Idealne glazbene prilike

Naš prikaz glazbene djelatnosti Marina Držića ne bi bio potpun kad se ne bismo osvrnuti i na komorno muziciranje plemićkoga dubrovačkog staleža. Po srednjovjekovnom uvjerenju sviranje puhačkih instrumenata bio je težački posao i nije bilo primjereno da ih sviraju plemići i ugledni građani. Za njih su bili predviđeni žičani instrumenti bilo s gudalom ili bez gudala te klavičembalo i orgulje jer pri njihovu sviranju nije trebalo trošiti fizičku snagu pa su zato prema tom shvaćanju bili plemićima primjereni. Venecijanski putopisac Jacopo Soranzo prolazeći kroz Dubrovnik godine 1575, a to je samo malo kasnije vrijeme od razdoblja Marina Držića, zapazio je i u svoj dnevnik zapisao da su mnogi Dubrovčani izvrsni glazbenici (usp. Petar Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. vijeka, Rad JAZU, 1895). Tom svjedočanstvu mogli bismo dodati i iskaz Nikole Vitova Gučetića, koji u djelu Governo della famiglia tvrdi da se mnogi mladi Dubrovčani bave glazbom, ali im prigovara da to čine jer su odveć senzibilni. Glazbom su se bavile mlade Dubrovkinje, primjerice poznata ljepotica i pjesnikinja Cvijeta Zuzorić (Nikola Vitov Gučetić, Governo della famiglia, Venecija, 1589).  

Držićevi suvremenici
glazbenici

Građani, bilo da su plemići ili pučani, nisu muzicirali za novac (usp. Lamenta de intus 115, fol. 176–189) već iz vlastitog zadovoljstva. To muziciranje bilo je komorno jer se odvijalo u plemićkim kućama, a posebice dvorcima, koji su imali za zabavu i posebnu dvoranu s galerijom s koje su stariji članovi obitelji promatrali kako im sinovi i kćeri plešu i pjevaju. Ponekad se muziciralo i na terasama i drugim otvorenim prostorima, kao npr. 1580. na Prijekom u Zlatarskoj ulici, kad je grupa mladića predvođena Markom Tomislava Baziljevićem svirkom i pjevanjem povrijedila javni red i moral i dospjela zbog toga pred istražitelje. Optuženi su se branili da nisu pjevali nedolične već pristojne pjesme ističući posebice Jeđupku (usp. Lamenta de intus 115, fol. 176–189). Napomenimo da je dubrovačka vlada poticala novčanim nagradama javne nastupe, posebice plesove obrtnika, koji su prema svojim statutima bili obvezni nastupati na svečanostima u određene blagdane. Iznesene pojedinosti iz glazbene djelatnosti raznovrsnih slojeva dubrovačkih glazbenika ukazuju da su glazbene prilike u renesansnom Dubrovniku bile, usuđujem se zaključiti, idealne.  

Slika glazbenog života renesansnog Dubrovnika ne bi bila potpuna kad ne bismo nabrojili imena glazbenika koji su u vrijeme Marina Držića živjeli i djelovali u Dubrovniku, malom gradskom stambenom prostoru jedan blizu drugoga, gdje je svatko svakoga poznavao. Ta su imena sljedeća: ravnatelj Kneževe kapele Lambert Courtoys Stariji (na službi u Dubrovniku 1554–1570) te svirači: trombonisti Laurentius Manes (1504–1549), Market Saraceno (1504–1549), Alfons Magister (1538), Bartolomej Rossi (1539–1587), Joseph Johannis (1549–1551), Lucentius de Neapoli (1552); zatim trubljač Radota Trompetta (1532); svirači flauta Franciscus Danielis (1496–1513), Vincentius Simonis (1542–1549), Johannes Marini (1549), Dominicus Mauri (1549–1552) Johannes Flamengus (1554–1560), Petrus Germanus (1555–1558), Johannes Aloysii (1555–1559), Johannes Alfonsi (1555–1563).  

