Dvije hrvatske premijere

Od objavljivanja romana Osmi povjerenik Renata Baretića prošlo je nepuno desetljeće i pol, no romaneskni prvijenac pjesnika (Riječi iz džepova, Kome ćemo slati razglednice), TV-scenarista (serija Novo doba) i ukoričenoga TV-kritičara (Kadrovi kadra), koji je u međuvremenu objavio i romane Pričaj mi o njoj te Hotel Grand, koji su ostali u sjeni njegove debitantske proze, još uživa čitateljsku znatiželju i privrženost. Trajna popularnost romana Osmi povjerenik ne čudi, jer je Baretić duhovit i lucidan pripovjedač koji se spretno poigrava riječima i kreira vrlo slikovite karaktere koji su baš kao i situacijski okvir te humorno-dramske dionice i odnosi među likovima istodobno derivat elaboracije motiva bijega u provinciju, odnosno prisilna i protagonistova premještaja, te posveta u tom kontekstu popularnim celuloidno-televizijskim prethodnicima poput talijanskih oskarovaca Mediterraneo Gabrielea Salvatoresa i Poštar Michaela Radforda i Massima Troisija te kultne serije Život na sjeveru autora Joshue Branda i Johna Felseyja.  

Nakon objavljivanja romana ovjenčana s pet (tada) najvažnijih književnih nagrada, Vladimirom Nazorom, Vjesnikovom Ivan Goran Kovačić, strukovnom Ksaver Šandor Gjalski, Matičinom August Šenoa i nagradom Kiklop Sa(n)jma knjige u Puli, Baretić navedene utjecaje nije nimalo skrivao. Naprotiv, motive bijega i (ne)snalaženja pojedinca u novoj i nepoznatoj, nužno provincijskoj sredini obilježenoj ne samo posebnim trećićanskim dijalektom, koji i romanu i filmu daje zasebnu aromu, nego i izrazitim lokalnim koloritom te specifičnim nepisanim društvenim pravilima, a napučenoj manjim ili većim „čudacima“, isticao je kao trajno nadahnuće. To se nadahnuće u slučaju romana, a tako bi moglo biti i kad je riječ o filmu, pokazalo i kao učinkovita, pretpostavljivo nenamjerna populistička popudbina, kao izvedbeni koncept i možda strategija koja i prozi i na njoj temeljenu filmu jamči status manjeg ili većeg užitka za mase.

Zahtjevna prilagodba

Pripreme za adaptaciju Baretićeva romana trajale su punih sedam godina, no čekanje se svakako isplatilo jer je film redatelja Ivana Salaja elegantno i dosta sugestivno režiran, produkcijski ispeglan, montažerski pedantno komponiran s brižno odabranim kadrovima i estetiziranom fotografijom Slobodana Trninića, baš kao i s ritmičnom i preglednom naracijom te pametno i učinkovito razigranim dominantnim dijaloškim scenama.  

Trninić sjajno koristi prirodno svjetlo, a on i Salaj, koji je i scenarist filma, vješto iskorištavaju prirodne i zadane lokacije ponajviše Brača, ali i Zlarina i Hvara. Za razliku od nekih drugih domaćih filmova mjestom zbivanja smještenih na otoke, primjerice Svećenikove djece, otočna zajednica u Osmom povjereniku doima se vrlo uvjerljivom i živom, osobito kad novi povjerenik u njihovim domovima obilazi mještane, a ti domovi odišu životom i realističnom svakodnevicom.  

