Ugrabljeno vrijeme

Prema tumačenjima simbologa i Jamesa Halla u klasičnoj je starini vrijeme imalo dva aspekta: onaj vječni i onaj prolazni. Prolazni je konkretizirao lik Kairosa, Prilike, mladića s pramenom kose na čelu, sa sječivom i uravnoteženom vagom u rukama.

Taj čuperak za koji se vrijeme može zgrabiti u knjizi je urednika Dragutina Dumančića i Naklade Ceres predočen u biblioteci Žarište s trideset i sedam tekstova dvadeset i osmero hrvatskih i stranih autora, književnika i znanstvenika, objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu od 1990. do 2013/14. o opusu hrvatskoga pjesnika i znanstvenika te urednika Borisa Domagoja Biletića, a protegnut je na 236 tvrdoukoričenih stranica.

Vaga je prekretnica, ali i oznaka uravnoteženosti. Priređivačica knjige Jelena Lužina u proslovu naslovljenu kao i knjiga: U znaku Kairosa. Književna kritika o djelu Borisa Domagoja Biletića moguću ravnotežu u opusu hrvatskog autora pronalazi u svojevrsnu trojstvu. Prvo, Biletić pripada vodećim imenima hrvatskoga pjesništva i književnosti u Istri, stalno se iskazujući i kao pjesnik i esejist i kao književni kritičar, antologičar, publicist, polemičar, kulturni djelatnik, nakladnik, urednik s nizom nagrada i stečenih društvenih priznanja. Drugo, golem opus pokazuje vibrantnu poeziju – do 2015. objavio je jedanaest pjesničkih knjiga – poput skalpela oštru publicistiku i esejistiku tiskanu u nekoliko knjiga, analitičku i argumentiranu književnu kritiku: dvosveščana Biletićeva knjiga Pristrani čitatelj I–II na 800 tiskanih stranica zaslužila je 2008. nagradu Julije Benešić, petnaestak zbornika, antologija, poetskih i proznih izbora i uknjiženih književnih portreta, književne prijevode s talijanskoga i njemačkoga, velik broj enciklopedijskih elaboracija o istarskim fenomenima i niz uredničkih editorijala, komentara i bilježaka. Ističu se i dvije kapitalne znanstvene/monografske studije – o Zvani Črnji 2001. i o hrvatskoj književnosti Istre pod fašizmom 2012. Treće, uz sveobuhvatnu žanrovsku/modelativnu strukturu i divergentan te neprekidno zahuktao autorski opus Biletić formira i specifičnu, različitu od Krležina kolumbovskog aktivizma, potrebu za javnim djelovanjem koju Lužina povezuje s humanističkim, prakršćanskim uvjerenjem o potrebi takovrsna angažmana radi općeg dobra. Kao dosljedan branitelj zavičajne istarske kauze Biletić predočuje uokvirenost jezikom, duhom, prostorom, mentalitetom i identitetom zavičaja – nastavljač je puta koji su odredili Balota, Bostjančić, Car Emin, Ciliga, Gervais, Ive Mihovilović, Radetić, Tone Peruško, Črnja... „U stvarima zavičaja svaki je trenutak pravi i svaki se mora iskoristiti smjesta i bez ostatka“ – zapisuje Jelena Lužina.

Niz trenutaka knjige Književne kritike o djelu Borisa Domagoja Biletića strukturiran je prema abecednom redoslijedu autora, od teksta Danijele Bačić-Karković o Biletićevoj knjizi Bartuljska jabuka iz 2002. o Zvani Črnji kao „monografskom pothvatu“ do završnoga teksta Đure Vidmarovića o autorovoj knjizi Oko Učke iz 2007. u kojoj su skupljeni publicistički radovi i književni prikazi kao svjedoci vremena „najnovije hrvatske povijesti i drame istarskog hrvatstva“.

Najveći broj okupljenih tekstova (najzastupljenije su književne kritike) napisao je Daniel Načinović: u Biletićevoj pjesničkoj knjizi Radovi na nekropoli iz 1996. ističe postupak ugrađivanja riječi u blokove „metarealnih podneblja“, a u onoj iz 1997. susret s patinom „stilističkih sfumatura jednog imaginarnog doziva antičkog svijeta“. U istoj knjizi Robert Bebek odčitava mediteransku protočnost kao značenjsku imanenciju. Načinović u knjizi haiku-poezije Oblik za dušu vidi kako forma animae otvara prostor za humor i ironiju. Luko Paljetak, pak, u tekstu Uzajamna vježba uspoređuje Bashôov haiku Bolestan na putu i citat iz Beramskoga brevijara: „Az spl’ju a srce moje bdit...“ u nadopuni sna i bdjenja, usnulosti i sanjarenja.

I dvije su Biletićeve monografske, znanstvene knjige u središtu Načinovićeve pozornosti. Sidrište monografije Mate Balota – živi glas hrvatske Istre vidi u vizuri autora kao „putnika zmež grada i svojega sela“ s Biletićevim iskoracima u bliži vidokrug književne baštine. Zvane je Črnja u središtu Biletićeve druge znanstvene monografije, a Načinović naslovnu bartuljsku jabuku određuje kao „dar ljubavi i postojanosti s najvećega istarskog sajma s kolovoške svečanosti tijekom koje se u Žminju susreću unutrašnjost Istre i njene obale“. Načinović jabuku na dan svetoga Bartolomeja, Bartulja, povezuje s metaforičkim odjekom u dozivu zavičajnosti i s istarskim randevuom dijalektalne kulture; Biletićevo očište sagledavanja Črnjina književnog opusa označeno je tematskom trijadom istarski čovjek – hrvatski narod – (ne)sloboda.

