Dante i hrvatska kultura

Hrvatska se (književna) kultura može podičiti bogatom recepcijom djelâ velikoga broja europskih i svjetskih klasika, čemu je na osobit način pridonio i akademik Mirko Tomasović, od kojega smo se nažalost nedavno oprostili. Kao vrstan i ugledan komparatist i romanist, to je područje obogatio brojnim znanstvenim radovima i tisućama prepjevanih stihova s nekoliko romanskih jezika (talijanskoga, francuskoga, provansalskoga, španjolskoga i portugalskoga). Zahvaljujući pokojnome akademiku Tomasoviću danas posjedujemo vrhunske prijevode tekstova poput Tassova Oslobođenog Jeruzalema, Camõesovih Luzitanaca, kao i pjesništva brojnih drugih autora iz europskoga i svjetskoga kanona, od trubadurâ, G. Cavalcantija i F. Petrarce do modernističkih klasika poput Ch. Baudelairea, P. Verlainea, F. Pessoe, pa i glasovitih pjesnika novijega doba poput E. de Andradea.

Važan udio u njegovu znanstvenom i prevoditeljskom radu zauzima i djelo Dantea Alighierija, kojemu je posvetio i svoju najnoviju i nažalost posljednju knjigu Hrvat u Empireju.

Kao jedan od najkompetentnijih proučavatelja Danteove hrvatske „fortune“, Mirko Tomasović ovu je knjigu oblikovao kao vrijedan i akribičan podsjetnik na Danteovu osobitu ulogu i značenje u povijesti europske i svjetske, kao i hrvatske književnosti i kulture. Sukladno tomu, predstavio ga je s dvaju komplementarnih gledišta, tako da prvi dio knjige nudi informativan pregled njegova života i rada, dok se drugi detaljnije bavi pojedinim, poglavito traduktološkim aspektima njegove hrvatske recepcije.

Iako je za Danteov kanonski status nedvojbeno najzaslužnija Božanstvena komedija, Tomasović naglašava i širinu i raznolikost njegova cjelokupna opusa – kako na latinskome jeziku, s glasovitim raspravama poput one o pučkome, tj. talijanskome jeziku (O umijeću govorenja na pučkom jeziku) ili pravednoj vladavini (Monarhija), tako i na talijanskome jeziku, na kojemu je, između ostaloga, napisao i djelo Novi život, koje je postalo vrhuncem škole „ljupkoga novog stila“ i nezaobilaznom poveznicom između srednjovjekovnoga i ranonovovjekovnoga odvjetka tradicije europskoga ljubavnog pjesništva. Sama Božanstvena komedija, kao vrhunac i sinteza Danteova opusa, ali i cjelokupne kulture srednjovjekovlja, koja je također najavila epohu humanizma i renesanse, istodobno je postala, Tomasovićevim riječima, „antologijom pjesništva za sva vremena“. U prilog tomu ponajbolje svjedoči njezina kasnija europska recepcija, koja je, nakon ključne romantičke reafirmacije Danteova lika i djela, u prvi plan, doduše, stavila Pakao, kao najbliži romantičkome, pa i modernome ukusu i senzibilitetu. Tomasović s toga gledišta podsjeća i na njegove najpopularnije epizode poput onih o Francesci da Rimini, knezu Ugolinu ili Uliksu i Diomedu, ali i ukazuje na podjednaku vrijednost i značenje drugih dvaju dijelova Božanstvene komedije. U Čistilištu, između ostaloga, također ističe opsežan katalog prikazanih osoba, koji uključuje i Danteove znamenite pjesničke prethodnike, trubadure Sordella i Arnauta Daniela te začetnika ljupkoga novog stila Guida Guinizellija. Pozivajući se i na istovrsne spoznaje i težnje u suvremenoj danteologiji, Tomasović posebice naglašava potrebu za reafirmacijom Raja, kao najhermetičnijega dijela spjeva, koji podrazumijeva dobro poznavanje onodobne teologije, metafizike, pa i astrologije, ali i njihov uspješan spoj s „tankoćutnom poezijom“.

