Dosta stvarnosti, malo umjetnosti

I 30. prosinca otišle 2017. godine – na godišnjicu praizvedbe Vučjaka Miroslava Krleže 1923. godine, u zagrebačkom HNK-u u režiji Branka Gavelle – sadašnja uprava istog kazališta već uobičajeno na istoj pozornici daje premijernu dramsku izvedbu. Te večeri praizveden je u dramu pretočen roman Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka, koji je dramatizirao Ivor Martinić, a režirao ravnatelj Drame Ivica Buljan.

Tim običajem – ovaj se tekst odnosi na predstavu od 3. siječnja 2018. – uprava HNK-a svoju kazališnu publiku upoznaje s novom dramskom izvedbom i sumira umjetničko dostignuće drame kazališta, ali i sveukupnu kulturnu javnost podsjeća na kontinuitet davnosti, koja u Hrvatskoj teško postaje prošlost, pogotovo iz koje se nešto može i mora naučiti. Što, uostalom, u svojoj kompleksnosti nudi sadržaj Ciganina, ali ne i osobito uspjela dramatizacija, koja iz romana ekstrahira aktivistički intonirane poruke romana, na što poziva sadržaj priče i mjesto radnje – Hrvatska, piščevo imaginarno međimursko selo Sabolščak.  

Premda se radnja odvija i izvan Hrvatske; u Siriji, Turskoj, Grčkoj i Srbiji, u Sabolščaku se zgusnu i rastvore dramske i tragične sudbine aktera. Dvoje protagonista – sredovječna Milena Lovrek, koja se u selo vraća nakon propala braka i svoju osobnu dramu utažuje alkoholom, i njezin budući ljubavnik, dvostruko mlađi Sandi Ignac, iz susjednog, romskog sela Bukov Dol – zapalit će nataložene zapretenosti, kao i međunacionalne antagonizme.  

Iako mještani razumiju i prihvaćaju Milenin alkoholizam, ipak ne opraštaju i ne toleriraju njezin ljubavni izbor – Sandija. To će biti otponac koji će pokrenuti ne samo nesporazume mještana, međusobne predrasude i mržnje Hrvata i Roma, nego će rastvoriti posljedice migracijskih međunarodnih procesa, a sve će skončati tragedijom; Sandijevom komom, smrću Sandijeva sunarodnjaka i jednog Sirijca.  

U komponiranju fabule romanopisac se služi raznovrsnim književnim formama; zbog istrage zločina dio romana napisan je u formi krimića i trilera, odnos Milene i Sandija kao ljubavna drama, doživljaji sirijskih izbjeglica i život u Bukovu Dolu skrojeni su po modelu psihološke drame, a odnos između Milenina jape i Sandija umnogome ima elemente horora.  

Životnosti romaneskne strukture pridonosi lingvističko bogatstvo različitih govora; međimurskoga kajkavskog, purgerskog kajkavskog, engleskog, kroatiziranog engleskog, standardnoga hrvatskog. Raz­vedenu fabulu osnažuju crnohumorni i ironično-sarkastični pasaži, koji itekako obogaćuju karakterološku personalnost protagonista romana.  

Odlučivši se pak za angažirano iščitavanje sadržaja romana – pritom ne mislim na politikantsku reakciju i polarizaciju dijela glumaca pred praizvedbu – dramaturg i redatelj svojom su interpretacijom i izvedbom Ciganina ne samo stanjili višeslojnost romana nego su i pripovjedne rukavce, njihovu dramsku razgranatost, dramaturški preusmjerili. Ono što je Novak romaneskno obogatio oni umjetnički siromašno interpretiraju.  

Umjesto da slijede dramske uzroke i kompleksni sadržaj dramskih likova opredijelili su se za izvanjsku, uglavnom stereotipnu, manifestnost života protagonista, više nego očitu u glumačkoj izvedbi, izrazito naturalističkoj scenografiji Aleksandra Denića, apostrofiranoj i živim guskama te realističnim kostimima Ane Savić Gecan.  

Ono što osobito naglašava redateljski i aktivistički duktus predstave jest shvaćanje uloge policije koja zataška uzroke tragedije prisilivši sirijskog izbjeglicu da na sebe preuzme nepočinjeni zločin. Uloga policije, kako je u predstavi izrežirana, neuvjerljiva je i šeprtljava ilustracija nerazumijevanja i tendencioznog iščitavanja refleksivnih dramskih silnica. U ponuđenoj izvedbi policajci su smušena smetala.  

Dakle, unatoč činjenici da se roman na žanrovski raznovrstan način bavi paradigmatskim hrvatskim društvenim fenomenima i njihovim posljedicama – nacionalnom i rasnom diskriminacijom pripomognutom siromaštvom, moralnom erozijom i neučinkovitom vlašću – i da to potkrepljuje arhetipskim primjerima koji rastvaraju brojne bolne probleme tih fenomena, predstava to ne uspijeva pretočiti u dramu hrvatske stvarnosti univerzalne poruke.  

Režija kreativno ne iskorištava sva mjesta dramske radnje, pogotovo metaforičku snagu Sabolščaka, smještena na rubu utrobe nekadašnjega rudnika. Poprišta dramske radnje ne umnažaju se kao metafora univerzalne drame, nego se njima tek vizualno efektno ilustrira izvanjski život žitelja tih mjesta. Univerzalnosti ne pridonosi ni dramatična ljubav sredovječne Milene i njezino naivno vjerovanje da ljubav može prebroditi sve probleme, nje i njezina izabranika Sandija.  

U predstavi s malo glazbe, dramski nedosegnutoj i ritmički neharmoniziranoj – tijekom cijele izvedbe redatelj dramsku puninu pokušava ispuniti izvanjskim ritmom, a na kraju i realističnim prošetavanjem „mrtvog“ Sandija – teško je očekivati veliki glumački rezultat. Dubina životnih drama donekle je dosegnuta u prizorima koje su glumački uvjerljivo živjeli Livio Badurina, Tin Rožman, Ivan Colarić, Ugo Korani, Luca Anić i Alma Prica. Nina Violić (Milena) i Filip Vidović (Sandi) nudili su glumački potencijal koji režija nije iskoristila.