Hermetizam kao konstanta

Od niza sintetskih tekstova ističemo nekoliko. Ante Stamać u studiji O pjesništvu Borisa Biletića iz 1997. detektira hermetizam kao konstantu Biletićeve lirike, sazdane od suživota, leksički i versifikacijski, dometa ekspresionizma, nadrealizma i težnje traženja arhetipova suvremenoga stanja čovjeka pojedinca. Prema Stamaću, taj „vještak moderna aleksandrizma“ referentna polja pohranjuje kreirajući pjesničku maštu u „otajnim svezama rodne Pule, zavičajnog Rovinja, domovine Hrvatske, dosuđene Europe i suvremene civilizacije“.

Branimir Bošnjak u eseju Boris Domagoj Biletić: identifikacija i nijekanje zaključuje da je Biletić vrstan pjesnik „čiji stihovi ‘koriste’ i život i smrt“. Iz Stojevićeva teksta Ktonijsko kao (sredozemna) sudbina, o knjizi Imam riječ, izdvajam autorovo uočavanje moguće poveznice Biletićeve poezije s baštinicima hrvatskoga hermetizma: s Dragom Ivaniševićem, Jojom Ricovom, Igorom Zidićem.

Cvjetko Milanja u raspravi iz 2012. Biletićevu prvu zbirku, Zublja šutnje, 1983, svrstava pod poetiku blisku „semantičkom konkretizmu“. Elementi autobiografizma kao predmetnoga sloja egzistencije vidljivi su u antologijskoj Biletićevoj pjesmi Domagoju na početku izabranih pjesama Imam riječ iz 2006, koja fungira kao amblematski uvod. Zbiljsko-stvarnosna obilježja poveziva su i s motivima Domovinskoga rata. Udaljivanje od mogućega hermetizma vidljivo je u eksperimentiranju s tekstualizmom, u jasnijoj razaznatljivosti predmetnoga sloja (npr. mediteranskih motiva), u metametričnosti, u nizu referencija iz europske pjesničke baštine, u osobnim i „okolnosvjetskim“ zbivanjima.

Vinko Brešić u osvrtu Čitanja Istre naglašava važnost Biletićeve doktorske disertacije pod naslovom Regionalizam, identitet i hrvatska književnost u Istri od 1918. do 1945, koja je autoru poslužila kao predložak za knjigu Istarski pisci i obzori i koja otvara niz pitanja i odgovora o istarskom identitetu.

Koherencija pisanja i govorenja

Na egzistencijalnoj su pozornici Ceresove knjige i priče o identitetu Borisa Domagoja Biletića i tekstovi, kritike, eseji, rasprave, osvrti, studije, članci. Knjiga otvara niz mizanscenskih silnica Biletićeva opusa. Tako, npr., Tomislav Marijan Bilosnić signira miris amfora i zvučni glečer jezika i vjeru u književno poslanje pjesnika Biletića. Ivan Božičević lirizam spaja s ludizmom, a Alida Bremer otvara prostore bijeloga i crnoga mora. Dok Branko Cvetkovski uočava žeđ za prvenstvom, Vasil Dimeski naznačuje položaj pred vječno uspravnim vremenom. Aldo Kliman fokusira se na jezik kao na mjeru svijeta, Sanja Knežević bavi se intertekstualnim dijalogom s talijanskim hermetizmom, Josip Krajač ucrtava punktove polisemičnosti, Jelena Lužina fragmente o pripitomljivanju grada, Miroslav Mađer „uspoznajne“ stihove, a Laura Marchig Biletićev funeralizam.

Biletićev opus pomno prati niz znalaca: Božica Pažur piše o Glasima književne Istre, Milan Rakovac o Radovima na nekropoli i o Mojoj Puli, Evelina Rudan o Bartuljskoj jabuci, Helena Sablić Tomić o Pristranome čitatelju, Sanjin Sorel o Radovima na akropoli i o nizu pjesničkih knjiga, Miroslav Šicel o monografiji o Zvani Črnji.

Zapis Tonka Maroevića Poetika, odjek zebnje uz Pjenu brzih oblaka, 1991. možda sintetično ocrtava cijeli Biletićev opus: „Koherencija pisanja i govorenja ostvarena je škrtošću i reduciranošću naznaka, eliptičnim rezovima i znalačkim staccatima“.

Boris Domagoj Biletić (Pula, 1957), pjesnik i doktor humanističkih znanosti, ravnatelj Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju, neko vrijeme urednik književnosti u Vijencu, svestranim i opsežnim umjetničkim, spisateljskim i znanstvenim radom te specifičnim aktivizmom i nizom uredničkih pothvata, možda najviše u Novoj Istri i Istarskom ogranku Društva hrvatskih književnika, zaslužio je Kairosu posvećenu knjigu, obrubljenu i fotografijom autora-Kairosa, bio-bibliografijom i imenskim kazalom.

Kairos na petama ima krila, a s nogama je na kugli, kako se opisuje kip grčkoga kipara Lizipa. Kairos na labavoj kugli suprotstavlja se Mudrosti, koja stoji na stabilnoj kocki. Naslućuje se vječnost.

Zapisuje u pjesmi Lice nakon plača Biletić: „I taj strah da ne iščeznemo / Bez ostatka u drugome!“