Arhitektura kao posrednica

Muzej filma Eye u Amsterdamu, osim izložbi posvećenih velikim imenima filmskoga svijeta, poput Michelangela Antonionija, Federica Fellinija, Béle Tarra, izložbenim programom ne zanemaruje ni imena koja dolaze iz svijeta videoumjetnosti. Proteklih godina ondje su se održale izložbe Celluloid: Tacita Dean, João Maria Gusmão & Pedro Paiva, Rosa Barba, Gibson & Recoder, Close Up – A New Generation of Film and Video Artists in the Netherlands, Expanded Cinema: Isaac Julien, Fiona Tan, Yang Fudong, koje su donijele radove više ili manje priznatih umjetnika čiji umjetnički senzibilitet u mnogim slučajevima balansira na granici filmske i videoumjetnosti. Većinom je bila riječ o skupnim izložbama koje su davale interdisciplinarnu perspektivu i novi uvid u međuodnos filmske i videoumjetnosti. U skladu s time 2015. pokrenuta je i nagrada Eye Art & Film Prize, a zajednička izložba tri pobjednika (Hito Steyerl 2015, Ben Rivers 2016. i Wang Bing 2017) otvorit će se potkraj ožujka tekuće godine. Kustos gore navedenih izložbi i začetnik programa Eye on Art je Jaap Guldemond, koji ističe da bi se neke od tih izložbi lako mogle održati i u muzeju Stedelijk, ali da je razlika između drugih muzeja koji izlažu suvremenu umjetnost i muzeja Eye u tome što se Eye bavi videoumjetnošću iz filmske perspektive, a ne one vizualne umjetnosti.  

Nedavno otvorena izložba danskoga videoumjetnika s njujorškom adresom Jespera Justa (1974) eklatantan je primjer jedne od takvih izložbi. Ono što je čini iznimkom, pak, jest činjenica da je taj relativno mlad umjetnik čiji su filmovi, instalacije, arhitektonske intervencije i performansi bili izlagani na Venecijanskom bijenalu, Palais de Tokyo, Performa 15, S.M.A.K Ghent, itd., jedini od videoumjetnika te generacije zaslužio samostalnu izložbu u muzeju Eye, barem u posljednjih šest godina otkad se muzej preselio u novu zgradu.

Sinergija s distorziranom arhitekturom muzeja  

Treba spomenuti da Just nije pionir samo u spomenutome već je jedini umjetnik dosad čija je izložba ujedno i site-specific instalacija budući da je svoje tri videoinstalacije izložio u sinergiji s distorziranom arhitekturom muzeja. Umjetnik promatra arhitekturu kroz njezina performativna svojstva, ona je posrednica između glumaca na filmu i posjetitelja muzeja. Zanima ga i tijelo per se, suodnos tijela i tijela, bilo da je riječ o transseksualnom tijelu, tijelu osobe s invaliditetom, estetskom tijelu (plesača) ili o odnosu „tijela arhitekture“ i ljudskoga tijela. Tako u svom djelu novijeg datuma Interpassivities (2017), audiovizualnom performansu nastalu u suradnji s Kraljevskim danskim baletom, djelu koje, doduše, ni u kojem obliku nije prikazano na amsterdamskoj izložbi, propituje tijelo na različite načine – tijelo kao predmet estetskog istraživanja, tijelo kao pasivni objekt (primjerice prolaznici na ulici) i fizičko, praktično tijelo radnika. Na sličan način pristupa različitim umjetničkim medijima kojima se koristi. Oni se međusobno isprepleću, ali istodobno funkcioniraju i kao samostalne komponente djela.  

U radovima Jespera Justa gube se granice između različitih medija, tijela, stvarnosti i iluzije, a Interpassivities putem svoje interdisciplinarnosti na različitim razinama može poslužiti kao dobar uvod u upravo otvorenu izložbu u muzeju Eye.  

Projekcije na izložbi u muzeju Eye, a i inače, veoma su široke, u nekim slučajevima čak dvadeset i pet metara. Kao što umjetnik sam naglašava, nadahnuće vrlo često pronalazi u pretečama sedme umjetnosti, instrumentima poput stereorame ili mareorame koji su zapravo bili svojevrsne „panorame u pokretu“. Primjerice na svjetskoj izložbi u Parizu 1900. posjetitelji su se mogli ukrcati na veliki brod – kombinaciju panoramskih slika i velike platforme u pokretu te bi se doista osjećali kao da plove. U istome kontekstu, Justa zanima i pasivno tijelo gledatelja u kinu (što povezuje i s tijelom osobe s invaliditetom u invalidskim kolicima) i aktivnije tijelo posjetitelja izložbe.  

Za izložbu, prostor i pokret su ključni, tako da umjetnik voli da se posjetitelj kreće između videoinstalacija kao aktivni sudionik i promatrač. Na izložbi ne postoje klupe na koje se može sjesti i gledati rad.

U muzeju Eye izložene su tri videoinstalacije – Intercourses (Odnosi) (2013), This Nameless Spectacle (Ovaj bezimeni spektakl) (2011) i Servitudes (Robovanje) (2015), koja je ujedno bila prikazana i u sklopu Midnight Moment (Ponoćni trenutak), najveće svjetske izložbe novomedijske i digitalne umjetnosti, koja se od 2012. održava na elektronskim panoima Times Squarea.

