Knjige

Cijeli mi se život vrti oko knjiga, one su mi stalno pred očima i još malo pa će me zagušiti. Zato valjda o podrijetlu riječi knjiga, kao o nečem samom po sebi razumljivom, nisam razmišljala. A ona je stožerna riječ cijele jedne vrlo razgranate porodice riječi u kojoj su još: knjižar, knjižara, knjižnica, knjižničar, književnik, književnica, književni, književnost, knjiški, knjižiti, uknjižba, knjigovodstvo, knjigoveža, knjigovežnica itd. (sigurno sam još mnoge propustila). Ipak, postanak riječi knjiga nije etimološki dovoljno jasan. Neki etimolozi (Skok) navode prasl. *kъniga, rus. kníga, češ. kniha, – 1. nešto napisano, 2. poslanica, pa i list, pismo, 3. papir, liber, njem. Buch, no značenja su još razgranatija. Riječ je možda iz neke podloge srodne sa starotatarskim aˇküinig. Turska je riječ, pretpostavlja se, posuđena iz starokineskoga k’üen, k’üjon, svitak. Druga je mogućnost staronordijski kennīng, znak, znamenje. No priča ni ovdje ne završava. Finski slavist Mikkola misli da je to iranska kulturna riječ u vezi s asirskom riječi kunuk­ku, što znači pečat. Odatle i mađ. könyv. U praslavenski je mogla doći samo posredovanjem Avara, koji nam namriješe i drugu civilizacijsku riječ, biljeg, turskoga podrijetla. No uza sve to ne isključuje se ni slavensko podrijetlo, kъn-, panj.

I dio želuca u nekih preživača upleo se u ovu porodicu riječi. To je književac, predželudac građen od mnogih međusobno zbijenih sluzničko-mišićnih listova nalik na knjigu. U ovom je slučaju sličnost s osnovnim predmetom, knjigom, kumovala imenu.

No uza svu zamršenost i zanimljivost postanka riječi knjiga, danas o njoj ne razmišljam etimološki. Svuda su oko mene, pisaći stol pun mi je izrezaka iz novina i raznih rječnika, pa sjedim okružena njima kao da sam u mitraljeskom gnijezdu. Nemam snage ni te papire raskrčiti. Uvijek pomislim: možda će zatrebati. A ipak, svoje knjige ne gledam više kao nešto moćno, prije nekako sažalno. Sve drage stvari počinju s vremenom izazivati neku sjetu, pa i žalost. Valjda zato što su sve bliže rastanku. Sve češće sebi postavljam pitanje što će jednoga dana biti s njima, premda odgovor znam. Balast su već i sada, a ljudima poslije mene bit će još i veći. Nedavno se s istim problemom suočio naš prijatelj Tomo, jedan od tehničke inteligencije koji je pročitao više knjiga nego što ih čitaju današnji (i ne samo današnji) studenti filozofskih fakulteta. Odlučio je sinu prepustiti kuću i preseliti se u malen stan. Sve se još nekako može utrpati (ili se u zamjeni ostavi u stanu kako je bilo), osim knjiga. Njih je uvijek previše, one u te gajbe od novogradnji, građenih za ljude koji ionako ništa ne čitaju, a kamoli da još i kupuju knjige, jednostavno nemaju pristupa. Dugo je Tomo pokušavao spasiti knjige nudeći ih knjižnicama, školama i sličnim ustanovama, ali uzalud. Nitko ih nije htio. Stručne knjige odavno su zastarjele, jer tehničke znanosti ionako streme samo naprijed, a povijest tih disciplina nikoga ne zanima, pa je Tomo, teška srca, odnio skripta i knjige iz kojih je nekoć učio u stari papir. S beletristikom, koju je onomad tako rado kupovao, rastanak je bio dulji (valjda i bolniji). Zapravo mu nisam htjela soliti ranu, pa ga dalje o knjigama ništa više nisam ni pitala. A on nije govorio.

Na svoje police s knjigama gledam već kao na bivše. Još zabljesnu neki naslovi na hrptu, no to su samo one knjige u vanjskom redu koje uopće i vidim. U onaj stražnji niz više ne dopirem. U mnoge sam knjige tutnula poneku davnu razglednicu, prijepis neke pjesme, nečiji crtež, a što dalje to sve češće i obavijest o smrti poneke suučenice (muški nam se očito bolje drže), prijateljice, pa su knjige s vremenom postale i svojevrsni spomenari bivših ljudi.

A što reći na zadnje ostatke rukopisa ljudi koji se već odavno ne mogu potpisati?! Krasna Skyrina izdanja iz likovnih umjetnosti, koja sam dobivala za rođendan ili Božić, prerano za svoju dob, pa sam ih gledala kao slikovnice. Danas je u njima najvredniji potpis darovateljice: teta Elica. Ili Cesarićeva zbirka Osvijetljeni put s posvetom: dragoj Nives za 14. rođendan od tete Dane, jedini pisani trag moje tete, čiji sam rukopis tako rado gledala u onim tankim velikim zadaćnicama sa školskim zadaćama njezinih učenika, u koje sam krišom zavirivala (i vjerojatno se već tada zarazila društvenim fakultetom, nasuprot prirodnima obaju roditelja). Knjižica je tanka, izdanje meko, a naslovnicu i ne pamtim nego pamtim novine u koje je do danas ostala zamotana. U ono doba bila mi je dragocjena, pa sam je htjela što bolje zaštititi. Ili Sabrana djela A. B. Šimića, dar Marine i Branka dok su još živjeli ovdje. Ili stalno rabljen Škaljićev Rječnik turcizama, dar mame i tate.

Imam knjiga i iz antikvarijata, također s posvetama nepoznatim ljudima. Jedna je Marina iz Varaždina 1950. darovala nekom Ivici za 26. rođendan Smrt Smail-age Čengijića, uz napomenu da je dobra knjiga čovjeku najbolji prijatelj. Današnji bi đaci zacijelo umrli od smijeha da neka cura daruje dečku knjigu, pa još takvu s kojom oni muku muče u lektiri, no Ivica (ili netko njegov) sklonio je knjigu barem u antikvarijat, odakle je dospjela na moju policu (i ja sam knjige kupovala), a kamo će dalje – ne znam. U antikvarijat sigurno neće. Gledam tolike rođendansko-božićno-prijateljsko-rodbinske darove u obliku knjiga i znam im kob. Možda se sretnu s Tominima.

Iz bogate frazeologije s knjigom (baviti se knjigom, tj. znanošću; govoriti kao iz knjige, vješto, pametno, lako, glatko; gutati knjige, brzo i mnogo čitati; izučiti knjige, završiti školovanje, biti učen; ne ide mu knjiga od ruke, slabo i teško uči; prionuti uz knjigu, marljivo učiti; živjeti u knjigama, provoditi vrijeme čitajući i pišući knjige; pala knjiga na dva (tri) slova, ostalo je malo ljudi za neki posao i sl.) izdvojit ću samo jednu: izjili mu tovari libri, ništa mu nije ni došlo do glave. Ne znam imam li među knjigama knjiških moljaca (Atropus pulsatoria), no znam da je onih u prenesenom značenju sve manje.