Pobožni hodočasnik
iz Hrvatske

Suvremena reafirmacija Raja znakovita je i sa stajališta hrvatske recepcije Danteova djela, na što upućuje i sâm naslov ove knjige, Hrvat u Empireju, kao aluzija na ulomak iz trideset i prvoga pjevanja Raja, u kojemu pjesnik-pripovjedač svoje viđenje sv. Bernarda uspoređuje s religioznim ushitom pobožnoga hodočasnika iz Hrvatske pri pogledu na Veronikin rubac. Ta je epizoda postala i jednim od ključnih i simboličnih uporišta u bogatoj i dugotrajnoj tradiciji odnosâ između „Dantea i Hrvata“, čiji počeci sežu još u 14. stoljeće, odnosno do spomena Božanstvene komedije u oporuci zadarskoga suknara Mihovila. Početak Danteove književne recepcije obilježio je pak sâm „otac hrvatske književnosti“ Marko Marulić, koji se izrijekom prozvao „Danteom hrvatskoga jezika“ te prepjevao prvo pjevanje Pakla na latinski jezik.

Osim toga prepjeva, ujedno jednoga od prvih u Europi, Mirko Tomasović upozorava i na Danteove odjeke u tekstovima još nekoliko ranonovovjekovnih klasika, od Šiška Menčetića do Andrije Kačića Miošića, a potom i na činjenicu da je s europskim romantičkim „kultom Dantea i Petrarke“ i u hrvatskoj kulturi započela moderna i sustavna recepcija Danteova spjeva, a napose i tradicija njegova prevođenja na hrvatski jezik. Počevši od prepjeva epizode o knezu Ugolinu Vladislava Vežića, objavljenim 1845. u Zori dalmatinskoj, tu je tradiciju do danas nastavio niz uglednih autora, poput Petra Preradovića, Ante Tresića Pavičića, Milana Begovića, Vinka Lozovine, Grge Gamulina, Ivana Slamniga, Mate Marasa, i to prepjevima pojedinih ulomaka, ili, primjerice, Stjepana Buzolića i Vladimira Nazora, koji su preveli cjelokupan Pakao. Nekoliko je autora objavilo i prijevode cjelovita spjeva, kao što su Izidor Kršnjavi (u prozi, 1909–15), Franjo Tice Uccellini (1910), Mihovil Kombol (1948–55) i Stjepan Markuš (1967–70), a u najnovije vrijeme, primjerice, i Slavko Kalčić, koji je Danteov tekst preveo na roverski čakavski (2010–14). Vrijedilo bi imati na umu i da su do danas na hrvatski jezik prevedena sva Danteova djela, koja su 1976. u dvosveščanome izdanju okupili i uredili ugledni talijanisti Frano Čale i Mate Zorić.

Sve uspjeliji prijevodi

Božanstvena komedija u toj je ediciji predstavljena u prepjevu Mihovila Kombola, koji je do danas ostao najmjerodavnijim i najcjenjenijim, uspostavivši visoke traduktološke standarde na razini forme i sadržaja, po kojima je, upozorava Tomasović, otvorio novo poglavlje „ne samo u hrvatskom prevođenju Dantea, nego i općenito u prevođenju europske poezije davnih vremena“. Sâm akademik Tomasović, kao Kombolov učenik, koji je s Tonkom Maroevićem preveo i Danteovo drugo ključno djelo na talijanskome jeziku, Novi život, u novije je vrijeme redigirao Kombolov prepjev Božanstvene komedije i dovršio pjevanja Raja (XVII–XXXIII) koja su ostala neprevedenima nakon njegove nagle smrti, a u dosadašnjim prepjevima-nadopunama (O. Delorko i M. Maras) nisu dosegnula njegove standarde. Dok za cjelovitu inačicu spjeva nažalost još nije pronađen izdavač, Tomasovićevi prepjevi pojedinih pjevanja Raja objavljivani su u književnoj periodici, a u knjigu Hrvat u Empireju prikladno je uvršteno spomenuto trideset i prvo pjevanje.

