Struka iznad ideologije

Đuro Vidmarović, pjesnik, kritičar, esejist i diplomat, odnedavno je predsjednik Društva hrvatskih književnika. Vidmarović je diplomirao povijest i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te magistrirao na Fakultetu za sociologiju i novinarstvo Univerziteta u Ljubljani. Autor je desetak zbirki pjesama, a čitav život, osim poeziji, posvećuje proučavanju povijesti i književne baštine hrvatskih nacionalnih manjina u inozemstvu. O tome je objavio više stotina članaka, prikaza i ukoričenih studija (Hrvatska narodna manjina u Mađarskoj, Suvremeni tokovi u književnosti mađarskih Hrvata, Gradišćanskohrvatske teme…).

Stihovi su mu uvršteni u brojne antologije. Objavljuje i književne kritike, uređuje knjige te prevodi s ukrajinskog, ruskog i slovenskog jezika. Povod je ovom razgovoru izložba Povijest Društva hrvatskih književnika 1900–1971, nedavno postavljena u prostorijama HAZU-a.

Izložba o povijesti DHK donosi brojne portrete, dokumente, rukopise i ostalu građu koja prikazuje povijest Društva, kao i sve političke mijene kroz koje je prošlo. Zašto je izložba važna publici baš u današnje vrijeme?

Izložba je važna za današnje vrijeme s više razloga. Navodim neke od njih: izložba pokazuje da je DHK stožerna udruga hrvatskih književnika, da je kao udruga Društvo dijelilo sudbinu hrvatskoga naroda i hrvatske države, da je doživljavalo političke potrese i progone upravo zbog nacionalnog predznaka, da je neizostavni dio hrvatske narodne samobitnosti i, konačno, da DHK treba sačuvati, održavati i podržavati kako bi i dalje moglo snažno, kreativno, literarno na najvišoj mogućoj razini i odgovorno za sudbinu svoga naroda obavljati povijesnu zadaću.

Koje novine planirate uvesti u DHK?

Nisam sklon revolucionarnim ni skokovitim promjenama. Oslonit ću se kao predsjednik na iskustva prethodnika i na stoljetnu tradiciju DHK-a. Ukoliko je moguće koristiti pojam „novine“, naglasak bih stavio na snažniju borbu za socijalni položaj naših članova, nastojanje da se bolje vrednuje književno stvaralaštvo, snažnije suprotstavljanje degradaciji književnog stvaralaštva i ponižavanju književnog rada, uspostavljanje uspješnije komunikacije s državom kako bismo od nje dobili potporu, a njezine dužnosnike uvjerili u korisnost, ako ne i obvezatnost takve potpore. Osim toga, želim potaknuti sve članove Društva na suradnju u našim časopisima i na našim tribinama, a možda kao stvarnu novinu nastojat ću potaknuti, uvjetno rečeno, demetropolizaciju književnih zbivanja. To znači da se moramo pobrinuti za naše ogranke i za što više književnih događanja izvan Zagreba, ali i izvan Hrvatske, u svim mjestima gdje se stvara književnost na hrvatskome jeziku.

Na izbornoj skupštini naglasili ste kako književnost, odnosno kultura, uvijek moraju biti iznad politike. Nažalost, DHK, da bi sačuvao tradiciju, ovisi o državnim dotacijama. Kako komentirate dosadašnji odnos Ministarstva kulture prema DHK-u?

Ako već moram odgovoriti na ovo pitanje, a red je odgovoriti, priznat ću uz cijenu negativnih reakcija kako, nažalost, nisam zadovoljan odnosom, odnosno dosadašnjim odnosom Ministarstva kulture prema DHK-u. Štoviše postoje naznake da Ministarstvo kulture ne podupire programe DHK-a, našu izdavačku djelatnost, ne uvažava naše probleme, ne sagledava našu povijesnu ulogu, naše kreativne dosege i bojimo se da bi takva politika mogla dovesti do negativnih posljedica, kao što su smanjivanje recentnih književnih djela, gašenje književnih časopisa, pa u konačnici i do urušavanja sama Društva. Očekujemo od Ministarstva kulture plodonosne, odgovorne i kreativne razgovore. Kako sam kazao gospođi ministrici, naši su književni potencijali golemi, ali nam država mora dati podršku, jer književnici koji pišu recentnu literaturu moraju dobiti pomoć. Ne svodi se sve na financiranje zaposlenih činovnika, već je bitno otvoriti prostore za kreativan književni rad. DHK se ne može baciti u tržišnu utakmicu s profesionalnim nakladnicima jer to nije moguće. Ali knjige koje objavljujemo književni su biseri. Mnogo je pitanja na koja još u ovom trenutku nemam odgovora, osim što moram priznati da sam prilično razočaran, tužan, pa i u strahu za budući rad DHK-a. Još nije vrijeme za izlazak u javnost sa svim razlozima koji me prisiljavaju na ovakvo raspoloženje.

