U potrazi za američkim snom

Imperativ vječne adolescencije, sažet u hedonistički intoniranu sloganu „živi brzo i umri mlad“ (koji je ubrzo pretvoren u reklamni moto pohlepne diskografske mašinerije) uspješno se održavao godinama. No oni koji su ga 1960-ih utisnuli u kolektivnu pop-kulturnu svijest danas su, dakako, umirovljenici. Ili su to samo formalno?

Dovoljno je pogledati koncertnu mapu najlukrativnijih svjetskih nastupa ove, 2017. godine, pa zaključiti da su baby-boomeri još relevantni čimbenici na mnogim ključnim razinama suvremene glazbe. „Hoćeš li me trebati i kad će mi budu 64 godine?“, pitao se prije pola stoljeća Paul McCartney u skladbi When I’m 64 – i sve to uz pratnju tri klarineta na albumu Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band.

Danas je očito da ga trebaju mnogi – i ne samo njega.

Na popisu je traženih i kvartet CSN, sa ili bez Neila Younga. David Crosby, Stephen Stills i Graham Nash bili su (uz povremene asistencije Younga) političko-ekološka svijest hipi-generacije, no i njihove univerzalne teme – pretočene u niz „običnih ljubavnih pjesama“ te obložene karakterističnim vokalnim harmonijama i akustičnim aranžmanima – ostavile su podjednako dubok trag na rock-scenu svoga doba. A i šire. Tko god sumnja u dosege njihova suvremenog utjecaja trebao bi, primjerice, konzultirati njihove današnje mlade sljedbenike iz grupe Fleet Foxes, koja je – što se vidjelo i čulo i na prvom od dva zagrebačka nastupa – vlastitim skladbama rekonstruirala ne samo duh prohujala vremena nego i posve specifičnu stvaralačku estetiku.

Studijski album Déjà Vu, koji su Crosby, Stills, Nash & Young snimili u drugoj polovici 1969, a objavili u ožujku iduće godine, ima amblematsko značenje – kulturno, političko, društveno. Ne računajući činjenicu da sadržava generacijsku himnu Woodstock, ostatak materijala – od Crosbyjeva militantnog bluesa Almost Cut My Hair, preko Stillsove akustične minijature 4 + 20 do Youngova klasika Helpless – album i danas, barem u svijesti sjevernoameričke publike, odrasle u vremenima vijetnamskog sukoba i borbenih marševa za ljudska prava, odjekuje neporecivom snagom, baš kao i uvjerljiv koncertni dokument Four Way Street.

S druge pak strane, Nash je uvijek smatran najbenignijom četvrtinom postave, iako njegov slogan iz pjesme Chicago („možemo promijeniti svijet“) sažima hipi-idealizam jednako kao i Military Madness sa solo albuma Song For Beginners. Danas je Nash podjednako aktivan kao i onda, baš kao i njegova tri sparing-partnera, koja zapravo nikada nisu funkcionirala kao klasična rock-grupa, nego kao skupina suprotstavljenih osobnosti. Među njima nikada se nije mogla precizno detektirati fina crta koja njihovo suradništvo dijeli od suparništva. Na ovogodišnjem albumu This Path Tonight Nashove nekadašnje utopijske vizije pretvorile su se u egzistencijalističko propitivanje vlastite prošlosti i onoga što mu je preostalo od budućnosti.

Govoriti pak o Youngovu stvaralaštvu znači razmatrati dva različita lica iste skladateljske vizije: tvrdom, neuglađenom i električnom (na rubu protogrungea i hard rocka) te refleksivnijem koje se naslanja na tradiciju introvertnijih country-rock balada uz oskudnu akustičnu pratnju. Iz te dualnosti izvire njegov opus u cjelini, pri čemu je Young emotivno najrazorniji u svojem ogoljenom izdanju.