Njima treba pridružiti svirače koji su uvedeni u računske knjige pod starim nazivom pifari, i to najprije dva ubilježena u godinama prije Držićeva rođenja pa možemo pretpostavljati da su oni svirali i za vrijeme njegova djetinjstva: Peterchinusa Piffarusa (1488) i Dobria Glumza (1498), a nakon njih Aloysiusa Manesa (1510–1527), Tomu Costicha (1520–1532), Aloysusa Piffarusa (1528), Franciscusa Piffarusa (1529), Josepha Piffarusa (1538), Sigismundusa Piffarusa (1541), Petrusa de Argentina (1560). Uz iznesena imena svirača puhačkih instrumenata u dosad istraženoj arhivskoj građi zabilježena su dva svirača lutnje i to 1503. Petar lautar i Michelcho lautar, zatim 1555. i bubnjar Michoch Tamburello. Sigurno je broj glazbenika koji je djelovao za vrijeme Držićeva života bio znatno veći. Neka nepoznata imena čekaju još na svog istraživača, a sigurno je bilo i nekih koji nisu ostavili traga u pisanim dokumentima.

Imenima svirača Kneževe kapele valja pribrojiti orguljaše i pjevače katedrale i drugih dubrovačkih crkava. Tako je Držić već u ranom djetinjstvu zasigurno upoznao katedralnog orguljaša Eduarda iz Ferma, za kojeg je ustanovljeno da je orguljašku službu u katedrali i crkvi svetog Vlaha obavljao od 1502. do 1527, zatim Tomu Melchiora de Cingula, koji je obavljao istu službu od 1541. do 1561. i njegova sina Petra, koji ga je naslijedio nakon smrti. Također je Držić trebao poznavati orguljaše crkve sv. Vlaha, Eneju iz Napulja, koji se spominje kao orguljaš te crkve od 1551. do 1553. te Johannesa Christophorija, koji se spominje kao orguljaš iste crkve ubrzo nakon Držićeve smrti. Vjerojatno je poznavao i nekoga Galussa Organista, za kojeg se zna da ga je 1563. vlada iz Ancone htjela dovesti u Dubrovnik jer je u svom umijeću „preizvrstan“, te Angela de Castella koji se natjecao za orguljaša 1558. Sigurno je poznavao i virtuoza na orguljama dominikanca Benedikta Babića, koji je umro 1591. u visokoj starosti, a i glazbenike franjevce Franju Gučetića Dragojevića Papricu, koji je umro 1558, i Antuna Tudrovića, koji je umro 1566.  

Također nekoliko drugih franjevaca umrlih nakon Držića, koje je vjerojatno Držić poznavao i za koje se tvrdi da su bili izvrsni pjevači ili svirači ili općenito dobro poznavali glazbu, kao što su bili cantor egregius Illuminatus de Bosnia († 1582), eximius cantor Marchus de Ragusio († 1581), theologus, concinator et cantor Clemens de Brozza († 1589), organi et cantus magister Tadeus de Ragusio († oko 1582), summus musicus Emmanuel Zlatarich († 1570), musices peritissimus Ludovicus de Ragusio († 1582) te Gabriel Tamparizza musices Wienne moderator (oko 1582).  

Glazbeno školstvo
u Dubrovniku

Od starine je uz dubrovačku katedralu djelovala Katedralna škola koju su pohađali ne samo budući pripravnici za svećenike nego i druga zanimanja. Bila je to prva i najstarija dubrovačka školska ustanova, koje je postojanje posvjedočeno još u 12. i koja je u 13. stoljeću reorganizirana prema posebnoj Buli pape Honorija III, upućenoj godine 1219. dubrovačkom nadbiskupu, njegovim sufraganima i Dubrovačkom kaptolu radi poboljšanja studija. Pouka je po odredbi te Bule trajala pet godina, a bili su je obvezni pohađati među ostalima i katedralni kantori (Bula se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku pod signaturom ASMM XIII, 34). U novije se vrijeme mnogo pisalo o prvoj visokoobrazovnoj ustanovi u Hrvatskoj, kojim se nastojalo dodijeliti taj časni naslov Zadru, Zagrebu i Lepoglavi. No ako se studij od pet godina na dubrovačkoj Katedralnoj školi može smatrati visokoobrazovnim, a takvim ga zapravo treba smatrati, u tom slučaju arhivskim dokumentom dokazane visokoobrazovne ustanove u Hrvata pripada Dubrovniku, koji ima o tom izvornu arhivsku ispravu staru osamsto godina. Pitomci te škole obvezno su morali sudjelovati u katedralnim obredima ne samo kao pjevači nego i radi vježbe u crkvenom pjevanju. Njih je uvježbavao kanonik kantor koji je po spomenutoj Papinoj Buli trebao i sam imati završen studij na Katedralnoj školi. Škola je imala metropolitanski značaj, što se vidi iz činjenice da je naslovljena osim na dubrovačkog nadbiskupa i na biskupe sufragane Dubrovačke metropolije. Tijekom stoljeća ona se granala pa je uz nju nastala najprije osnovana Humanistička škola koju su bili obvezna pohađati sva dubrovačka muška djeca, zatim Dubrovački kolegij, potom za vrijeme francuske uprave Licej, Klasična gimnazija sa Sjemeništem te u 19. stoljeću i druge srednje dubrovačke škole.

