Klupko se i dalje razmotava

Da je živ, Pero bi Budak danas bio stogodišnjak. Iako vrlo vjerojatno posve gluh, ma što godine učinile od njegove inače markantne pojave, bio bi sasvim sigurno pun života, planova i anegdota iz svoga bogatoga i zanimljivog života. I još nešto: bio bi na još jednoj izvedbi vlastite komedije Klupko, koja je ovih dana u režiji Željka Duvnjaka postavljena na zagrebačkoj sceni Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život. Najavljujući je, njezin ravnatelj Vojin Perić, koji je igrao Budakova Josinu, napisao je i ovo: „Komedija je to Pere Budaka o noćnim prikradanjima pod prozore, sa sjedeljkama i divanjenjima uz rakiju, sa zdravicama i tračevima na kojima počiva život na selu... Pitka, ali ne i plitka priča koju morate pažljivo gledati, jer ako vam promakne jedan detalj, visjet će vam tri-četiri upitnika iznad glave, pa ćete u čudu, pokušavajući uhvatiti nit vlastitog klupka, dočekati kraj prikraćeni za onu skrivenu duhovitost...“

Međutim, Pere Budaka nema već punih devet godina (umro je 4. prosinca 2008), ali i bez ionako izostalih barem kurtoaznih poziva na okrugli mu rođendan, on bi sasvim sigurno bio vrlo zadovoljan. Jer je, kako to pokazuje i ova premijera, djelo nadživjelo autora, što je krunski dokaz vrijednosti svake umjetnine i san svakog umjetnika. Tomu u prilog ide i podatak da je upravo te 2008. obranjena doktorska disertacija o Budakovu dramskome djelu i iste godine nekoliko najvažnijih njegovih naslova dobilo je natuknice u važnome leksikonu hrvatskih književnih djela, a samo koju godinu potom i u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Sve u svemu, a imajući na umu da je već ionako lektirni autor, Budaka je još za života sustigla sudbina kanonskoga pisca, što je nesumnjiv dokaz uspješnoga života, karijere i djela.

A jedno, drugo i treće bilo je uistinu i bogato i dinamično.

Što se života tiče, započeo ga je rođenjem 21. lipnja 1917. u Trebinju, u Hercegovini, kao jedno od osmoro djece u roditelja Ličana, iz Svetog Roka, općina Lovinac. Otac mu je po Bosni službovao kao financijski službenik, a potom je nakon rata premješten u Nikšić i tu umirovljen, pa se obitelj vratila u svoj Lovinac. Ovdje mali Pero završava dva razreda pučke škole, pa ponovo selidba – sada u Zagreb, na Knežiju, potom u Petrovu ulicu; unatoč neimaštini sva djeca idu u školu ili studiraju, kuća puna veselja i namjernika, da su je prozvali hotelom. Na majčinu radost Pero je najprije poželio poći u svećenike, pa u Batinu češku Školu mladih mužov, potom u vojnu školu, ponavlja peti razred, osvaja ga književnost, u sedmome kemija, kani je studirati, ali se u zadnji čas predomislio, pa upisuje medicinu.

Izvođen dramski pisac

No još od đačkih dana privlače ga predstave, recitacije i režije, pa se kao medicinar upisuje i na Glumačku školu, nju i završava, a medicinu zauvijek napušta, iako ju je već bio apsolvirao. Odmah i nastupa pa je deset godina glumac u HNK-u, gdje igra mlade junake i ljubavnike, komične i karakterne likove – Shakespeareove, Molièreove, Brezovačkoga, Bogovića i druge. Nakon rata, u kojemu je bio na strani antifašizma, uključuje se u zagrebačke kazališne grupe, gostuje u Kerempuhu, laća se i režije te povremeno snima radijske zabavne emisije. Sljedećih je nekoliko godina redatelj u Komediji pa direktor novoosnovanoga Zagrebačkog dramskog kazališta, današnjeg Kazališta Gavella, gdje ostaje punih sedamnaest godina. Tek pred mirovinu mijenja zanimanje preuzimajući vođenje Nakladnog zavoda Matice hrvatske, koji je vodio jedanaest godina, dok iz mirovine vodi teatar Scene revolucije.

Predavši se kazalištu kao vlastitoj sudbini, Budak je u njemu odlučio i propisati. S paralelnim iskustvom lirskoga prvijenca u vlastitoj nakladi (Lipe su procvale, 1953) krenulo je prvo s Mećavom, dramom u četiri čina izvedenom u HNK-u 1952, tiskanom 1954, a nastavljeno tročinkom Klupko izvedenom 1953. u Komediji i uknjiženo dvije godine poslije. Sve dalje teklo je kao iz pipe, komad za komadom: Na trnu i kamenu, 1959; Tišina! Snimamo!, 1961; Proljeća bez ljeta, 1963; Zaboravljeni, 1965; Dlanom o dlan, 1965; Svjetionik, 1966; Žedan izvor, 1968; Potez kistom, 1969; Nakot Balabana, 1970; Teštament, 1976; Povratnik, 1976. Niz uključuje ponovljena pojedinačna i skupna izdanja poput Mećave i drugih drama 1970. ili Klupka s drugih komedija 1976. – sve do Izabranih djela u Pet stoljeća hrvatske književnosti – dakako s Mećavom i Klupkom kao reprezentantima te s još desetak pjesama prema netom objavljenu mu izboru Igrali se konji vrani iz iste 1977.

