Od ljubavi do kiča

Lovepiece, kustoski koncept inače vizualne umjetnice Ane Belošević izložen u cijenjenoj velikogoričkoj galeriji Galženica, problematizira koncept ljubavi kroz višeglasje autorskih perspektiva. Svaki od predstavljenih umjetnika govori o različitom aspektu ljubavi, bilo da se radi o romantičnoj ljubavi (ili, kao u slučaju sjajnog rada Marijane Stanić, sentimenaliziranim predodžbama iste), ljubavi prema sebi ili problematiziranju institucije braka kao najčešće „posljedice“  naše žudnje za ljubavi. U predgovoru izložbi, Vanja Babić govori o bitno apstraktnom karakteru ljubavi, o njenoj „idejičnosti“ iz koje proizlaze fizičke, pojedinačne i nesavršene manifestacije jedne tako uzvišene ideje. Ili možda čak i ideologije? U već spomenutoj instalaciji/performansu naziva Mladenka sačinjenoj od tri modela, tri žive skulpture odjevene u vjenčanice, Marijana Stanić na inteligentan i duhovit način progovara o ljubavnom kiču koji proizlazi iz liberalnog „dummying down everything“ koncepta ljubavi u kojem žena pretvorena u samo-objekt (ovdje i doslovno predstavljena kao živa lutka) razriješenje ljubavnog kompleksa vidi isključivo u ritualu sklapanja braka.

Ovdje, filmizirana liberalna inačica ljubavi ide ruku pod ruku s patrijarhalnim obrascem uloge i mjesta žene u društvu. Društveni obred prelaska u zrelost, metamorfoze djevojke u ženu, ostvaruje se kroz ritual udavanja sa svim ceremonijalnim obilježjima. Njene „lutke“ nose tradicionalno bijele, kič(ene) vjenčanice koje svojom uniformnošću, s antropološkog aspekta gledano, omogućuju i simboličko spajanje sa zajednicom gdje simbol bremenit značenjem, kao i u svakom ritualu, opredmećuje ideju u ime koje progovara. Ali istovremeno, taj isti „simbol“ koji predstavlja i traumu ženskosti itekako ima moć da vrši regresivan pritisak na društvenu ulogu žene perpetuirajući tako patrijarhalnu matricu, a također – hiperpotenciran klišeiziranim predstavama o ljubavi promoviranim od strane hollywoodske filmske kulture i idejama naslijeđenim iz „ženskih“ časopisa – moć degenerativnog pritiska na žensku psihu. Marijana Stanić kroz koncept „ljubavi – kiča“ zapravo promišljeno problematizira mjesto na kojem  ideja ljubavi postaje ljubavna ideologija.

Veza ljubavi i ideologije

Temu neraskidive, transcedente veze ljubavi i ideologije, u jednom drugačijem kontekstu, proširuje Marijan Molnar. Ljubav – čista, fizička emocija – posjeduje snagu da oživotvori ideju, da „posveti“ životnu svakodnevicu dajući joj univerzalni raison d’etre. Ta ista emocija lako prerasta u  idolopoklonstvo koje iskrivljuje i deformira stvarnost. Kritički se osvrćući na „zlatno tele“ marksizma (kritika jednako primjenjiva i na društveno-političke idelogije s druge strane spektra), Molnar kroz video i foto dokumentaciju svog performansa u kojem strastveno ljubi Marxovo ključno djelo Kapital jetko progovara o trenutku kad ljubavlju nošena ideja čovječnosti preraste u, ovaj put, društvenu ideologiju. Trenutku kad ideja proguta čovjeka i opet počne djelovati degenerativno na pojedinačnu i, nazovimo to tako, kolektivnu psihu. Poput mladenki Marijane Stanić koje se onečovječuju i postaju „monstrumi ljubavi“ u želji da dosegnu zamišljeni ideal, Molnarov „ljubitelj“ knjige – objekta koji nastupa na mjesto ljubavnika, njegov fetišist ljubavi, vrši represiju nad sobom koja ima i dalekosežne društvene posljedice. Rekla bih da oba rada, obrađujući različite (ali međusobno isprepletene) slojeve na kojima se bazira društveno uređenje preko osobnog do političkog polja, kritički svjedoče o mjestu na kojem ideja postaje važnija od čovjeka – na kojem je čovjek (samo)žrtvovan ideji – u pokušaju da reafirmiraju autentičnu humanost. Vanja Babić govori o platonističkom shvaćanju ideje kao nečeg uzvišenijeg od stvarnosti, prostoru savršenosti koji nesavršenost te iste stvarnosti bitno uništava. Ali naša je stvarnost nesavršena zbog manjkavosti naših priroda, a ideje koje stvaramo proizvod su te iste „nesavršene“ prirode. Uvela bih na ovom mjestu jedan „poperijanski obrat“ i ustvrdila da ne degenerira stvarnost ideju, već neprepoznavanje bitne nesavršenosti same ideje može imati pogubnu moć na stvarnost ukolika ta dva polja, dvije uzvišene manifestacije nesavršenog ljudskog duha, prestanu „surađivati.“ U tom kontekstu promišljam radove Marijane Stanić i Marijana Molnara.