U govoru na skupštini također ste naglasili kako ćete surađivati sa svim strukovnim udrugama, bez obzira na ideološke predznake. Znači li to da ćete kao predsjednik smanjivati medijske animozitete između „lijevih“ i „desnih“ i time braniti dostojanstvo struke?

Nažalost, Društvo nema pristupa glavnim medijima u RH. To je, s kulturnog motrišta, herostratska situacija. Kada bi imalo, onda bismo doista smanjivali te animozitete između tzv. lijevih i desnih. U DHK-u nema mjesta politikantstvu niti ideologiziranju. Mi smo hrvatsko književno društvo i na prvom nam je mjestu dostojanstvo struke, čuvanje materinskog jezika, pošteno vrednovanje književnoga rada, socijalna zaštita naših članova. Mi smo za kulturnu politiku koja će sve to objediniti. Dokaz kako nemamo navedenih animoziteta, odnosno kako čak idemo ususret konkurenciji bez očekivanja reciprociteta, jest i ova činjenica: uglednu književnu nagradu Ivan Josip Kozarac (Vinkovci) dobila je ove godine Jasna Melvinger, članica Hrvatskoga društva pisaca, isto tako ugledne književne nagrade Ksaver Šandor Gjalski (Zabok) i Fran Galović (Koprivnica) dobio je Kristian Novak, član Hrvatskoga društva pisaca. Ja sam im kao predsjednik DHK-a osobno uručio nagrade.

Živimo u vremenu potpune trivijalizacije književnosti, kada ona zadobiva tržišnu, a ne duhovnu vrijednost. DHK je uvijek njegovao tradiciju i hrvatski jezik. Vjerujete li da će, unatoč globalnom neznanju, književna tradicija ipak preživjeti ovo tržišno i medijsko divljaštvo?

Ovo je pravo pitanje jer zadire u našu opstojnost. Vjerujem da će hrvatska književna tradicija preživjeti sadašnje tržišno i medijsko divljaštvo, jer ako ne preživi, tada će divljaštvo postati imanentni dio naše kulture i naše nacionalne samoidentifikacije. Neki mediji, moćne udruge i pojedinci s mnogo se entuzijazma trude da pobijedi divljaštvo, kao oblik dekroatizacije. Sve u ime „budućnosti“, „napretka“, Europe, Svijeta, Vaseljene, a protiv hrvatskoga „nacionalizma“, „klerikalizma“, „ognjištarstva“ i ostaloga što obilježava samobitnost naroda. „Svi smo odgovorni“, napisao je davno veliki Petar Šegedin. Ako se udruženim snagama, kreativno, odgovorno, mudro, koncilijantno… ne suprotstavimo divljaštvu, preostaje jedino: put Irske.

Neki su u Društvu nezadovoljni što mediji ne posvećuju dovoljno pozornosti radu Društva. Kakav je vaš stav o tome?

Mediji doista ne posvećuju, ne, kako kažete, dovoljno pozornosti radu našeg Društva, već ga ignoriraju, a to je, dopustite, politički projekt. Sve upućuje kako je to dio politike dekroatizacije hrvatske kulture. Naša je djelomična krivica zbog toga jer nismo uspjeli, ili nismo znali, uspostaviti kreativni kontakt s medijima, poglavito s HRT-om. I to je jedan od prioriteta moga rada.

Na koji bi se način u DHK mogao privući što veći broj mlađega članstva?

Ta je dilema ponekad nepotrebna. Neki književnici sazrijevaju ranije, dok ih većina sazrijeva u srednjim godinama, pa i u trećoj životnoj dobi. Ja ću nastaviti praksu svoga prethodnika Božidara Petrača te kao predsjednik DHK-a predlagati upravnom odboru prijem darovitih mladih autora, naravno uz uvjet da imaju barem jednu knjigu odgovarajuće estetske razine. Osim toga, naši časopisi Republika i Književnost i dijete otvoreni su svim talentiranim mladim autorima bez obzira na članstvo u DHK-u.

Čitav život posvetili ste hrvatskim piscima u dijaspori. Imate li viziju kako ih više približiti Društvu, odnosno uključiti ih u recentnu hrvatsku književnost?

