posljednjih godina. Pri tome treba imati u vidu da nije zanemariv broj naših iseljenika koje službena statistika nije registrirala.“

Također se valja osvrnuti na članak Dražena Živića Hrvati u Republici Srbiji – između o(p)stanka i demografskog izumiranja, gdje autor upozorava na sve nepovoljnije demografsko stanje Hrvata u Srbiji (što je moguće dokumentirati rezultatima općih popisa stanovništva), a ta je depopulacija osobito prouzročena niskim natalitetom (većim brojem umrlih osoba od živorođene djece), kontinuiranim i brojnim iseljavanjem (ne samo iz ekonomskih nego i iz političkih razloga) te brzim i snažnim procesom demografskog starenja koji je u posljednjih nekoliko desetljeća posve poremetio odnose između funkcionalnih dobnih skupina uz izrazitu neravnotežu u sastavu stanovništva s obzirom na spol (velika brojnost ženskoga u odnosu na muško stanovništvo).

Nadalje, iz članka Udjel Hrvata u bosansko-hercegovačkom društvu od 1879. do 2013. autora Žarka Dugandžića zaključujemo da su osnovni razlozi sadašnjega demografskog propadanja Hrvata u BiH „u velikom ratnom stradanju (mrtvi, izbjegli, prognani), ali i u neriješenom pitanju unutarnjeg uređenja BiH (političko i nacionalno pitanje), neuspjelom povratku prognanih i iseljenih, vrlo negativnom prirodnom prirastu Hrvata koji ostaju u BiH te svakodnevnim iseljavanjima“.

Perspektive i teškoće povratka  

Bit će spomenuti još neki članci. Vlado Šakić pisao je o Hrvatskoj i globalnim migracijskim orijentacijama, a Tomislav Sunić autor je članka Migracije, imigracije, emigracije i izbjeglice: u susret novoj hrvatskoj paradigmi. O poteškoćama i izazovima povratka u Hrvatsku pisali su među inima Karlo Starčević te (zajednički članak) Caroline Hornstein Tomić i Katica Jurčević: naslovi njihovih radova su Hrvatska za Hrvate povratnike – stanje, rizici, prigode i opasnost: mogućnosti ulaganja u RH te Povratak kući? Iskustva remigracije u Hrvatsku.

Iz tematskoga okvira Hrvatska iseljenička politika spominjemo dva članka: Nove političke strukture u Hrvatskoj bude skoro izgubljenu nadu i očekivanja i kod izvandomovinskih Hrvata autora Tomislava Đurasovića te Izborno pravo nekih europskih zemalja i Izraela u usporedbi s hrvatskim izbornim pravom za iseljeništvo autora Gojka Borića.

Božo Skoko i Adrian Beljo napisali su članak Imidž Hrvatske iz perspektive drugoga i trećega naraštaja hrvatskih iseljenika – povratnika i useljenika u Hrvatsku, a Iva Čulina predstavila se radom Doprinos kulture i turizma u oblikovanju efekta zemlje podrijetla i nacionalnoga imidža. Spomenuti radovi pripadaju tematskome okviru Društvene mreže.

Iz tematskoga okvira Jezik & kultura & književnost spomenut ćemo dva članka: Učenje hrvatskoga jezika i kulture u dijaspori te Pravopisne značajke Hrvatske revije u egzilu. Prvi je napisala Vlasta Sabljak, a drugi Gordana Laco.

Zbornik je podijeljen u jedanaest osnovnih tematskih okvira. Uz već spomenute to su: Hrvatsko iseljeništvo u globalnom kontekstu, Poduzetništvo i ulaganje u hrvatsko gospodarstvo, Portreti, Migracije žena i identiteti iseljeničkih zajednica, Pastoralna skrb u hrvatskom iseljeništvu, Iseljavanje i povratak: teškoće i perspektive, Hrvati kao nacionalne manjine te Uloga institucije u hrvatskom iseljeništvu. Recimo i to da zbornik sadržava predgovor, pet pozdravnih govora s otvaranja Drugoga hrvatskog iseljeničkog kongresa, 82 članka, fotografije sudionika i događanja na kongresu, sažetke izlaganja i popis izlagača. Obaseže 830 stranica velikoga enciklopedijskog formata.

Zbornik Hrvatska izvan domovine II (unatoč već izrečenoj zamjedbi da razmjerno malo prostora posvećuje gorućem problemu mnoštvenoga iseljavanja iz Hrvatske) bogatim i kvalitetno napisanim sadržajem, brojnim i višeaspektnim znanstvenim i stručnim studijama uvelike obogaćuje bibliografiju o hrvatskome izvandomovinstvu i općenitoj kulturi diljem svijeta razasuta, ali identitetskom samosviješću povezana hrvatskog naroda.