Gavran na malim ekranima

Pisati o Miri Gavranu prilično je nezahvalan posao, jer autor teksta mora paziti da se napis u nastajanju ne pretvori u hagiografsko djelo s navođenjem već sad golema broja proznih radova umjetnika kojeg se titulira „najuspješnijim suvremenim hrvatskim dramatičarom u svijetu“, svakako najplodnijim u domovini te zacijelo i najnagrađivanijeg, podjednako u Hrvatskoj kao i izvan njezinih granica. Oprez je potreban i pri nabrajanju nagrada koje je Gavran osvojio i u domaćim i u međunarodnim relacijama, jer je primjerice samo tijekom studenog ovjenčan dvjema nagradama, godišnjom Nagradom za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2016. i uglednom međunarodnom nagradom Dr. Alois Mock Europapreis 2017. Kad se piše i govori o dramatičaru i piscu Miri Gavranu, često se rabi već dobrano potrošen pridjev kultni, premda tom autoru on vrlo skladno pristaje. Jer, premda Gavran nije jedini živući europski dramatičar kojemu je posvećen čitav kazališni festival, Gavranfest koji se unatrag desetljeća i pol seli od slovačke Trnave preko Krakova do Praga, već on tu čast dijeli s irskim dramatičarom, scenaristom i filmskim redateljem Martinom McDonaghom, kojemu je od 2014. početkom svakog listopada posvećen kazališni festival u sibirskom gradu Permu, Gavran svakako jest najprevođeniji hrvatski dramatičar čija su djela prevedena na četrdeset jezika i objavljena u više od dvjesto izdanja diljem svijeta. K tome, njegove su drame i komedije adaptirane u više od tristo kazališnih predstava, trostruki je dobitnik Nagrade za dramsko djelo Marin Držić, prošle se godine u suradnji s Tončijem Huljićem i Igorom Barberićem uspješno okušao i u radu na mjuziklu Pacijenti, koji se prometnuo u hit, njegova proza za mlade prilično je popularna među ciljanim čitateljima, a iza njega je i netom održan treći književno-kazališni festival Let s Gavranom, koji se od 2015. održava u Novoj Gradiški pokraj piščeve rodne Gornje Trnave. Nabrajati se može i dalje, pa reći da pisac Kreontove Antigone, Najdužeg dana Marije Terezije, Pacijenta doktora Freuda, Hotela Babilon i ostalih znanih kazališnih tekstova i uspješan filmski i televizijski scenarist, prema čijim su djelima nastali TV-filmovi Djed i baka se rastaju i Teško je reći zbogom Zvonimira Ilijića te Ljubavi Georgea Washingtona Eduarda Galića, kao i filmska komedija Zabranjeno smijanje u režiji Davora Žmegača te kod nas nedistribuiran žanrovski srodni naslov Kaip pavogti žmoną? (Kako ukrasti ženu?) litavskog redatelja Donatasa Ulvydasa.

Većinu od navedenog i još dosta toga o Miri Gavranu može se doznati gledajući novi dokumentarac plodnoga HTV-ova autora Zdravka Fučeka, koji je tijekom proteklog desetljeća kao scenarist i redatelj potpisao trinaest dokumentarnih filmova (Krik za oprost, Junaci Domovinskog rata, Sjaji Marija Zvijezda...) za koje je nerijetko osvajao nagrade, primjerice u travnju ove godine za ekološki doks Priče o blatu na šestom zagrebačkom Međunarodnom festivalu turističkog filma. Fučekov film Gavrana predstavlja ponajviše kroz riječi ljudi iz njegove okoline u različitim razdobljima života, od njegove majke kojoj ni do danas nije „sjelo“ da se on bavi takvim „nekonkretnim“ poslom, preko piščevih razrednica u osnovnoj i srednjoj školi, supruge i sina, oboje glumaca iz Teatra Gavran, do organizatora Gavranfesta i primjerice književnice Julijane Matanović, glumice Ane Vilenica i djece koja pri susretima s njim ne kriju koliko im se sviđa zabavnost te spoj ozbiljnosti i infantilnosti u Gavranovim djelima namijenjenima djeci. Kako kaže Julijana Matanović, Gavran je u pisanju za djecu ispravno odabrao dječju perspektivu i postavljanje sebe u ulogu pripovjedača djeteta, izbjegavajući grešku mnogih autora koji se prema mladim čitateljima odnose svisoka. Fučekov je doks „školski“ uredan, povremeno i pomalo monoton prikaz Gavranova „lika i djela“, ostvarenje kojemu šarm osiguravaju duhovit i neopterećen protagonist koji je u životu i radu zadržao bitne osobine djeteta te koji nimalo ne mari za slavu, njegove zanimljive opservacije o samome sebi kao i recimo zgodna sekvenca u kojoj Miro sa suprugom i sinom u vlastitom domu igra varijaciju paintballa, što im svima predstavlja i relaksaciju i dodatnu priliku za intenzivno druženje. Fučekov je dokumentarac usto neizbježno površan, u onom smislu i mjeri u kojima je takav svaki dokumentarac koji pokušava na što obuhvatniji način dati portret intrigantne, plodne i svestrane umjetničke osobnosti, koja je unatoč uspjehu ostala jednostavna, pristupačna i „normalna“.