Dobri prijevodi i u krizi

Dugotrajna kriza hrvatskoga književnog izdavaštva, uzrokovana slabljenjem ekonomske snage stanovništva i sve izraženije nespremnosti kupaca da novac potroše na knjige (što se može promatrati i u kontekstu slabljenja i nestajanja srednje klase zbog višegodišnjih nepovoljnih gospodarskih kretanja u državi), u 2017. dodatno je produbljena slomom najvećega knjižarskog lanca. Nastavio se tako dugogodišnji trend smanjenja broja novoobjavljenih knjiga, kako djela hrvatskih spisateljica i autora, tako i knjiga prijevodne literature. Promatrajući hrvatsko književno nakladništvo može se zaključiti da smo došli na korak do situacije kad će jedine nove knjige koje se u Hrvatskoj tiskaju biti isključivo one čije je objavljivanje potpomognuto financijskom injekcijom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, ili sredstvima koja su hrvatski izdavači priskrbili prijavljivanjem izdavačkih projekata na natječaje europskih zemalja kojima one potiču prijevode djela svojih književnih autora na strane jezike. Na taj način javlja se paradoks – iako na police knjižara dolazi sve manji broj novoobjavljenih knjiga prijevodne beletristike, njihova je kvaliteta visoka, jer u nastojanju da njihove aplikacije prođu na natječajima domicilnoga ministarstva i inozemnih fondacija, hrvatski izdavači za prevođenje izabiru kvalitetna djela, djela koja su ovjenčana nagradama i doživjela afirmativnu recepciju u svojim domicilnim državama. Tako, unatoč manjem ukupnom broju novoobjavljenih djela strane proze, pred hrvatsku čitalačku publiku ipak dolaze prijevodni književni naslovi solidne ili visoke razine kvalitete.

Kvalitativna prevlast
mađarske književnosti  

Edicija Na tragu klasika koju zajedničkim snagama objavljuju Disput i Hrvatsko filološko društvo, pod uredništvom Irene Lukšić, već je prepoznata kao svojevrsna oaza vrhunske strane literature. Svoju misiju oni su nastavili i u 2017. podarivši nam jedanaest novih naslova, odreda sjajnih djela, već kanoniziranih autora, kao i suvremenih/budućih klasika europske literature. Vjerojatni kvalitativni vrhunac ovogodišnjih naslova rečene edicije jest remek-djelo Ševa mađarskoga pisca Dezsa Kosztolanyija (1885–1936). U toj već trećoj u sklopu ove edicije objavljenoj Kosztolanyijevoj knjizi autor na maestralan način, uz mnogo humora i dirljivosti, strasti i emocija, oslikava život u mađarskoj provinciji s kraja 19. stoljeća. Posredujući životnu stvarnost ostarjela bračnog para čija egzistencija doživljava svojevrsnu hedonističku renesansu tijekom sedmodnevne odsutnosti njihove tridesetpetogodišnje kćeri iz zajedničkog doma, Kosztolanyi ispisuje dojmljivu psihološku studiju karaktera, ali i sociološki prikaz tadašnjega malomišćanskog života. Autor ironično ismijava malograđanštinu, dotiče se brojnih tabua, upozorava na predrasude i stereotipe kao uzroke međuljudskih nepravdi, uz naglasak na intimitetu obiteljskog života i unutarnjoj borbi pojedinca s različitim životnim nedaćama, kako onima biološke prirode (npr. starenje), tako i onima društveno-politički uvjetovanima. Riječ je o tragikomičnome remek-djelu koje uvjerljivo promišlja brojne slojeve kompleksnosti ljudske egzistencije.

Uz taj roman u istoj ediciji objavljen je i sjajan roman Ulica Katalin (prev. Kristina Katalinić) iz pera Magde Szabo, vjerojatno najvažnije mađarske spisateljice dvadesetog stoljeća, dok smo u izdanju nakladničke kuće OceanMore dobili još dva dragulja mađarske književnosti, knjigu priča Laszla Krasznohorkaija Svijet ide dalje (prev. Viktorija Šantić) te roman Buntovnici Sandora Maraija (prev. Xenia Detoni). Iako napisan prije gotovo devedeset godina, Maraijev roman doima se vrlo svježim, ali je i aktualan u svevremenskoj priči o prijateljstvu grupice maturanata te njihovu buntovništvu i društvenoj pobuni, njihovu odbijanju da odrastu, odbijanju da se pokore očekivanjima sredine, odbijanju da padnu žrtvama klaonice Prvoga svjetskog rata. Pričom o generacijskom jazu Marai ispisuje oštru osudu militarizma, snažan antiratni protest, ali i dubinski sondira mađarsko društvo s početka 20. stoljeća poharano ratnim stradanjem, razotkrivajući moralnu bijedu tog navodnog „junačkog doba“. Za razliku od tragikomičnog Kosztolanyija, roman Sandora Maraija obilježen je buntom, gorčinom, bijesom i apsurdom, i opravdano ga, iako s natruhom senzacionalizma, kritičari nazivaju svojevrsnom paradigmom punka.  