Ne iznenađuje činjenica da je ulomak s hrvatskim hodočasnikom iz toga pjevanja privlačio posebnu pozornost hrvatskih prevoditelja, tako da ga je u razmaku od stotinu godina (1909–2009) prevelo čak dvanaest autora, od Vinka Lozovine do Ivana Goluba. Sukladno tomu, i Mirko Tomasović svoju knjigu zaključuje (nadopunjenom) analizom toga korpusa tekstova i različitih načina na koje su pojedinačni prevoditelji pristupali prijenosu sadržaja i forme, uz napomenu da ni jedna inačica prepjeva nije savršena, ali i da je u njihovu kronološkom slijedu razvidan pomak prema što uspjelijem i tzv. kritičkom prijevodu.

Imagološka tumačenja

Taj se ulomak pokazao zanimljivim i s imagološkoga stajališta, s obzirom na kriva i zlonamjerna tumačenja figure Hrvata kao predstavnika neuljuđenoga naroda, koja je započeo domaći književnik, Šibenčanin Niccolò Tommaseo, potaknut talijanskim težnjama za dominacijom južnohrvatskim prostorom, a nastavljena su i u tekstovima pojedinih kasnijih talijanskih znanstvenika tijekom 19. te mjestimice čak 20. stoljeća. Takva tumačenja osporava već sâm Danteov tekst, tj. kontekst u kojemu se spominje lik hrvatskoga hodočasnika, što Tomasović utemeljeno obrazlaže i u svojoj analizi, podsjećajući i da se slične predodžbe o pobožnim hrvatskim hodočasnicima mogu pronaći kod drugih europskih klasika poput M. de Montaignea i (vjerojatno) F. Petrarce. Kao važan protuargument u tome slučaju može poslužiti već i, njegovim riječima, „netipično razvedena i razvijena“ recepcija Danteova djela, koja je bitna i za afirmaciju i legitimaciju hrvatske (književne) kulture u okvirima europske, odnosno svjetske književnosti zapadnoga kruga općenito. Osim razvijene prevoditeljske tradicije, s toga gledišta ne bi trebalo zanemariti ni brojne intertekstualne poveznice s Danteovim djelom u tekstovima niza hrvatskih književnika, kako u ranonovovjekovlju, tako i od 19. stoljeća do danas (P. Preradović, I. Vojnović, A. Tresić Pavičić, A. G. Matoš, V. Nazor, T. Ujević, M. Krleža, A. Šoljan, T. Maroević, L. Paljetak), pa ni Danteove odjeke u hrvatskoj likovnoj umjetnosti (V. Karas, B. Čikoš Sesija, O. Iveković, V. Bukovac, E. Vidović, M. Rački, I. Meštrović, V. Radauš).

Kao što je Dante odigrao dvojaku ulogu, postavši „ocem“ talijanske književnosti i europskim klasikom, ili, riječima T. S. Eliota, najuniverzalnijim pjesnikom na modernim jezicima, moglo bi se naposljetku ustvrditi i da višestoljetni hrvatski dijalog s Danteom podjednako svjedoči o razvijenosti hrvatske (književne) kulture i njezinoj kontinuiranoj uključenosti u europska književna zbivanja. Tu činjenicu jasno potvrđuje i knjiga Hrvat u Empireju, pri čemu ujedno nastavlja tradiciju još jednoga bitnog aspekta recepcije Danteova djela u Hrvatskoj – književnoznanstvenoga, koji je obilježio niz uglednih istraživača poput već spomenutih F. Čale i M. Zorića, te I. Frangeša, samoga Mirka Tomasovića. Njegova će knjiga stoga nedvojbeno postati nezaobilaznim izvorom informacija za buduće proučavatelje Danteova opusa i njegovih veza s hrvatskom (književnom) kulturom, ali i za zainteresirane neprofesionalne čitatelje. Skupa s ostatkom njegova opsežna znanstvenog i prevoditeljskog opusa, ona nam istodobno ostaje i kao važna uspomena na iznimnu erudiciju, prevoditeljsko umijeće te neumorno zalaganje akademika Mirka Tomasovića za afirmaciju hrvatske kulture i znanosti u europskome i svjetskome kontekstu.