Vijenac 623

Kazalište

Patrick Marber, Don Juan u Sohou, red. Slavica Knežević, Teatar Exit

Don Juan s razlogom

Andrija Tunjić

Don Juan u Sohou, premijerno izveden u dvije glumačke podjele, prva 29. prosinca i druga 12. siječnja, u režiji glumice Slavice Knežević, u Teatru Exit, ponajprije je pametno zamišljen i dobro ostvaren projekt, današnjem hedonističkom vremenu itekako potreban. Drugo, pokazuje da analiza čovjekova života i njegovih postupaka, bilo da je riječ o anatomiji, psihoanalizi ili filozofiji, baš i nije tako jednostavna kako to danas zamišljaju mnogi mudraci i aktivisti raznih fela i svjetonazora. Teško je čovjeka svesti na funkciju, ma kakva bila, a pogotovo ga je teško definirati ma kako uman bio taj koji ga definira.  

Svesti čovjeka na definiciju znači uskratiti mu realizaciju, ma kakva ona bila i ma komu se sviđala ili ne sviđala. U kazalištu se to najtočnije vidi na primjeru Don Juana, bilo da je riječ o arhetipskom junaku ili onome kojega je umjetnički prvi uobličio Tirso de Molina, a u kazalištu najpoznatijem Molièreovom.  

Marberov Don Juan u Sohou suvremena je inačica Molièreova Don Juana, napisana 1665. Slijedio je Molièreovu fabulu i zadržao i sve njegove likove, samo im je dao druga imena i naravno sadržaj prilagodio našem liberalno konzumerističkom dobu. Dakle, po svemu, rekli bi moderni, postdramski krojači dramskih predložaka, nije bilo potrebe da piše svojega Don Juana u Sohou. Ali ipak ga je napisao. Zašto?

Redateljica u kazališnom listiću podsjeća na dva danas bitna načina doživljavanja života, egzistencijalističko i psihoanalitičko. Egzistencijalistima je Don Juan, piše ona, „apsurdan čovjek, usamljen i uvijek stranac, rezultat stanja modernog društva“. Kao takav, on „ogoljava društvo, skida maske svima ostalima koji se skrivaju pod raznim iluzijama smislenosti, vrijednosti, tradicija, običaja, pravila i morala“. Zato što „njegov pad ne predstavlja nikakvu katarzu, već upravo reafirmaciju apsurda; apsurdni svijet koji je stvorio apsurdnog čovjeka ubija tog istog čovjeka, a da ništa u tom svijetu ne mijenja i ne može promijeniti“.  

Psihoanalitičarima je Don Juan „ekstremni primjer duboko neispunjena čovjeka, čovjeka koji ne može biti sam sa sobom jer u sebi nema ničega, već se posve predaje konstantnim zadovoljenjima nikad zadovoljive strasti“. Kao takav on je „savršen primjerak konzumerističkog društva, koji licemjerni svijet odbacuje ne prepoznajući u njemu savršenu dosljednost svojih vlastitih podsvjesnih želja“. Na kraju redateljica zaključuje da je stoga „Don Juan danas potpuno ambivalentan“, na tome gradi poruku predstave i iščitava Marberova Don Juana u Sohou.  

Na sreću, redateljica Knežević publici ne nudi prerađenu inačicu esejističke interpretacije, kako to rade tzv. inovativni kazališni modernisti i postdramska piskarala, nego na arhetipskom junaku, poštujući autora i glumce, rastvara intrigantno viđenje problema koji su Marbera potaknuli da napiše suvremenog, globalističkog, zavodnika, koji se obračunava s materijalističkim i hedonističkim svjetonazorom. Koji je izvan ljudske i Božje jurisdikcije: u službi erosa, ne boji se moralnih osuda i smrti, licemjeran kao svijet u kojem živi.

U svojemu naumu redateljica je zajedno s Denijem Šesnićem, oblikovateljem svjetla i projekcija, Majom Đurinović, suradnicom za scenski pokret, kostimografkinjom Maritom Ćopo i ostalima odlično realizirala prostor predstave, dinamički ga, glazbeno i vizualno prispodobila suvremenom megalopolisu iz kojega sve kreće, koji je zapravo „tvornica“ svih „zavodnika“ kojima je čovjek samo broj, a ne i osjećaji.  

I mladi glumci, željni dokazivanja, od kojih većina u svojoj glumačkoj prtljazi još nema tipske glumačke ladice, bili su dobar pogodak. Živko Anočić i Filip Juričić (Don Juani), zatim Goran Guksić, Bernard Tomić, Judita Franković, Dajana Čuljak, Vini Jurčić, Tesa Litvan, Anja Đurinović Rakočević, Robert Budak, Darko Stazić i Damir Klemenić, neki od njih u obje podjele, ponudili su zanimljiva glumačka ostvarenja. Ipak, u izvedbi od 12. siječnja glumci su se kreativnije iskazali. A u objema podjelama glumačkom kreativnošću osobito se istaknuo Goran Guksić, malo poznat, ali veoma talentiran glumac.

Vijenac 623

623 - 18. siječnja 2018. | Arhiva

Klikni za povratak