Autotematizacija,
tjelesnost i smrtnost

U izdanju istog nakladnika tijekom 2017. stigli su i prijevodi treće i četvrte knjige već kultnoga šestoknjižja Moja borba (prev. Anja Majnarić) norveškog pisca Karla Ovea Knausgaarda. U njima taj opsesivni arheolog vlastite duše nastavlja u misiji bespoštedna samoogoljavanja. U trećoj knjizi svoga heksaloga Knausgaard se prisjeća djetinjstva, gdje važnu ulogu ponovno ima njegov disfunkcionalni odnos s ocem, dok se u četvrtoj knjizi sjeća svojeg osamostaljivanja, odlaska iz roditeljske kuće nakon mature i ulaska u svijet rada (nastavnik u školi), ali i u svijet pisanja. Kronološki se naslanjajući jedna na drugu te dvije knjige obuhvaćaju razdoblje piščeva odrastanja, od djetinjstva do mladenačke dobi, što podrazumijeva i tematizacijski raspon od nevinih zaljubljivanja, preko prvih seksualnih iskustava sve do opasna balansiranja na rubu alkoholne ovisnosti u vrijeme kasne adolescencije. Svemu tome autor pridružuje i tematizaciju vlastite strasti prema književnosti i deskripcije početnih pokušaja pisanja te intimnih dvojbi vezanih uz to, a sve u već poznatoj maniri iznimna detaljiziranja i paroksističke subjektivnosti pri beskompromisnoj analizi svoga ponašanja, svoje psihe, svojih odnosa s ljudima, svojih karakternih nedostataka.  

Godinu 2017. obilježila su i brojna gostovanja stranih pisaca na sve brojnijim ovdašnjim književnim manifestacijama: od Festivala europske kratke priče, preko Festivala svjetske književnosti pa sve do pulskog Sa(n)jam knjige. Tako su o svojim knjigama pred hrvatskom publikom govorili npr. Daniel Kehlmann, Richard Schubert, Maria Fasce, Laszlo Vegel, Jordi Punti, Varužan Vosganjan, Maryam Madjidi, Sylvain Prudhomme. Među njima je i francuski pisac i redatelj Philippe Claudel, čijih je već nekoliko knjiga u nas prevedeno. Zahvaljujući agilnosti Edicije Božičević i prevoditeljice Dubravke Celebrini dobili smo tako i njegovu melankolijom i sjetom, ali i iznimnom erudicijom obilježenu autofikcijsku knjigu Stablo u zemlji Toraja. U toj se knjizi, naslanjajući se na stvarne događaje iz svoje zbilje i života, a potaknut prijateljevom teškom bolesti, Philippe Claudel bavi tematikom čovjekove smrtnosti, s tim usko povezanom temom religioznosti, ali i problematizacijom tjelesnosti. Iz različitih uglova pristupajući temi ljudskog tijela autor logično dolazi i do problema seksualnosti i ljubavi, analizira njihovu međusobnu uvjetovanost, ali i supostojanje jednoga odvojenog od drugoga, da bi naposljetku, kroz prizmu tijela i odnosa duha/svijesti i tijela, došao i do četvrte tematske žarišne točke, ali zapravo i nosećeg stupa vlastite egzistencije – umjetnosti.  

Odnos umjetnosti i zbilje

U Hrvatskoj je tijekom 2017, a povodom izlaska hrvatskoga prijevoda njegove knjige Poljski boksač (Fraktura, prev. Ana Stanić) gostovao i Eduardo Halfon, pisac podrijetlom i rođenjem iz Gvatemale, koji živi nomadski, često mijenjajući adrese između SAD-a i Južne Amerike. Halfona kritika predstavlja kao jedno od najvažnijih imena suvremene južnoameričke književnosti, što se čitanjem njegove sjajne knjige čini opravdanim. Poljski boksač knjiga je razvedene strukture čijih se osam proznih cjelina može čitati i kao samostalne kratke priče, ali i kao poglavlja romana jer zajedno tvore povezanu, iako namjerno nezaokruženu i nedovršenu strukturu. Riječ je o svojevrsnu romanu potrage, traganja za smislom, traganja za pravdom, traganja za istinom. Roman je to u kojemu jednaku važnost ima književnost sama (s piscem u ulozi glavnoga protagonista) koliko i glazba, da bi se u sve još upleo i sport, kao i zločin, smrt, stradanje, nesreće i nepravde, ali i hrabrost i požrtvovanje, a sve to na potezu od Južne Amerike, preko juga SAD-a, Auschwitza i Golog otoka pa sve do Beograda. Eduardo Halfon rukopis napučuje brojnim likovima, od intelektualaca, profesora i studenata, tajanstvenog virtuoznog pijanista i eponimnog boksača do ciganskih svirača, dojmljivo i suptilno opisujući tragiku i ljepotu života, pri čemu svoju poetiku naslanja na brojne ugledne prethodnike, od Cortazara i Borgesa, preko Carvera i Hemingwaya pa sve do Kiša i Pekića. I pritom neprestano na suptilan način propituje odnos stvarnosti i mašte, iluzije i zbilje, umjetnosti i stvarnosti. Roman je to koji ljepotom izričaja i slojevitošću zaziva, a ukupnom kvalitetom i dojmljivošću zaslužuje višekratno čitanje, strastven, emocionalan, bogat, dubok.

Na koncu ostaje još navesti nekoliko zanimljivih naslova objavljenih potkraj 2017. pa će svoju recepciju doživjeti u mjesecima koji slijede: Crvenokosa Orhana Pamuka, Prevarant Javiera Cercasa, Čitav jedan život Roberta Seethalera, Ministarstvo potpune sreće Arundhati Roy, Tirza Arnona Grun­berga, Umrijeti u proljeće Ralfa Rothmana, Kuća iz djetinjstva Anne Mitgutsch, Krivotvorine Valerie Luiselli, Mersault, protuistraga Kamela Daouda.