Moyses je povezao obje Matice

S predsjednikom prijateljske Matice slovačke, bankarom i književnikom Marianom Tkáčom, razgovoramo o suradnji dviju Matica te slovačko-hrvatskim odnosima.

U tekstu Memoranduma o suradnji između Matice slovačke i Matice hrvatske, koji je potpisan u Bratislavi 8. rujna 2017, navodi se kako su „stoljetni suživot Slovaka i Hrvata u jednoj državi, zajednička obrana kršćanske Europe, napori za postignuće nacionalne emancipacije i nacionalnoga preporoda stvorili vrlo snažne veze između slovačkoga i hrvatskoga naroda“. Uistinu, naša dva naroda imaju dugu povijest intenzivnih odnosa i veza. Koje biste razdoblje i događaje istaknuli?

U svim razdobljima i na jednoj i na drugoj strani postojale su osobnosti koje su, „više nego drugi“, bile sklone pomagati onim drugima, Slovaci Hrvatima i obrnuto. Usto su ponekad bile u pitanju i rodbinske veze. Pada mi na pamet primjerice palatin Juraj Thurzo, čija je majka bila Katarina Zrinska, kći slavnoga borca protiv Turaka. Marka Križevčanina ubili su ljudi koji su u tim sudbonosnim vremenima bili na suprotnoj strani, poput Jurja Thurza. Cijenim pomoć bana Jelačića Slovacima u godinama 1848–1849, ulogu Josipa Strossmayera i njegov dar od tisuću zlatnika Matici slovačkoj te zahvalnost Slovaka, koji su jedno od svojih sela u Hrvatskoj nazvali Josipovac, znam za Slovake koji su Hrvatima pomagali oko jezika i pridonijeli osnivanju zagrebačke nadbiskupije. Šulek, Alagović, Haulík. Zahvaljujući tomu što je Stjepan Moyses na zasjedanju u Bratislavi sudjelovao „u bojama Hrvatske“, mogao je surađivati sa zastupnikom grada Zvolena, Ľudovítom Štúrom, i stati na čelo slovačkoga pokreta nakon Štúrove smrti. Pritom je na neki način simbolično što je mađarska vlada zatvorila Maticu slovačku nakon što je, na otvaranju Zagrebačkog sveučilišta, prigodom zdravice Matičin tajnik Franko Sasinek i zatražio od Hrvata „kapljicu ulja“ za naše lampe. Ako se ne vraćamo u pomalo maglovita vremena, kada je Slavonija mogla biti dijelom Sclavonije – područja slovačkoga jezika – marke Slougenzin ili još i dalje u vremena kada je Bijela Hrvatska prebivala „ispod Tatra“, osobe i događaji koje sam naveo stupovi su slovačko-hrvatske uzajamnosti.

Dakle, popis je osoba zaslužnih za našu povezanost velik. Spomenuli ste Marka Križevčanina, Strossmayera, Alagovića, Haulika, Šuleka. Tu su i primjerice Kukučín, Zoch, Andrić, Berger, naravno i prvi predsjednik Matice slovačke Stjepan Moyses. Upravo je 220. obljetnica njegova rođenja i poticaj potpisivanju Memoranduma?

Ideja za Memorandum nastala je prigodom posjeta delegacije Matice slovačke Zagrebu u povodu proslave 175. godišnjice osnutka Matice hrvatske u veljači ove godine. Razgovarali smo ponajprije o Stjepanu Moysesu, koji je pak radio za Slovake i Hrvate gotovo paralelno, odnosno za oba naroda istodobno. Stoga – da, Moyses je povezao obje Matice.

Kako vidite buduću suradnju naših dviju Matica? Imate li konkretne projekte u planu?

Ništa nas ne sprečava da surađujemo bliže nego dosad. Štoviše, vrijeme našu suradnju iziskuje. Jer i u Hrvatskoj i u Slovačkoj na djelu je neobuzdan liberalizam, kojemu ne miriše ništa nacionalno ni tradicionalno. Kao što je rekao predsjednik Matice hrvatske, akademik Damjanović – čim bolje ispunjavamo našu osnovnu zadaću, širimo domoljublje i patriotizam, tim smo gore vrednovani. Konkretni će projekti naime sazrijeti vrlo brzo, za sada mogu navesti područja naše moguće suradnje: izdavanje knjiga, a možda i priprema audiovizualnih dokumenata o zajedničkoj prošlosti i osobnostima, koji bi trebali biti znani na objema stranama. Evo ideje – razvijati na obje strane, ali i u drugim slavenskim zemljama, učenje slavenskih jezika na dobrovoljnoj osnovi? Pa u prošlosti su se Slovaci s Hrvatima i ostalim Slavenima sporazumijevali bez posredničkog engleskog jezika. Učimo međusobno naše jezike!

Slažete li se da unatoč jakoj međusobnoj naklonosti i povijesnoj povezanosti naše javnosti zapravo malo znaju o tomu? Iskreno, uz turizam, dakle Jadran i Tatre, možemo li uopće govoriti o, primjerice, kulturnoj povezanosti? Kako to promijeniti?

U potpunosti se slažem. Mi u Bratislavi ili Martinu znamo o svakom i najmanjem događaju u Americi, a možda i vi u Zagrebu. Ali o tome što se događa u slavenskom svijetu naši nas mediji baš i ne informiraju. To je još jedno moguće područje suradnje: međusobno se informirati o našim aktivnostima u Matičinoj periodici – o Hrvatskoj u našoj, a o Slovačkoj u vašoj. Nadam se da će nam to uspjeti i da ćemo jedni o drugima znati više.

Kako kao aktualni predsjednik Matice slovačke vidite njezin položaj u slovačkom društvu? Kakav je njezin status danas? Smatrate li ga marginalnim?