Svaka videoinstalacija može se promatrati kao izložba za sebe. Intercourses (Odnosi) višekanalna je videoinstalacija nastala za Danski paviljon na 55. venecijanskom bijenalu. Na različitim kanalima prikazuje se predgrađe kineskog grada Hangzhoua, izgrađeno kao replika različitih četvrti Pariza. Glumci nisu kineskoga podrijetla, već je riječ o Francuzima afričkog porijekla, kako bi zbrka bila još veća.

This Nameless Spectacle (Ovaj bezimeni spektakl) dvokanalna je instalacija prezentirana kao dvije više metara široke videoprojekcije, jedna nasuprot drugoj, a svaka prikazuje po jednog protagonista. S jedne strane gledamo ženu u invalidskim kolicima (koju glumi poznati pariški transseksualac) na putu do njezina stana. S druge strane pratimo tajnovitoga mladog muškarca. Naslov rada, This namelles spectacle, zapravo je stih pjesme Williama Carlosa Williamsa The right of way (Pravo na put) u kojoj pjesnik opisuje zanos s kojim promatramo anonimni svijet koji nas okružuje.

Servitudes (Robovanje) (2015) jest osmokanalna videoinstalacija u kojoj Just istražuje koliko su zgrade i javni prostori prikladni za osobe s invaliditetom. Filmovi su snimani u novom One World Trade Centru u New Yorku. Just promatra zgradu kao živi organizam (primjerice, na jednoj projekciji otvaraju se i zatvaraju prazna dizala), ravnopravan devetogodišnjoj djevojčici i glumici Dree Hemingway, koja pokušava jesti kukuruz s pomoću motoriziranog uređaja – proteze na rukama. Zanimljiv je način na koji Just povezuje tijelo građevine, tijelo tehnologije i ljudsko tijelo. Po podu su razbacane cigle i nekoliko LED-ekrana. Na velikom ekranu prikazuje se lice spomenute glumice, ali dio ekrana nedostaje, tako da se čini kao da je rupa u licu žene. Također, s druge strane vidi se unutrašnjost ekrana. Kombinacija ogoljenog ekrana i žene s rupom u licu koja protezama na rukama jede kukuruz djeluje poput kiborga unutar tih ruševina. Može se iščitati i aluzija na scenu u kojoj Charlie Chaplin u filmu Moderna vremena pokušava jesti uz pomoć različitih motoriziranih uređaja. Just ovdje propituje odnos između ženstvenosti, invaliditeta i autonomije. Jesmo li danas, „u modernim vremenima“, na neki način svi osobe s invaliditetom?

Digitalna filmska slika
kao opipljiv materijal

Iako koristi filmski jezik uobičajen za filmske produkcije – rafiniranu rasvjetu, mise en scéne i tableaux vivants, precizno kadriranje i pokretnu kameru, Justovi radovi nemaju izraženu pripovjedačku notu i na neki način srodniji su arhitekturi i skulpturi nego filmu. Ispravan termin kojim bi ih se moglo okarakterizirati bio bi „skulpturalno-arhitektonske videoinstalacije.“ Intercourses nam može poslužiti kao dobar primjer jer zbog dislociranosti različitih kanala svaki promatrač zapravo montira svoj film, vlastito umjetničko djelo. Ne samo u toj instalaciji već i u The Nameless Spectacle Just prilagođava svoju digitalnu filmsku tvorevinu distorziranoj arhitekturi muzeja, čega je posljedica da dio filma, točno na pregibu arhitekture, postaje izvitoperen ili, pak, drukčije osvijetljen (zbog ljubičaste svjetlosti u muzeju koja također izravno utječe na projekciju). Unutar sama filma, koji već sam po sebi pripada nekoj drugoj stvarnosti, na taj se način otvara još jedna dodatna dimenzija ili se, pak, dobiva i slikarska komponenta (u slučaju utjecaja ljubičaste svjetlosti). Neopipljivu, digitalnu filmsku sliku umjetnik koristi poput opipljiva materijala – gline ili boje – tako da je prilagođava svakom novom prostoru te je zapravo sama arhitektura i ambijent muzeja Eye taj koji spaja tri zasebne videoinstalacije. Otvori vrata, distorzije, ljubičasta svjetlost, koji se ponavljaju na izložbi, svojevrsni su lajtmotivi, građevno tkivo koje na način svojstven samo toj građevini, čini izložbu cjelovitom.

Posebnost Justovih radova jest u tome što oni doista funkcioniraju u više paralelnih dimenzija i na više različitih razina. Oni donose slikarsku dimenziju, arhitektonsku dimenziju stvarnosti u kojoj se nalazimo, skulpturalnu dimenziju, dimenziju nedorečene radnje filmova, dimenziju koju sam gledatelj stvara montirajući vlastiti film... Dimenziju praznine, onoga čega nema – onu koju nitko ne vidi, ni mi, ni umjetnik. Samu radnju videoinstalacija teško je pratiti jer gledatelj neprestano ulazi u fizičko (skulpturalno i arhitektonsko). Stoga su Justovi radovi odlična platforma za uspoređivanje umjetničkih medija – na koji način promatramo skulpturu? Na koji slikarstvo? A na koji arhitekturu ili film? Kad posjetitelj izađe iz izložbe, on nastavlja prolaziti zgradom muzeja i tada čak i sama zgrada, arhitektura, bez Justova filma, postaje rad toga umjetnika.