Osmi povjerenik je Siniša Mesjak (u romanu Mesnjak), kojeg odlično tumači Frano Mašković iz Trampolina i Transmanije, a koji na najudaljeniji hrvatski otok Trećić stiže po kazni, nakon skandala s alkoholom, drogom i prostitutkama. Mesjak je (bio) perspektivan politički kadar na kojeg (je) ozbiljno računa(o) premijer (Stojan Matavulj), a njegov je zadatak na posve depolitiziranom i u tom smislu idealiziranom otoku uspostaviti lokalnu vlast. Na otoku ne samo da nema stranaka nego ni svećenika ni liječnika, kao ni signala za mobitel i internet, električne energije niti – kako se isprva čini – žene mlađe od šezdeset godina. Jedina je osoba na koju se Mesjak može osloniti Tonino Smeraldić, njegov pomoćnik i vodič po otoku, neopisivo blag, dobrodušan i plemenit mladić kojeg fantastično utjelovljuje Borko Perić. U ulozi Tonina Perić fantastično objedinjuje ozbiljnije dramske pa i tragične s komičnim slojevima lika, a uloga sina posesivnog invalida, također imena Tonino (Ivo Gregurević), kao da je pisana za njega.

Svi stariji mještani Trećića mirovine su zaradili u Australiji, dok sve potrepštine nabavljaju švercom iz Italije, i bavljenje politikom nije im ni na kraj pameti, a Mesjak je dobar dio filma usredotočen upravo na to da pokvari takvu arkadiju.

Povratak Salaja na velika vrata

U njoj se mještanima ukazuje duh Aboridžinke Mone, pokojne supruge svojevrsnoga seoskog poglavara Bartula Kvasinožića (Mate Gulin), duh koji ljude upozorava na bolesti i nevolje koje ih očekuju, a na otoku se, kako će Mesjak otkriti, u bijegu pred gangsterima kriju tipični Bošnjak Selim Ferhatović (prikladno maniristički Goran Navojec), njegova štićenica, ukrajinska prostitutka i pornoglumica Julija (izvrsna Nadia Cvitanović, glumačko otkriće filma) te isprva zagonetan svjetioničar (Filip Šovagović) koji svira didgeridoo i neobičan akustični instrument te kojem dvije morske medvjedice svake zore donose ribu. Dakako da će takva sredina početi mijenjati Mesjaka, koji ispočetka džogira (trči, a nema potrebe, kako mu kaže jedan mještanin), ukočen je, nepovjerljiv i služben, da bi u društvu s Toninom, Selimom i Julijom, a poslije i sedmim povjerenikom, počeo uviđati prednosti života u takvoj maloj i s prirodom srođenoj sredini.  

Magični je realizam na Trećiću normalna pojava, Salaj ga izvrsno eksploatira, humorni i tjeskobni, a u završnici i tragični pasaži neprekidno se skladno prožimaju, no eksplicitna poruka filma koju pred kraj preko Skypea Mesjaku šalje stari Bonino Smeraldić (Božidar Smiljanić), inicijator davnih animoziteta između Drugićana i Trećićana, doslovnošću i verbaliziranošću nepotreban je balast, što se može reći i za nekoliko umetnutih eksplicitnih pornografskih prizora koje likovi gledaju na DVD-u. No to nisu ozbiljni prigovori odličnom filmu kojim se Salaj, autor dojmljiva ratnog dokumentarca Hotel Sunja te nagrađivana srednjometražnog filma Vidimo se, na velika vrata vratio u hrvatski film.

O predrasudama i etiketiranju

Nakon filmova Metastaze i Ljudožder vegetarijajnac, Zlatnom arenom za montažu nagrađena drama Agape treći je zajednički projekt redatelja Branka Schmidta s piscem i scenaristom Ivom Balenovićem. Ujedno je posrijedi zaključno poglavlje svojevrsne trilogije kojom Schmidt, uz egzistencijalnu dramu s elementima trilera Put lubenica, tijekom posljednjega desetljeća demonstrira drugu autorsku mladost, stvarajući promišljena, pametna, zrela, intrigantna, provokativna i socijalno osviještena djela u kojima se odvažno i beskompromisno bavi aktualnim i neuralgičnim društvenim temama. Inferioran Metastazama, ali superioran Ljudožderu..., od kojih se razlikuje i suptilnošću i mirnoćom, film Agape nudi intrigantan prikaz i kritiku olaka oslanjanja na predrasude i stereotipe u prosuđivanju određenih ljudi i njihova djelovanja te još lakšeg etiketiranja i odbacivanja tih ljudi.  