Pa, kao što sam već naznačio, mnogi bi kod nas željeli da nas nema. Ta, već je treće tisućljeće, svijet i Europa se globaliziraju, a sad Matica! Čemu, zašto? Eto, baš zato, kako bismo bili djelotvorna brana pred bezglavim multikulturalizmom, ili čak islamizacijom Europe. Obično u takvim prilikama citiram našega Ľudovíta Štúra, koji kao da nas je, u svom posljednjem radu, Slavenstvo i svijet budućnosti, izravno poticao: ako zapadna Europa definitivno izgubi svoj kršćanski karakter, mi Slaveni imat ćemo obvezu vratiti joj ga. U Slovačkoj imamo mnogo političkih stranaka, a i više crkvi, Matica kao nadstranačka institucija je pak samo jedna. I kad bi svi ostali zatajili, Matica je spremna ujediniti narod, kao njegova dokazana braniteljica. U Matici slovačkoj imamo danas oko trideset tisuća članova, ni jedna politička stranka nema više članova. Štoviše, među članovima su utemeljiteljima obnovljene Matice i trenutni predsjednik vlade i predsjednik parlamenta; ne, nismo na margini.

Kakvo je kulturno ozračje u današnjoj Slovačkoj? I slijedom toga, što je slovačko društvo dobilo ili izgubilo unutar Europske Unije?

Pa, istinu govoreći, ako kulturu stvaraju prije svega vizualni mediji, nemamo se baš čime pohvaliti. Čak i ujedinjenoj javnoj radioteleviziji (RTVS) dosad kao da je bila važna samo zabava pod svaku cijenu. Nakon aktualne smjene u rukovodstvu te institucije vjerujemo da će ponovno postati javna, što znači da će biti nacionalna, kulturna, informativna i obrazovna. Dakle, da će nastajati dokumenti i snimati se filmovi o događajima i ličnostima naše nacionalne povijesti, da ćemo u vijestima i publicistici biti informirani o glavnim događajima kod kuće i iz svijeta objektivnim okom, da naša RTVS neće gluho i slijepo kopirati vijesti zapadnih medija, da će narod informirati i obrazovati. Budući da su, prema slovačkim zakonima, i RTVS i Matica slovačka javne ustanove, vjerujem u suradnju. Najviše bih volio kada bismo, na temelju naše matičarske slovačko-hrvatske suradnje, došli i do suradnje između naših javnih televizija i radija.

Na kraju i nekoliko osobnih pitanja. Znamo da ste po struci ekonomist i bankar, no i da pišete beletristiku i radijske dramatizacije. Zaista neuobičajena kombinacija?

Neuobičajena kombinacija? Možda baš i ne. U našoj je prošlosti, na primjer, bankarski službenik bio i veliki pjesnik te neko vrijeme i predsjednik Matice slovačke, Pavol Országh Hviezdoslav. U centralnoj slovačkoj banci u vrijeme Drugoga svjetskog rata radio je i Vojtech Zamarovský, poznati pisac književnosti fakta i stručnjak za starovjekovnu arheologiju, a mogao bih i dalje nabrajati. U narodu veličine našega moramo se istodobno kretati na više područja.

Što vas je motiviralo da se kandidirate za predsjednika Matice slovačke?

Moj patriotizam, koji se razvio zahvaljujući obiteljskom odgoju i učiteljima koji su me tako formirali. Godine 2010, nakon što sam u godinama 1990–1992. bio pomoćnik ministra financija, šef Narodne banke Slovačke u vrijeme njezina nastanka (1992–1994) i sudjelovao u stvaranju slovačke valute i slovačkih novčanica, na koje sam se potpisao, i nakon šesnaest godina dužnosti voditelja arhiva Narodne banke, shvatio sam mjesto predsjednika Matice slovačke kao poziv za vraćanje svega što sam tijekom života skupio u sebi, narodu, članovima Matice slovačke, koja je bila i još jest jedinstveno udruženje ljudi koji vole Slovačku. Na funkciji sam sedmu godinu i drago mi je što se o Matici slovačkoj danas zna više nego što se znalo 2010, što nas nakon godina svojevrsne stagnacije društvo smatra svojim živim dijelom. Radimo naime ono što drugi ne rade. Podupiremo rodoljublje u mladih i starih na različite načine: od znanosti i obrazovanja, tradicionalnim sredstvima, ali i putem kratkih videofilmova, kroz izdavačku djelatnost: objavljujemo knjige, najstariji europski književni časopis Slovenské pohľady i zapravo jedini uistinu narodni tjednik Slovenské národné noviny; zatim održavamo tradiciju, narodnu kulturu i folklor te podižemo spomenike istaknutim pojedincima i podsjećamo na najvažnije događaje u našoj povijesti.

Na samu kraju, vaš osobni odnos prema Hrvatskoj?

Vjerujte, ni sam ne znam koliko sam puta bio u Hrvatskoj! Najčešće na moru u okolici Trogira, Dubrovnika, Makarske. Moja je najdraža plaža Resnik, u blizini Kaštela. No idem i hrvatskim Slovacima, koji imaju središte u Našicama, a aktivni su od Iloka pa sve do Rijeke. I upravo sam ondje, u lučkome gradu, iz kojega su u ugarskom razdoblju deseci tisuća Slovaka odlazili u svijet u potrazi za poslom, dvaput sudjelovao na odavanju počasti žrtvama naših iseljenika, koji su stradali radi posla u Americi. Počast je odana početkom rujna, kada Slovačka obilježava Dan ustava. No imam i šogora Hrvata, Antu Leku iz Splita. I jedan i drugi volimo hrvatsko vino.