Vrhunsko muziciranje

Orgulje Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog najčešće su kulisa brojnim koncertima, rjeđe sviraju uz orkestre, a najrjeđe ih se može čuti kao solističko glazbalo. Te su orgulje druge po redu veličine u Hrvatskoj – veće od njih jedino su one u zagrebačkoj katedrali. Unatoč tomu, orgulje u Lisinskom nisu instrument najljepšega zvuka, a najviše im odmaže akustika, u kojoj nedostaje reverberacije, karakteristične za crkvene prostore u kojima smo orgulje navikli slušati.

I u takvim uvjetima moguće je snaći se, što je potvrdio u Zagrebu rado viđen mladi orguljaš Thomas Ospital, glazbenik koji, osim što ima iskustvo kao titularni orguljaš crkve Saint-Eustache u Parizu, djeluje i kao titularni orguljaš Auditorija pariškog radija. Nakon što je nekoliko puta nastupio u ciklusu Orgulje sv. Marka, odnosno u svibnju ove godine i na Festivalu sv. Marka, Thomas Ospital prvi je put sjeo za orgulje Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, na kojima je donio zahtjevan program u dva dijela. Prvi dio posvetio je kanonskim djelima za orgulje Johanna Sebastiana Bacha: Preludijem i fugom u D-duru, BWV 532 i Drugom trio-sonatom u c-molu, BWV 526. U njima je pokazao da razumije instrument na kojem svira i prostor u kojem se nalazi. Virtuozne pasaže, naročito u Trio-sonati, orguljaš je donosio sjajno i s lakoćom, istodobno se ne ustručavajući istraživati različite registracije kojima može obojiti određene dijelove skladbi.

Nakon Bacha na programu su bila i djela Wolfganga Amadeusa Mozarta, Andante u F-duru, KV 616 i Fantazija u f-molu, KV 608. Iako je o orguljama govorio da su „kraljica instrumenata“, zanimljivo je da Mozart nikada nije skladao za orgulje solo. Thomas Ospital izvodio je zapravo transkripcije djela koja su nastajala za mehaničke instrumente. Srećom, u njegovu sviranju nije bilo ničega mehaničkog. Andante u F-duru nastao je za flautni sat koji je imao tek dva registra i sužen raspon oktava, ali očito Mozartu više nije ni bilo potrebno da osmisli nadahnute varijacije. Thomas Ospital je, unatoč samo dvama registrima u visokoj lagi, donio iznimno muzikalnu izvedbu kojom je pokazao kako glazba za mehaničke instrumente nije monotona, nego itekako inventivna. Sličan pristup imao je i u virtuoznoj Fantaziji u f-molu, KV 608, u kojoj se mogu pronaći i utjecaji Bachova orguljskog stila, a koju je orguljaš iznio s iznimnim smislom za fraziranje, napose lijepo i nadahnuto oblikujući središnji Andante.

Drugi dio koncerta posvetio je djelima francuskih orguljskih majstora 20. stoljeća i improvizacijom. U transkripciji klavirske Štajerske tarantelle Claudea Debussyja (koju je priredio Thierry Hirsch) najviše su došli do izražaja nedostaci orgulja Lisinskog, koje su se doimale kao bezličan instrument koji ne može mnogo ponuditi izvođaču ni publici, ali već u sljedećoj skladbi, Najade, op. 55, br. 4 Louisa Viernea, Thomas Ospital vješto se nosio sa „suhom“ akustikom, koja nije narušavala njegovu muzikalnost. Muzikalno promišljanje fraza nastavilo se i u Varijacijama na temu Clémenta Janequina Jehana Alaina. Stravinski je o orguljama rekao da „to čudo nikad ne diše“. No u slučaju Thomasa Ospitala orgulje su tek produžetak umjetnika, alat kojim oživljuje svaku skladbu. Nakon iznimno virtuozne Toccate, op. 9 Jeana Guilloua koncert u Lisinskom Thomas Ospital okrunio je vrhunskom improvizacijom koju je, istražujući različite boje orgulja, zaključio u duhu virtuozne toccate. Bila je to doista prigoda da se zagrebačkoj publici (još jednom) predstavi vrhunsko muziciranje na orguljama, jer u rukama Thomasa Ospitala orgulje doista nadilaze svoju mehaničku dimenziju.