Nije se u okviru crkveno-glazbene izobrazbe u renesansnom Dubrovniku poučavalo samo pjevanje, već i sviranje orgulja, kako se vidi iz orguljaške škole koju je održavao Franciscus de Venetiis 1467. On je u sviranju orgulja poučavao 26 đaka, dva iz katedrale, a po osam iz crkve sv. Vlaha i iz dominikanskog i franjevačkog samostana. Bilo je sličnih pokušaja pouke u sviranju orgulja i drugdje, kao npr. u Firenci, gdje je 1503. orguljaš Mariotto poučavao u sviranju orgulja Raffaela Nei Godenzija za svotu od trideset zlatnih dukata. Međutim, o toliko velikom broju učenika budućih orguljaša ne postoje arhivski podatci drugdje po svijetu, pa je ovaj dubrovački posebno zanimljiv. Ta škola, koja je, koliko se zna sigurno, trajala od 1467. do 1470, prelazi okvir privatnog poučavanja. Nju financira država, odnosno nadstojnici i rizničari crkava, koji nisu crkveni, već državni namještenici. Da li je škola djelovala i u kasnijim godinama, nije poznato. Možda je neki učenik koji je naučio sviranje orgulja u toj školi poučio toj vještini i sama Marina Držića. Ali ako bismo smjeli u traženju učitelja kod kojeg je Marin Držić naučio svirati orgulje ukazati neko osobno ime, čini se da bi to bio Eduardo iz Ferma, orguljaš katedrale od 1502. do 1537, koji je, kako je posvjedočeno, arhivskim dokumentom poučavao u glazbi sina trombonista Luarentiusa.

Pouka u sviranju puhačkih instrumenata odvijala se na način zanata, tako da su svirači Kneževa dvora uzimali na naukovanje dječake koji su kao ukućani posluživali svog učitelja, a on ih je zauzvrat bio dužan hraniti, obuvati i odijevati te učiti svirati glazbeni instrument koji je sam svirao, a nakon četiri godine pouke dati im svjedočanstvo o uspješno svladanoj pouci. To se u pravnoj srednjovjekovnoj praksi nazivalo capita artis suae, što je za zanatlije značilo alat kojim se mogao pokrenuti posao, a za glazbenike glazbene instrumente koje su naučili svirati. Pouku ostalih glazbenih instrumenata pružali su uglavnom privatni učitelji, pa i skupno, kako nam to svjedoči dokument iz 1624. koji ukazuje da je lokrumski benediktinac Constantinus de Neapoli tražio od Senata da mu dodijeli jednu državnu kuću za poučavanje dubrovačke mladeži u glazbi i čuvanje glazbenih instrumenata.  

I članovi obitelji franko–flamanskog glazbenika Lamberta Courtoysa starijeg (sin Henrik i unuk Lambert) također su u jednoj državnoj zgradi poučili, kako to navodi Lambert Courtoys mlađi 1658, u glazbi „mnoge i mnoge“ Dubrovčane. Iz rečenoga proizlazi da je Marin Držić mogao naučiti i naučio svirati orgulje u Dubrovniku jer je prije odlaska na studij u Italiju bio imenovan orguljašem dubrovačke katedrale, a vjerojatno i druge glazbene instrumente za koje njegovi suvremenici tvrde da ih je znao svirati. Mogao bi se iznijeti još velik broj pojedinosti o glazbenom životu renesansnog Dubrovnika u svezi s osvjetljavanjem glazbene djelatnosti Marina Držića, ali i ovo je dovoljno da utvrdimo kako je Dubrovnik vlastitim glazbenim snagama mogao iznjedriti svestranu pjesničku i glazbenu veličinu u osobi Marina Držića, koji je u izvedbe svojih dramskih djela unio novu zvučnu kulisu pjevanja, plesa, svirke i igranja viteških igara.  

(Nastavlja se)