Posttranzicijsko bezizlazje

Džepni atlas žena roman je kojim se Sylwia Chutnik (rođ. 1979. u Varšavi) u svojoj 29. godini vrlo uspješno probila na poljsku književnu scenu – roman je osvojio nagradu Polytika Passport 2008. i bio proglašen za knjigu godine 2008. po izboru kritičara poljskog radija, a bio je i u užem izboru za najugledniju poljsku nagradu NIKE. Preveden je na desetak jezika, a nakon njega autorica je objavila još dva romana i poljska je kritika smatra jednim od najsnažnijih poljskih književnih glasova mlađe generacije.

Četverodijelno strukturiran roman prati četvero stanara zgrade smještene u radničku četvrt Varšave. Oni su pripadnici različitih generacija i različitih socijalnih statusa, tri žene i jedan muškarac. Zgrada u kojoj žive može se promatrati kao samosvojan društveno-socijalni sustav, a odabrani stanari reprezentiraju odnose unutar sustava. Odnosno, kroz mikrorazinu njihovih životnih priča i opisa života i međuodnosa među stanarima iste zgrade autorica reflektira makrorazinu suvremene Poljske, istodobno tematizirajući niz problema ljudi suvremenoga društva: osamljenost, nezaposlenost, besperspektivnost, seksualnost, traganje za ljubavlju, alkoholizam. Nepotrebno imenujući svoje nimalo neporočne likove izvedenicama imena Majke Božje autorica se simbolično ali neuvjerljivo pokušava poigrati baštinom katoličanstva, najzastupljenije religije u Poljskoj.

Dinamičnim fabuliranjem Sylwia Chutnik u romanu otkriva zašto je Marica poludjela, zašto se Maria odlučila ubiti, zašto Marian nije sposoban ostvariti vezu sa ženama i što tinejdžerku Marušu nagoni na anarhističke, buntovničke noćne akcije. Na taj način roman se pretvara u socijalni komentar posttranzicijske egzistencijalne zbilje nižeklasnoga poljskog puka, obilato začinjen pesimizmom očitovanim u postupcima protagonista od kojih dvoje samostalno izabiru smrt, jedan posvemašnju pasivizaciju, a najmlađoj akterici ostaje drastično buntovništvo kao prvi korak ka vrlo izglednoj delinkvenciji. Autorica uspijeva likove učiniti uvjerljivima i autentičnima, pritom zadržavši komično-tragični ton tijekom romana. To postiže koristeći se živim svakodnevnim jezikom uz apostrofiranje na koje je sve načine svakodnevna stvarnost svih nas začinjena mnogim bizarnostima. Riječ je o minucioznom psihološkom portretiranju četvero živopisnih, dugo pamtljivih i uvjerljivih subjekata priče, uz detaljnu deskripciju njihovih životnih okolnosti zbog kojih oni posežu za različitim postupcima koje skreću njihove, ali i putanje sudbina drugih ljudi, u nepredvidljivim smjerovima.

Najganutljivija životna priča ona je gospođe Marije, ostarjele veteranke poljskog pokreta otpora i Židovke pobjegle iz geta koja životari u bolesti i siromaštvu te posvemašnjoj osamljenosti, zaboravljena i napuštena od društva i obitelji, sve do konačnog posezanja za pogubnim postupkom onkraj svake racionalnosti, a koji ona vidi kao posljednji čin otpora i bunta protiv društva koje prezire slabije, nemoćne, ostarjele. Kroz njezin lik sadašnjost biva povezana s prošlošću te se u sadašnjosti prepoznaju tragovi koje zločini iz prošlosti ostavljaju u nasljeđe budućim generacijama. Osim što tragične sudbine Marice i Marije zrcale autoričin feministički svjetonazor, ujedno su i oblik protesta protiv suvremenoga kapitalizma temeljena na socijalnom darvinizmu i na načelu „pobjeđuju samo najjači, a za slabije nema milosti“.

Fokusirajući se na različite životne stilove, različite socijalne grupe, generacijski raznorodne ljude, s osobitim naglaskom na pojedinim njihovim životnim odlukama koje osobno vjerojatno ne bismo podržali, Sylwia Chutnik primorava čitatelja na širenje horizonata, na osvješćivanje vlastitih predrasuda, na prihvaćanje Drugoga i Drukčijega bez zadrške i osude. Zato se može reći da je riječ o izdanku emancipatorske književnosti, svojevrsne aktivističke literature kojoj je cilj poigrati se našim ustaljenim načinom razmišljanja o ljudima i učiniti nas prijemčivijima za drukčije obrasce ponašanja, razmišljanja, postupanja. Također, unatoč mladosti, autorica se iskazuje osviještenom i stilistički izgrađenom spisateljicom, što dokazuje vještim mijenjanjem stilističkih registara pri svakoj promjeni protagonista čijom se životnom pričom u tom trenutku bavi – pa se na ironiju naslanja lirizam i refleksija, crni humor biva zamijenjen kontemplativnošću te naturalizmom ili pak eksperimentalnim diskursom.

Riječ je o romanu duboka psihološkog uvida u mentalne zavijutke četvero različitih protagonista, dinamična pripovijedanja i uspjele koji je napisala mlada, osviještena, slobodarski i feministički usmjerena autorica. Džepni atlas žena mogao bi biti zanimljiv mlađoj, visokoobrazovanoj hrvatskoj čitalačkoj publici, osobito zbog fabularne linije posvećene sudbini gospođe Marije. Tu autorica povlači paralelu između sadašnjosti i prošlosti i detektira povijesnu traumu.

Njezini ožiljci, još ne posve zaliječeni, nastavljaju utjecati na sudbinu novih generacija, a to iskustvo slično je iskustvima mnogih ljudi u Hrvatskoj, ljudi čije je sjećanje na rat još vrlo živo, a društvo im nedovoljno pomaže da se trauma oslobode i nastave život neopterećeni prošlošću. No i ostale opisane sudbine bliske su iskustvima ljudi u Hrvatskoj, jer obje naše zemlje nalaze se u posttranzicijskom limbu između prošlosti i sadašnjosti te, gospodarski nedovoljno razvijene, dijele mnoge slične probleme, boreći se s ekonomskim/egzistencijalnim problemima. Tako se roman nadaje komunikativnim na više razina; čitatelj se identificira s protagonistima, ili u njima prepoznaje svoje roditelje, znance, susjede, ako ne čak i same sebe, jer autorica oslikavajući pojedinačne sudbine zrcali univerzalno iskustvo goleme većine urbane populacije koja svoju zbilju proživljava upravo u zgradama i stanovima poput onih u kojima životare antijunaci solidnoga romana Sylwije Chutnik.