U radnim intermecima Pero Budak pojavljivao se i s drugim knjigama pjesama, među njima i nekoliko za djecu (Lovac Mile i druge pjesme za djecu, 1977), a s našim oskarovcem Dušanom Vukotićem i s nekoliko slikovnica da bi napokon ušao i u antologije dječje lirike. Nizale se knjige i knjižice, kazališne igre, lakrdije, radio-igre, jednočinke, pjesme i pjesmice, jedno za drugim izdanje Klupka i Mećave, Mećava seli i na film, angažiran je i na televiziji pa mu mlada Mani Gotovac TV-komediju Tišina! Snimamo! u Studentskom listu 1961. naziva „humorističkim spektaklom“. Bilo ga je posvuda – i na domaćim i na stranim scenama, u originalu i u prijevodima, dopadale su ga i nagrade, pa je na kraju krajeva Pero Budak postao prava kazališna zvijezda, svakako jedan od najizvođenijih naših dramskih pisaca. Mećava i Klupko poprimili su kultni status, amblematski svakako, što će reći da su postali autorov zaštitni znak. Kritika ga uglavnom ne pušta iz vida, nitko ne može a da ne vidi i istakne majstorski spoj dobre priče, folklora i zdrava humora, a ona s historiografskim perspektivama i žanrovsku liniju koja vuče od Josipa Kosora, Srđana Tucića i Petra Petrovića Pecije pa sve do igrokaza Ante Starčevića.

A onda se u jednome trenutku ugledni dramatičar i kazališni čovjek odvažio svoju Liku preseliti i u roman. Karanova sofa (1990) roman je u kojemu se prepleću sudbine ličke porodice Karan tijekom stotinjak godina – sa svim usponima i padovima što ih potiču socijalne, gospodarske, ideološke, nacionalne, vjerske i druge okolnosti pokazujući kako su ljudi, ovakvi i onakvi, na kraju tek puke igračke političkih vjetrova. U svome pozamašnom romanesknome nizu (Atelje, 1994; Nailaze vode, 1996; Uzvitlane strasti, 1998; Kobna mržnja, 1997; Dokumentarac, 2001; Zabrđe, 2002; Nevrijeme, 2005; Tri romana, 2005), Ličanin Pero Budak upisat će se i kao autor „prvoga kajkavskog humorističkog romana“ (I norija je meštrija, 1994). No nije to sve!

Naime, iako se po vlastitim riječima politikom nije „posebice bavio“, pa nikada nije bio član „ni jedne političke stranke“, bio je Pero Budak, kako se to običavalo govoriti, društveno vrlo angažiran čovjek, što će reći uključen u tzv. društvene strukture na svim razinama, ponajprije u one koje su pokrivale kulturu, tj. dramu i dramske pisce: predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, predsjednik Akademije za kazalište i film, predsjednik Savjeta HNK, predsjednik Saveza dramskih autora Jugoslavije, predsjednik Odbora za kulturu grada Zagreba, predsjednik Ličkog fonda popa Marka Mesića, predsjednik Odbora za povratak spomenika bana Josipa Jelačića... Nadalje, uređivao je dramsku biblioteku Scena i Dramsku biblioteku Zagrebačkoga dramskog kazališta s više desetaka naslova. Tu je i mandat predsjednika Društva hrvatskih književnika, kao i članstvo u redakciji biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti, u koju će ući i kao pisac podijelivši 146. knjigu s kolegom si Fadilom Hadžićem.

Kompletan kazališni čovjek

Nesuđeni svećenik, obućar, vojnik, kemičar i liječnik na kraju je formatiran kao kompletni kazališni čovjek koji je, osim glume i režije, ostavio i nekoliko libreta te esejističkih razmatranja o svojoj profesiji. Bogzna je li to sve, jer kao urednik njegova zadnjeg romana vidim da ga i nema po autorovim bibliografijama.

A bilo je to početkom ovoga našeg milenija kada je banuo u redakciju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske, u onu istu u kojoj je i sam nekoć boravio. Dotad smo se indirektno znali, na osnovi autobiografije koju mi je ranih devedesetih za moj projekt poslao, ako se ne varam, po sinu Nevenu, fakultetskome mi kolegi, pa je nakon pozdrava, onako s nogu, „izveo“ završnicu ovoga svog teksta: „Po svemu sudeći, još sam u pogonu. Još ne bih stavio točku na autobiografiju. Dakako, sve ovisi o Bogu i prirodi!“ Malo se čudio kako sam uopće otkrio onu koju je napisao još kao učenik četvrtoga razreda Druge realne gimnazije, a Antun Barac mu je 1932. objavio u Mladosti.

No umjesto nastavka autobiografije rezultat našega druženja bio je Budakov kratki roman Mirisnica, i danas malo poznat. Ne samo da je taj romančić na kraju autorova lijepog romanesknoga niza, štoviše, već je 2003. bio objavljen i na brajici, nego je Mirisnica tipična budakovska priča o jednome stoljeću viđenu kroz sudbinu ovaj put jedne zagrebačke porodice koja, svemu usprkos, uspijeva održati sebe i svoju parfumeriju ne libeći se ne samo opojnih mirisa nego ni spletki ni sirovih strasti.

Ne znam što me se više dojmilo: gospodin u već poznim godinama, ali i dalje markantna i kontrolirana držanja kao da je na sceni, ili ona neka elementarna snaga koja je još izbijala iz te ličke korenike. Otvoren i za veteranove nove rukopise, u isto sam vrijeme razmišljao i o izabranim djelima u kojima bi na jednome mjestu bili Mećava, Klupko i Karanova sofa. Baš sam ga tako bio naumio prirediti za sarajevsku biblioteku Hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine, ali me njegov urednik sa žaljenjem obavijestio da od toga ništa, jer je očekivana subvencija jednostavno – izostala.

Pravi pisac zna čekati i čekajući živjeti. Baš kako to ovih dana pokazuje Budakovo Klupko, koje se – svemu usprkos – i dalje razmotava...