O tome svjedoči novi, a po sadržaju zapravo arhivski album Hitchhiker. Snimljene uz oskudnu pratnju, pretežito uz akustičnu gitaru, pjesme su oblik dobile tijekom jedne noći, 11. kolovoza 1976. Stalni suradnik David Briggs pobrinuo se tek za minimalne snimateljske uvjete ostavivši izvedbe u rudimentarnom obliku i bez dodatnih produkcijskih dekoracija. U jednostavnim aranžmanima ogleda se njihova bitna poveznica, ne računamo li stihove koji (kako piše kritičar Sam Sodomsky na portalu Pitchfork) prikazuju čovjeka u stanju „kontinuirane tranzicije: on je samotni posjetitelj, autostopist na neprekidnom putovanju“.

Hitchhiker nije tek zbirka važnih pjesama Neila Younga koja je nastala u posebno senzibilnu razdoblju karijere. Pravo značenje prepoznaje se u slučajno uhvaćenu trenutku kreativnoga procesa. Spontanost ostaje njegovim primarnim obilježjem, koje pjesmama daje posebnu dimenziju unatoč tehničkoj nesavršenosti.

Činjenica da ih je šira publika upoznala nakon što ih je autor strateški rasporedio tek poslije, na više različitih albuma i donekle izmijenjene (na Rust Never Sleeps, Hawks and Doves..) govori tomu u prilog. Danas, kad je Hitchhiker napokon dostupan i u izvornoj formi, razotkriva se posve nov – autentični – kontekst u kojemu su pjesme nastale: u pojedinačnom smislu, ali i u smislu koherentne cjeline. Drugim riječima, premda sadržaj albuma ima prije svega dokumentarističku vrijednost, njegov umjetnički aspekt ne smije se zanemariti samo zbog činjenice da pojedine pjesme katkada ostavljaju dojam poludovršenih skica.

To se pak teško može ustvrditi za upravo objavljen Youngov projekt The Visitor na kojemu kantautor ne zvuči ništa manje gnjevno nego 1970, u vrijeme protestne rock-himne Ohio. Primjer? Prvi singl Already Great izravan je odgovor Donaldu Trumpu na krilaticu iz kampanje make America great again.

Crosbyjeva rebelijanska pozicija odavno je artikulirana na solo prvijencu If I Could Only Remember My Name. Uživajući status jedne od središnjih figura negdašnje kontrakulturne pozornice, samostalna putanja nerijetko mu je bila rascjepkana suradničkim projektima, mahom u nekoj kombinaciji s članovima CSNY. Prije tri godine karijeru je revitalizirao povratničkim albumom Croz, nakon čega je uslijedio Lighthouse, te najnoviji Sky Trails, koji pokazuje da je njegov stvaralački nerv u dobroj mjeri ostao očuvan usprkos privatnim brodolomima, ovisništvom i drugim nevoljama kojima je bio i ostao izložen.

Sky Trails uredan je rad, pažljivo dizajniran i produkcijski decentan. Uvodnom She’s Got To Be Somewhere provlači se utjecaj dua Steely Dan, ali ta ritmizirana pokazna vježba nije tipična za zvučnu sliku u cjelini. Osobito je dojmljiva naslovna tema, a njezine introspektivnost i ugođajnost savršeno evociraju estetiku kalifornijskoga folka kasnih šezdesetih, zadržavajući pritom relevantnost i okus suvremenosti. Kao rezultat trajne fascinacije opusom kanadske kantautorice Joni Mitchell, Crosby je s dužnim respektom reinterpretirao njezinu Amelie.

Unatoč retrospektivnim referencijama, Sky Trails itekako korespondira s modernim vremenima, pa će Capitol, u tom smislu, signalizirati frontalni napad na trenutnu američku administraciju. Bez dlake na jeziku, Crosby je uvijek volio kombinirati spiritualno i osobno s općim i globalnim.

Od sve četvorice čini se da najmirnije trenutke provodi Stephen Stills, koji je s legendarnom folk-pjevačicom i nekadašnjom muzom Judy Blue Eyes Collins 2017. snimio zajednički album Everybody Knows. Pitate li bilo kojeg od njih četvorice, čini se da (bez obzira na vlastite razmirice) nemirni duhovi šezdesetih nemaju namjeru ustuknuti bez borbe.