Fildešpanja – metafora za stvarnost

Na stranicama Vijenca objavljen je moj književni prikaz Za literarne sladokusce (uvršten i u knjigu književnih ogleda Umjesto samoće, Biakova, Zagreb, 2014) o čudesnoj knjizi Albina Crnoborija Pedeset pulastri (Profil internacional, Zagreb, 2006). Izraz „čudesan“ treba shvatiti vrlo ozbiljno, čak s respektom, jer Pedeset pulastri knjiga je koja „traži“, kao što sam naglasila u ogledu, „upornost i akribiju, vježba strpljenje, a za uzdarje vraća dobru volju“ i poneki „nesvakidašnji osmijeh“. I u knjizi Fildešpanja ima, kako je izjavio Crnoborijev Pust Krnjeva(l) „robe za ne virovat“. Na 338 stranica knjige doživljavamo ekspanziju riječi koje promiču život, uzdižu se i rastu okružene razboritošću i nekom neizbježnom samoćom što proizlazi iz neizmjerno komplicirana i pomahnitala svijeta. Ali da ne mistificiram. Knjiga Fildešpanja (španjolski „najlon za udicu“) specifičan je, osebujan, bogat rječnik Crnoborijeva istarskog zavičaja, kreativno sročen i obogaćen esejističkim promišljanjima kojima ne nedostaje literarne čarolije ni nadahnuća.

Autorova afektivnost i privrženost zavičajnoj Premanturi dočarava jedinstveni prostor, koegzistenciju i svekolika supostojanja. Iz abecednog poretka riječi i autobiografskih publicističkih bilježaka upoznajemo specifičan život riječi koje vibriraju stvarnošću, dinamične su, žive i autentične. Zamišljenom čitatelju preporučam da pod slovom Č pročita živahnu i ironijski ozvučenu crticu „Ča smo dočkali“: „Mogu si ta gospoda ili svakojaki manigoldi i razbojnici umisliti štogod hoće, mogu zaprijetiti i silom provesti svoje, ali kada nestanu iz naše kuće, nitko nas ne može spriječiti da kažemo ono što o njima mislimo. A to je: ‘Ča smo dočkali…’ i ‘Vrag i je donija na ove kraje!’“. Jer, naglašava autor: „To više nije tek pasivni i rezignirani zaključak, već autentični i zlokobni znak pobune.“

O „odmrsivanju i razvuzlavanju gužve od fildešpanje“, autor će napisati da su to bile „prave autentične, gotovo robinzonske vježbe strpljenja“, jer,“trebalo je pod svaku cijenu dovesti u prvobitno stanje uredne i poslušne plastične niti namotane na pluteno motavilo.“ Zato ta zapetljana, zamotana i zgužvana fildešpanja zrači nezaustavljivom ovovremenskom simbolikom ispunjenom pomahnitalim eventima kojima se ne nazire kraj. Knjiga Albina Crnoborija opremljena je Riječju autora, Riječju prijatelja (Miroslav Mišković), Riječju načelnika Općine Medulin (Goran Buić), a tu je i nezaobilazni Pogovor urednika (Nevio Šetić).  

I za kraj malo „delicioznih“ ugoda kojima obiluje ova riječima raskošna knjiga: „Ko ćeš ist- i ; ko nećeš, ostavi, će poist ko drugi, ali ćemo itit prajcu a ja van već neću kuvat!“ Te riječi upućene su onima koji vole „njurgati“, odnosno „zanovijetati, potiho i ustrajno prigovarati, rogoboriti“, koji nisu od „pacijence“, a strpljenje je zapravo vrlina. Zato, ako ćeš jesti, jedi, ako nećeš, ostavi, pojest će netko drugi. A na te druge računamo.