Vijenac 620

Književnost

Kreativna katarza

Ljerka Car Matutinović

Opsesivna, kontaminirana i psihosomatska problematika Tajane Obradović, ostvarena u njezinim romanima Cibersex – čarobna šuma (2011), Onda znaš kako stvari stoje (2013), nastavlja se u najnovijem romanu Akustika tišine (2017) u kojem se propituje kreativna katarza ugrožene osobnosti, glavne junakinje Nore, koja na kraju pronalazi sebe i svoj modus vivendi, bačena u apsurdnost svijeta i beznađa, u globalistički vrtlog nasilja i samovolje. Storija se razvija u korist kognitivnoga djelovanja u traženju zaštićene čistine male ljudske sreće.

U romanu Onda znaš kako stvari stoje, koji je prikazan na stranicama Vijenca, naglašeno je ludilo mobbinga s kojim stigmatizirana žrtva gubi bitku, ne štedeći svoj fizički i umni potencijal u Korporaciji koja će ju bezdušno samljeti te na kraju pomišlja da će joj suicid donijeti oslobođenje.

Storija romana Akustika tišine napušta tematiku svemoćnih korporacija i nesmiljena mobbinga te otkriva druge „resurse“, iz čijih izvora izranjaju načete i kontaminirane obitelji koje premoć nad nezaštićenom jedinkom održavaju pohlepom, nasiljem i samovoljom u kojima se gube, nestaju: ljubav, povjerenje, sigurnost i opstanak prijateljstva. Glavna junakinja Nora osebujan je lik u toj suvremenoj storiji u kojoj se propituje akustika tišine kojoj teži Nora žudeći za slobodom življenja, bivstvovanja, gdje nema podčinjenosti ni jeze od utvara ni straha od svakodnevne laži.

Naime, glavna junakinja Nora, koja zrači buntovnošću i protivi se takvoj realnosti, zatočena je prisilnim makinacijama u psihijatrijskoj poliklinici.

Autorica je obilno se koristeći kurzivom ispisala dramatske stranice te osebujne osobnosti, koja se na kraju vlastitim senzibilitetom izbori za svoj ljudski identitet na koji ima sveto pravo. Komunikacija je to i ganutljiva i tragična i surova, i vapaj za nasušnom ljubavi koja će junakinji donijeti samopoštovanje i snagu da se odupre i vrati svakodnevici u kojoj će njezina „tišina biti samo njena“.

Životne poderotine na zidu proživljavanja i preživljavanja nestat će u novim sadržajima: „Barem sam ja mogla naučiti da će se stvari događati, a mi možemo samo reagirati. Da, ponešto se da predvidjeti. Ponešto nam omogućuje plan A, plan B i plan C. Drugo, često ono veliko, presudno, važno, zaskoči nas. Neću više misliti. Obećala sam si da više neću misliti. Odsad ću živjeti. Korak po korak. Iskoračiti u ovaj dan što miriše na nadolazeću zimu. Dočekati sljedeći.“

Doista, život postaje nepodnošljiv, ako se jedinka zatvara u svoju ljušturu i vegetira u nesmiljenu srazu realnosti i snova. Nora će, oslobođena psihijatrijskih dijagnoza, skupiti svoje gotovo razasuto biće u etički pročišćenu osobu. Postat će subjekt koji se vrlo diskretno i samozatajno otvara mogućim radostima života, smislu življenja. Iz dubina svoje ustrajne osamljenosti ona će otkriti uporište u svakodnevici koja je bila njezino prokletstvo. Obogaćena tim iskustvom ona će pronaći ravnotežu u trenucima sadašnjosti, u obnovljenu ushitu za dinamiku svijeta.

Vijenac 620

620 - 7. prosinca 2017. | Arhiva

Klikni za povratak