Zlatne strune barokne harfe

Povijesno obaviješteno izvođenje ima brojna lica i naličja. Riječ je ipak o praksi koja je nastala u 20. stoljeću, prošla mnoge stupnjeve razvoja, preživjela kojekakve optužbe i proricanja nesretne sudbine. Ipak, interes za takve izvedbe starije glazbe ne jenjava, osobito zato što glazbenicima koji su posvećeni takvu izvođenju možemo zahvaliti i na otkrivanju određenih vrsta repertoara (ili barem ukazivanju na njega).

Rijetko izvođenom glazbom 16. i 17. stoljeća s područja Španjolske, Latinske Amerike i Afrike intenzivno se i detaljno bavi čuveni britanski harfist Andrew Lawrence-King. Zagrebačkoj se publici prvi put predstavio na završnom koncertu 5. međunarodnog zagrebačkog harfističkog festivala, vodeći Hrvatski barokni ansambl. Egzotičnim programom naslova Los tres mundos (Tri svijeta) harfist je predstavio niz skladbi različitih provenijencija, koje je svirao na španjolskoj baroknoj dvostrukoj harfi istodobno vodeći Hrvatski barokni ansambl. Naslov koncerta potječe od knjige Armonya de los tres mundos Venegasa de Henestrose, koja nije sačuvana, ali zato jesu druge koje je napisao, primjerice Libro de cifra nueva (1557). Njezini su ulomci, uz brojna djela drugih skladatelja, činili program koncerta.

Osim što je riječ o nestandardnome programu za Hrvatski barokni ansambl, na koncertu se predstavio i neuobičajeni sastav ansambla koji su činile dvije violine, viola, violončelo, gitara, orgulje, blok-flaute, kornet, trublje i udaraljke, a kao solistica nastupila je sopranistica Anabela Barić. Najzačudnijim se pritom pokazao suvremeni cajón, koji jest dokazao svoju svrhovitost, unatoč činjenici da podrijetlo vuče iz tradicijskih glazbi 18. stoljeća afričko-peruanske provenijencije. Plesni ritmovi, različite passacalles i vokalna glazba čiji je tekst moguće čitati na vrlo ambivalentan način (erotičan, ali nipošto vulgaran, kako na koncertu napominje i sam umjetnički voditelj) obilježili su čitav program, u kojem se Andrew Lawrence-King predstavio kao majstor harfe. Osim što se njegovo sviranje doimalo tehnički besprijekornim, s potpunom je lakoćom ovladao egzotičnim stilom, što je pokazao u brojnim improvizacijama.

Hrvatski barokni ansambl na koncertu je ipak bio u službi umjetničkoga voditelja i solista, koji je vrlo inspiriranim sviranjem doista vodio koncert. No čak ni njegov poticaj nije bio dovoljan za sve glazbenike ansambla. Nedostajalo je jasnijega tona i uvjerljivosti, osobito kod svirača najviših dionica – oni na dubljim instrumentima doimali su se angažiranijima, osobito dionica bassa continua. U toj dionici ostaje nerazjašnjena jedino uloga orgulja, koje su se u dvorani vidjele, ali ne i čule. Vokalna se solistica potrudila iznijeti jasnu dikciju tekstova na španjolskome i portugalskom jeziku, ali joj je nedostajalo više sugestivnosti i odrješitosti, a nerijetko i preciznije intonacije. Ipak je riječ o glazbi koja balansira na razmeđu uzvišenoga i tradicijskoga stila, stoga u njezinoj izvedbi ne bi bilo naodmet pokazati više odlučnosti.

„Manje je više“ krilatica je jednoga modernističkog arhitekta, a istu je misao valjalo primijeniti i na osmišljavanje prvoga dijela programa. Repetitivnost elemenata brojnih instrumentalnih skladbi i pjesama, unatoč sjajnim improvizacijama na harfi, u prvome dijelu koncerta nerijetko je zapadala u monotonost, koju bi eventualno razbijali nešto atraktivniji završni taktovi skladbi. Ipak, hrvatska je publika na koncertu mogla vidjeti i čuti jedinstven program koji zasigurno dulje vrijeme neće imati prilike čuti u izvedbi majstora kao što je Andrew Lawrence-King.