Kazna patrijarhatu

Nakon što je u crnohumornoj distopijskoj, futurističkoj i fantastičnoj egzistencijalnoj drami Jastog, u Cannesu ovjenčanoj nagradom žirija, Queer-palmom i Psećom palmom, ponudio efektno pomaknutu i alegorijski bizarnu pesimističnu mizantropsku viziju sugerirano nedaleke budućnosti s društvom koje sankcionira svaki oblik prekida bračnog i života u paru, trenutno najpoznatiji grčki filmaš Yorgos Lanthimos u svom se drugom filmu realiziranu u europskoj suprodukciji i na engleskom jeziku posvetio načelno upravo suprotnoj temi, kažnjavanju patrijarhalnog i dekadentnog bračnog života.

Predvodnik tzv. čudnog vala grčke kinematografije, koji odlikuju naglašavanje apsurda i bizarnosti, obilje crnog humora te odmak ka nadrealizmu i grotesci u prikazu društvenih relacija i konvencija, podjednako stvarnih i fikcijskih, Lanthimos je u svojim domicilnim filmovima prema vlastitim riječima težio oslikavanju kaotičnoga stanja u grčkom društvu i reagiranju na promjene kroz koje je to društvo prolazilo. Baš kao i njegovi kolege Panos H. Koutras, autor izvrsne drame Strella i nešto slabije romantične drame Xenia, te Athina Rachel Tsangari, potpisnica u Veneciji nagrađene romantične drame Attenberg i Srcem Sarajeva ovjenčane humorne drame Chevalier, Lanthimos kao svoje očekivane uzore navodi Luisa Buñuela, Stanleyja Kubricka, Richarda Linklatera i Davida Attenborougha, a potpisani bi kritičar zbog sklonosti apsurdu i groteski navedenima dodao i Lindsayja Andersona te, u slučaju recentnog Ubojstva svetog jelena, i Michaela Hanekea, motivski ponajviše iz remek-djela Skriveno, a izvedbenim prosedeom i u širem zahvatu. Lanthimosov zasad posljednji film razorna je kritika malograđanske, u određenoj mjeri dekadentne i patrijarhalne visoke srednje klase, dakle buržoazije, a ta je kritika sustavna, tjeskobna, bespoštedna i vrlo mračna.

I ovdje kao i u Jastogu odlični Colin Farrell, kako se čini stalni Lanthimosov glumac u europskim suprodukcijama, tumači kardiologa Stevena Murphyja, imućna obiteljskog čovjeka, koji iza profesionalnog i društvenog ugleda krije osobnost hladnog, distanciranog, povremeno gotovo asocijalnog supruga oftalmologinje Anne (izvrsna Nicole Kidman u jednoj od dosad najboljih uloga) te oca tinejdžerice Kim (uvjerljiva Raffey Cassidy) i adolescenta Boba (podjednako uvjerljiv Sunny Suljic). Dok s jedne strane obitelj „terorizira“ strogim pravilima za djecu, elaboriranima osobito tijekom zajedničkih obroka za stolom, kao i neobičnim obrednim seksualnim odnosima s Anne, Steven je s druge strane grešnik koji na poslu često poseže za čašicom, koji kolege na zabavi obavijesti o kćerinoj prvoj menstruaciji i koji u krugu liječnika generalno šutljivoj i povučenoj Anne „spusti“ da je ona samo oftalmologinja i da se šire ne razumije u medicinu. Steven se možda podsvjesno uživio u ulogu boga, i na poslu i u obitelji, no njegovu božansku pozlatu načet će suočavanje s tragičnim posljedicama vlastitog alkoholizma. Točnije, s činjenicom da mu je dvije godine ranije na operacijskom stolu umro otac tinejdžera Martina (odlični Barry Keoghan kao kombinirano infantilno-prijeteći lik), koji na prvi pogled u Stevenu traži zamjensku očinsku figuru.

No tako je samo na prvi pogled, jer je Martin svojevrsni biblijski glasnik apokalipse za Stevenovu obitelj, apokalipse koju će mladić ubrzo i verbalno elaborirati kardiologu. Propast koja slijedi podrazumijeva postupno gubljenje snage najprije mlađeg Boba pa starije Kim, koja će se ubrzo i zaljubiti u neartikuliranog i pomalo robusna Martina, sve dok klinci posve ne izgube snagu u nogama i padnu u krevet, a dok oni budu počinjali krvariti, kopniti i umirati, ista će sudbina očekivati i Anne a naposljetku i Stevena. Jedini način na koji Steven može izbjeći potpuni nestanak obitelji jest da odabere jednog od članova i vlastitom ga rukom ubije. Dakako da je takvo užasno rješenje posve neprihvatljivo, a Steven vjeruje i da ga formalno pomaganje Martinu i njegovoj majci (Alicia Silverstone), kao pripadnicima niže klase prema kojima može biti „božanski“ (ne i iskreno) milosrdan, iskupljuje od takve kazne. No kazna je neizbježna, život Martinova oca za život jednog od članova Stevenove obitelji, i u završnici će biti upravo onako strašna kakvom se i čini, a Bog će kazniti čovjeka koji je umislio da je bog.

Lanthimos precizno kreira svaki segment filma, od dramaturgije i naracije preko profiliranja i vođenja likova do pomna vremenskog trajanja svake scene te dizajniranja i dojmljiva stiliziranja svakog kadra, a u najvećoj mjeri uspijeva zatomiti i sklonost prema pretjeranu umjetničarenju i larpurlartiziranju, razvidnu u njegovim ranijim filmovima, dramama Kinetta, Očnjak i Alpe te ponešto precijenjenu Jastogu. Hladnoća i odmjerenost filma, podjednako u krajnjoj scenografskoj promišljenosti i preciznu rasporedu svakog detalja kao i u impresivnoj vizualnoj estetiziranosti te ozračju prijeteće nelagode, u potpunom su skladu s pričom, likovima i dramom. No u toj se hladnoći, ljekarničkoj odmjerenosti i mizantropiji likova baš kao i Lanthimosova odnosa prema njima krije i mogućnost da film bude odbojan dijelu gledatelja. Jer, kao što se Steven prema drugima odnosi nadmoćno poput boga, tako se i redatelj prema njemu i ostalim likovima odnosi s božanskom strogošću i nadmoći.