Imam viziju, ali i intimnu potrebu za takvo uključivanje. Pokrenuli smo inicijativu preko Vladina ureda za Hrvate u susjednim zemljama da se obnovi posebno književno glasilo pod naslovom Korabljica, specijalizirano za književnost Hrvata izvan Republike Hrvatske. Takav je časopis postojao, ali je s vremenom, nakon promjena 2010, ugašen. Dalje, želim povezati pojedine naše ogranke s članovima iz njima najbližih susjednih zemalja. Tako npr. južnohrvatski ogranak veže uza se hrvatske književnike iz Hercegovine, Boke kotorske, Molisea, a Slavonski ogranak sa sjedištem u Đakovu povezivao bi u svoj rad članove DHK-a koji djeluju u Bosanskoj Posavini, Vojvodini i južnoj Mađarskoj. Želja mi je obnoviti Varaždinsko-čakovečki ogranak, koji bi okupljao članove DHK-a iz zapadne Mađarske i austrijskog Gradišća. Nažalost, članovi koji žive u ostalim europskim i prekomorskim zemljama moraju se povezati neposredno sa središnjicom u Zagrebu. Osim takve povezanosti, potrebno je objavljivati djela hrvatskih književnika iz dijaspore, pozivati ih na tribine i promocije te preko antologija i književnih povijesti uključivati u svehrvatski književni korpus. No to je posao koji nadilazi mogućnosti i ovlasti predsjednika DHK-a.

Književnik ste i diplomat s dugogodišnjim inozemnim kontaktima. Kako kao predsjednik Društva kanite naše književnike bolje prezentirati u inozemstvu?

Povezivanje koje ste spomenuli jedan je od prioriteta moga rada. Kako bismo u tome uspjeli, uspostavljen je kontakt s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova i dobivena potpora gospođe ministrice. Već sada dobre odnose s bugarskim društvom književnika pojačat ćemo novom komunikacijom. To kanimo i s kolegama u BiH, Sloveniji, Mađarskoj, Ukrajini, odnosno u svim onim zemljama gdje za to postoje mogućnosti, konkretno prevoditelji naše literature na strane jezike. Primjer je vrlo dobra suradnja na španjolskom govornom području, ali i u Njemačkoj, Austriji, Rumunjskoj, Albaniji, Rusiji.

DHK svojim programima njeguje hrvatsku trojezičnost, odnosno prezentira vrijedne knjige na štokavskom, kajkavskom i čakavskom. Naš javni prostor potpuno je zauzeo engleski jezik. Zbog globalizacije ugroženo je tisuće jezika. Jezik, dakako, čuvaju ponajprije književnici. Što po vama još treba poduzeti da budući naraštaji zadrže svijest o svome jeziku?

Književnici čine najviše što mogu kako bi sačuvali hrvatski književni jezik i književno stvaralaštvo na našim narječjima. Oni to čine uspješnije od političara. Ukoliko političari, odnosno hrvatska država, uskoro zakonski ne implementiraju ustavnu definiciju hrvatskoga jezika, doći će do njegova opasna urušavanja. Već sada ako prođete središnjim ulicama hrvatske metropole, pa i drugih gradova, uočit ćete više imena tvrtki na engleskom nego na hrvatskom jeziku. Naši novinari u pisanim i elektroničkim medijima iskazuju sve naglašeniji animozitet, nepismenost, odnosno sve lošije, pa i vrlo loše poznavanje hrvatskoga književnog jezika. Gube se akcenti, glagolska vremena, gubi se ili zanemaruje naš bogati jezični fond. Hrvatski je jezik u pogibelji unatoč ustavnoj definiciji. Na kraju će se svesti na riječi jes, super i ok, lajkanje, tvitanje, surfanje, odnosno na formulu: „Ja Tarzan ti Džejn“.

Napisali ste niz knjiga poezije, proze te niz studija o našim piscima u dijaspori. Koju novu knjigu pripremate za javnost?

Upravo radim na književnoj biografiji velikoga hrvatskog pjesnika iz Mađarske Josipa Gujaša-Đuretina (1936–1976), nepoznata široj javnosti. U rukopisu imam još mnogo toga, npr. prevedenu zbirku stihova rusko-ukrajinskog židovskog pjesnika Aleksandra Šimonoviča Korotka, kojemu predviđaju Nobelovu nagradu, zatim antologiju suvremene židovske poezije, knjigu putopisa i zavičajnih tema, ali vremena i zdravlja sve je manje (naravno, nima ni šoldi).