Protagonist je svećenik Miran (izvrsni Goran Bogdan), župnik ranih srednjih godina u prigradskoj zagrebačkoj župi, koji u svojevrsnom prologu biva predstavljen kao naizgled posve običan i svakodnevan čovjek. Miran odlazi u teretanu, trenira boks te uživa u brzim vožnjama motorom i igranju računalnih igrica, što prema Schmidtovim riječima ipak nije ni obično ni svakodnevno, osobito za župnika četrdesetogodišnjaka. Autorska nakana bila je predstaviti Mirana kao infantilnu i nezrelu osobu koja se zahvaljujući tim osobinama i predanosti služenju Bogu postupno ispostavlja kao u cjelini najčišći i najpozitivniji lik filma, koji doslovce živi sa svojom župom, zalaže se za rješavanje komunalnih pitanja i osobito skrbi o mladima, kojima drži vjeronauk te ih smjerno i predano upućuje u vjeru pripremajući ih za skoru krizmu.  

Među krizmanicima se izdvaja adolescent Goran (sjajni Denis Murić iz drame Ničije dijete), koji često boravi u Miranovu stanu gdje sa župnikom igra računalne igrice. Goran je domsko dijete, senzibilan mladić izložen maltretiranju nasilnih vršnjaka koji mu dobacuju da je gej jer previše vremena provodi sa svećenikom, čiji je svojevrsni štićenik.

Razumijevanje kompleksnog protagonista

Priroda Miranova odnosa prema Goranu nije sasvim definirana, Miran u Goranu vidi mlađeg brata te zbog vlastita odrastanja u domu u njegovoj sudbini prepoznaje vlastitu priču, a ni u jednom trenutku nema nikakve naznake da između Mirana i Gorana postoji išta više osim prijateljstva i Miranove skrbi. Istodobno, kao Miranova zaštitnica profilira se njegova sestra (impresivna Daria Lorenci Flatz), gruba žena neugledne vanjštine iz čijeg se načina ponašanja i ophođenja prema bratu naslućuju velika tajna i teret koji ju more. Kad u jednoj kasnijoj sceni ona Miranu žustro prigovori da opet nije pazio što čini iako zna da mu slijede sankcije i što će se dogoditi te kad bude na korak do odlaska i napuštanja brata, počinje se konkretnije naslućivati tamno naličje njegove prirode. Konkretnije, ali nikad i posve konkretno, a najkonkretnije u sekvenci svojevrsna verbalnog obračuna Mirana i njegova novog krizmanika Gabrijela (Pavle Čemerikić također iz Ničijeg djeteta), koji se isprva doima kao plah i pomalo eteričan mladić, no ubrzo će se pokazati da je riječ o proračunatu manipulatoru koji će se početi poigravati s Miranom, provocirati ga, potkopavati njegov integritet pa i flertovati s njim.  

Autorski naglasak filma stavljen je na zalaženje pod kožu Miranu, njegovu prihvaćanju s ljudske strane i razumijevanju drame koja se u njemu odigrava, što je izvedeno vrlo suptilno. Agape u naslovu znači ljubav, čistu, bezinteresnu i plemenitu ljubav, a krizma je, kako Miran tumači polaznicima vjeronauka, čin inicijacije u odraslu dob. U tom kontekstu i smislu gledatelj razumije i prihvaća Mirana i njegove postupke, bez obzira na njihovu pozadinu i prirodu. Tako se može reći da je Schmidt posve uspio u nakani oslikavanja kompleksne osobnosti i njezina položaja u okolini uvijek spremnoj na predrasude, etiketiranja i osude.