Vizualna kakofonija

Među uspjelije radove na izložbi svakako valja ubrojiti i objekte Damira Sokića popraćene tekstovima u kojima ovaj autor kroz pisma zapravo vrši introspektivni prosède, bilježeći vlastita razmišljanja i emocionalna stanja. Ovdje je ljubav prisutna kao svoja najneposrednija manifestacija, kroz bilježenje osjećaja tuge, čežnje i nostalgije. Sokićevi objekti materijalizacija su tih stanja, fizičke manifestacije duha kroz koje progovara jedan tankoćutan i senzibilan, ali snažan autorski glas. Treba spomenuti i instalaciju Ane Šerić i Ivane Vadle, dvije autorice koje posredstvom fotografijama zabilježenih uspomena s posjetiteljima dijele posve intimnu priču iz svojih životnom slučajnošću isprepletenih autobiografija – priču o konkretnoj ljubavi/ljubavima koje se u slojevima jedne na drugima talože.

Premda i ostali autori iz svojih autentičnih perspektiva progovaraju o temi ljubavi, neki kroz dosjetku poput same Ane Belošević te Davora Mezaka odnosno Ratka Vinceka, a drugi pak ogoljujući svoj unutarnji svijet pred nama hrabro i bez zadrške kao Petra Brnardić ili Jelena Remetin,  kao glavni problem ove izložbe nameće se nedostatno fokusiran koncept. Lovepiece, koji je kustosica izložbe, čini se, zamislila sasvim doslovno kao „rad koji će tematizirati ljubav“ pa kako kome drago, koncept je koji ostaje raspršen i, u provedbi, rezultira suviše gustim postavom. Žive skulpture Marijane Stanić, koliko god sjajno zamišljene i realizirane, u postavu su se pomalo izgubile jer nisu imale dovoljno „prostora za disanje“. Budući da se radi o stvarno dobroj zamisli izdvojila sam je iz cjeline skupne izložbe i njime ušla u ovaj tekst te odala priznanje umjetnicima unatoč njihovu utapanju u postav u kojemu je na trenutke teško razlučiti gdje završava jedan a počinje drugi rad. Time se ono, na početku teksta spomenuto, višeglasje nažalost pretvorilo u vizualnu kakofoniju i zbrku.

Drugo je i pitanje same kvalitete radova. Tako je, uz neke stvarno dobre radove, zastupljena i iz nepoznata razloga oštećena vizualna kompozicija Danka Frišćića – ovdje je riječ ne toliko o njezinoj slaboj kvaliteti koliko o pomalo šlampavoj realizaciji postava – a poseban problem je i slikarstvo Nine Bajrić Blažeković, koje je tematski i slikarski na samome rubu kiča. Tudekov pak karakteristično ludički rukopis na ovoj izložbi nema mjesto jer je nejasno kako se uklapa u izložbeni koncept, a u već spomenutoj napućenosti i horror vacui momentu cijele izložbe postaje teško razlučiti što je i Ana Belošević, kao autorica koncepta, točno htjela predstaviti publici. Iz navedenih razloga ova izložba, premda je vjerujem početno bila interesantno zamišljena, gubi podosta od svoga potencijala i u suštini se oslanja isključivo na nekoliko uspjelih pojedinačnih radova. Trud pojedinih autora postaje primjetljiv tek naporom da ih se sagleda pojedinačno, izvan cjeline izložbe. Ali treba napomenuti da je ovo prvi kustoski pokušaj Ane Belošević, a na greškama se uči, pa možda u budućnosti možemo očekivati zaokruženije izložbe iz njena „kustoskoga pera“.