Kolinje

Klali ljudi pajceka sred dvora

Napravili sve su kak’ se mora:

Kobasice, šunke, krmenadle,

Lungenbratn i ostale radle.

Sve ostatke spremili za smeće

Jer su znali da ih nitko neće.

Bilo je tu papaka i koža,

žila, crevca nedostojnih noža.

Tad na vrata izišla je baka

Čija riječ se, bome, sluša svaka.

Pogledala ostatke za smeće

Naredila: „To se bacat neće.“

Strogi pogled bacila na ljude

Dok se oni toj odluci čude.

Na pitanje: „Zašto, baka, teta?“

Odgovara: „Jasno je, PA-ŠTETA.“

Poslušaše strogu baku, tetu,

Od ostatka stvoriše – paštetu.

Preporuka stroge i ekonomične bake:

„Taj proizvod svojima ne davat

Već ga drugim ljudima prodavat.“

                                                                Brane Rukavina

Imam jednu knjižicu o kolinju i mesnim specijalitetima Željka Pavičića, za kojom ne posežem često. No sad sam nešto tražila te pomislila kako ću u njoj naći odgovor na svoje pitanje, a kad tamo – nađoh davno nalijepljenu ceduljicu s pjesmotvorom rođaka Brane, diplomiranog inženjera kemije, jednog od onih pripadnika tehničke inteligencije koja je šire naobrazbe i načitanija od današnjih studenata filozofskih fakulteta. To ne govorim napamet, to pouzdano znam iz prve ruke dok sam još radila na svojem Filozofskom fakultetu (onom u Zagrebu). Brane je sposoban i dobar dio hrvatske književnosti izraziti stihovima, koji mu idu vrlo lako i neishitreno od ruke, no umotvori su mu utemeljeni na činjenicama (koje zna). Ne moram posebno isticati: Brane je vršnjak mojega muža i mene, dakle pripadnik one generacije koja je odgojena na knjizi. Skromne generacije. Koja je tako još odgojila i svoju djecu. No za današnje vrijeme očito pogrešno.

No vratimo se mi kolinju. Kolinje je klanje svinja u kući (dvorištu), soljenje mesa i pravljenje kobasica, ali tako se zovu i proizvodi toga klanja te vrijeme klanja svinja, svinjokolja (prasl. *kolti, klati, tući, grč. kláō, lomim, razbijam. Pa koliko god su kolinje i klanje nerazdvojno povezani, klanje se doživljava kao grub i nasilan čin, a kolinje nekako pitomo. Valjda zbog one svijene milošte na tanjuru koju dobivaju svi sudionici koji toga dana tancaju po blatu i masti toga dvorišnoga klanja. Sjećam se takvih svinjokolja dok smo još često odlazili u Severin na Kupi. Za to se hoće prije svega hladna vremena, pa su svinje u bivšoj Jugoslaviji obično stradavale o Danu Republike, 29. i 30. studenog, kad su ljudi imali i nekoliko dana slobodno, a ciča zima već je dobrano stegnula. Oduvijek sam zazirala od početnih prizora kolinja, čije neugodne vonjeve imam u nosu, a žalosno skvičanje u uhu i danas. Nisam voljela kad su nas u gorskokotarskim Močilima seljaci zvali na taj događaj. Odbijali su me svi dahovi i pahovi još toplih crijeva, masno i blatno tlo po kojem se hoda u gumenim čizmama, nisam voljela ni ona jela netom spravljena od krvi, no da ne uvrijedim seljane, pojavila bih se u jednoj fazi kolinja da ipak i ja sudjelujem. Od mene ionako nisu očekivali nikakvu pomoć u poslu („ta ništa teže od olovke i ne zna držati u ruci“). Nadarili bi me tanjurom svježih kobasica i šakom čvaraka, krvavice ne jedem, pa što da mi ih i daju?! Jedem samo one sušene slavonske, no takve u Gorskom kotaru ne poznaju.

Danas nažalost vidim da i u Gorskom kotaru, kao i drugdje, sve ubrzano ide prema ništavilu, svinjokolje su sa starima prestale, čak su se i krave nekako odalečile od ljudi, pa su u Severinu i štale danas prazne, a na moje veliko čuđenje, seljaci su u jednom času i jaja sve više počeli kupovati od vikendašice Vere, ponikle na zagrebačkom asfaltu. Drugi vikendaš, Drago, iz onih kaveza od stanova u Zapruđu, prodavao im je pure za Božić (jer njima „ni jedna nehče sedeti“). Nema više ni Drage ni Vere. Ni tolikih dragih prijatelja.

No još mnogo prije svinjokolja u Močilima kod Severina sjećam se i onih usred Zagreba. U Zvonimirovoj ulici 53. Kuća je građena („udarničkim radom“) 1950-ih. I kao sve takve zgrade, imala je i zajedničku prostoriju gdje se pralo rublje – vaškuhinju, njem. Waschküche. Naravno, bilo je to vrijeme dok još nije u svakom stanu drndala vešmašina, nego se rublje pralo na ruke, rifljačom i/ili prakljačom, bijelo se iskuhavalo u lukšiji, a šareno trljalo na dasci. No ta je zajednička prostorija služila i za kolinje. Naravno, pripremne faze klanja obavile su se negdje drugdje, jer svatko je imao nekoga tko mu je hranio svinju, pa ju je onda i skratio za glavu in situ, tako da su se u vaškuhinji obavljali već oni uznapredovali radovi. A njih je bilo od ispiranja crijeva, topljenja sala, pravljenja kobasica i prezvuršta (švargle ili tlačenice) do vrlo mukotrpna čišćenja masnih podova i bazena, jer sve je trebalo dovesti u prvotno stanje, da prostorija može služiti svojoj osnovnoj namjeni – pranju rublja. Naravno, svi su susjedi iz kuće dobivali malo kolinja kao uzdarje za pomoć, a najviše gospa Škrinjarićka, pazikuća, koja je svake subote prala stubište od podruma do četvrtoga kata.

S vremenom je ta zajednička prostorija postala suvišna i što se tiče pranja rublja i što se tiče klanja. Ipak, svjedočila je o nečemu čega danas više nema: o zajedništvu stanara, koje se nekoć očitovalo i u pomoći oko ubacivanja ugljena i drva u drvarnice, djeca bi napravila lanac (tek za sladoled), bili smo poput male radne brigade koja se odmah skupila čim bi tko dobio ogrjev. Kućom su putovali i tanjurići s netom ispečenim kolačima, netko bi podijelio s ostalima višak voća (sjećam se najviše marelica), netko se pohvalio vlastitim vinom ili rakijom, a, eto, stubištem je kolalo i kolinje. Premda poratno i oskudno, bilo je to ipak lijepo vrijeme.