Držić i glazbeni Dubrovnik

Nekoliko podataka o izvođačkoj praksi u dubrovačkim crkvama zapisano je u starim kronikama i spisima vizitacije vatikanskoga vizitatora Giovannija Sormanija, koji je nakon Tridentinskoga koncila 1673. boravio u Dubrovniku sa svrhom provjere kako se provode tridentinske reforme na području dubrovačke metropolije (usp. Zdravko Šundrica, Turci u Dubrovačkoj katedrali, Dubrovnik 2 – 4/73, Dubrovnik, 1973). Koliko je bilo dojmljivo crkveno pjevanje u Dubrovniku, možemo naslutiti iz opisa turskoga putopisca Evlije Čelebije, kojeg je 1664. oduševila procesija svetog Vlaha u kojoj su sudionici, kako se to učinilo Čelebiji, pljeskali rukama, svirali uz orgulje, trublje i bubnjeve, a tisuću svećenika pjevalo svečanim glasom sveto Evanđelje (v. Evlija Čelebi, Putopis, preveo, uvod i komentare napisao Hazim Šabanović, Sarajevo, 1967).

Za crkvenu glazbu uz kanonika kantora brinu se i crkveni orguljaši, posebice orguljaš katedrale, koji se smatra najvažnijom i najobrazovanijom glazbenom ličnošću staroga Dubrovnika. Naime za poznavanje sviranja na orguljama potrebno je svestrano glazbeno znanje, posebice znanje iz harmonije. Prema zapisniku vatikanskoga vizitatora Giovannija Sormanija iz 1573. orguljaši dubrovačke katedrale sviraju literaturu slično kao njihovi sudrugovi drugdje po svijetu, tj. mottete ricercare, canzone, fantasie, variazie i ostalu literaturu primjerenu crkvama, a k tome, kada Turci posjećuju prvostolnicu, još i plesnu glazbu kao što su passamezi, saltarelli, pavane, balli da torce te neke druge plesne melodije, i to, kako izjavljuje orguljaš Petrus Thome Melchioris, po naredbi senata, jer da Turci koji posjećuju katedralu ne razumiju katoličku crkvenu glazbu pa im je potrebno svirati nešto što razumiju. U postupku prilagodbe plesne glazbe sviranju na orguljama ogleda se vrsnoća sviranja dubrovačkih orguljaša, a taj zahvat pretpostavlja i određene skladateljske vještine.

Orguljaši sviraju na odličnim orguljama, koje se od 14. stoljeća do vremena Marina Držića sve više usavršavaju, tako da Dubrovnik baš u Držićevo doba, 1542, dobiva u katedrali velike orgulje, plaćene 1400 dukata. Ako se usporedi ta svota s iznosom od samo 185 škuda, koliko su istodobno plaćene orgulje Svetog Vlaha ili s dvjesto dukata, koliko su plaćene orgulje katedrale u Korčuli, koje su imale po devet registara, može se zaključiti da su zaista nove orgulje dubrovačke katedrale bile jedne od najvećih orgulja koje su se u to vrijeme gradile.

Novi pjevači crkvene glazbe

Napomenimo da s pojavom klasične polifonije u 15. stoljeću u crkvenoj glazbi Dubrovnik ne zaostaje za ostalim europskim gradovima. Već 1449. u Dubrovnik dolaze franko-flamanski pjevači, prvi poznati promicatelji polifonije, koji su iz sjeverne Francuske prenosili novi skladateljski stil, ali i novu pjevačku izvođačku praksu diljem europskih gradova. Njima kao utemeljiteljima nove glazbene tradicije zahvalnost duguju europske glazbene metropole poput Pariza, Venecije, Milana i Rima. Ti se glazbenici sasvim sigurno pojavljuju u Dubrovniku najkasnije 3. listopada 1449, kada je u Vijeću umoljenih izglasana odredba da se prime u službu tres cantores francigene (tri franko-flamanska pjevača), koji će svakodnevno pjevati u katedrali, crkvi svetog Vlaha i drugdje gdje budu pozvani.

Nakon njih Dubrovnik je privukao i druge glazbenike te glasovite renesansne glazbene škole, iste godine i Petra Bodona, o kojemu je već bilo govora, uz čiji je zapis o primanju u službu naznačeno Firma Petri piffari ducis de Bergogna (Zaposlenje Petra pifara burgundskog vojvode) što pokazuje da je taj svirač prije dolaska u Dubrovnik bio u službi burgundskoga dvora, u to doba najjačega europskog glazbenog središta. Posebno je za Dubrovnik važna 1554. godina, kada su primljena u služba dva nova glazbenika te škole. Bili su to Lambert Courtoys stariji i Johannes Flamengus. Flamengus je bio svirač flaute, Courtoys trombona, a ujedno je bio katedralni maestro di cappela. Veliki humanist i u to vrijeme dubrovački nadbiskup Ludovico Beccadeli u pismu prijatelju u Italiju navodi da je Courtoys poznat kao musico eccelente ne samo u Dubrovniku nego i u Italiji (usp. Josip Torbarina, Fragmenti iz neizdatih pisama Lodovika Beccadellija /1555–1564/, Dubrovnik I, Dubrovnik, 1929).

Polifona glazba

Sačuvane skladbe toga glazbenika nastale u Dubrovniku po vrsnoći stoje uz bok najvećih onodobnih skladatelja polifone glazbe l. T. da Vittorije, Orlanda di Lassa, G. L. da Palestrine. Polifonija se izvodi ne samo u katedrali nego, kako svjedoči poznati povjesničar rodom iz Italije Serafino Razzi, i u dominikanskoj crkvi (usp. Serafino Razzi, Storia di Raugia, Lucca, 1593; drugo izdanje, kojim se ovdje služim, objavio je u Dubrovniku 1900. Josip Gelcich). Lamberta Courtoysa naslijedio je na položaju maestra Kneževe kapele sin Henrik, a Henrika sin Lambert mlađi, unuk Lamberta starijeg. Sva su trojica bili skladatelji i od dvojice prvih potječu prve sačuvane skladbe nastale u Dubrovniku.

Da je već početkom 16. stoljeća bilo vrsnih skladatelja u Dubrovniku, pokazuje arhivski podatak o natjecanju u skladanju dvaju svirača Kneževe kapele 20. lipnja 1504, koje je donosilo i novčanu nagradu. Natjecala su se toga dana dva trombonista Lovro Manes i Market Saracen u skladanju glazbenog oblika koji je pisar latinski nazvao cantio i cantus. Kakav je to točno bio glazbeni oblik, teško je odrediti. Na temelju tih latinskih izraza koji imaju široko značenje može se naslutiti da se radilo o motetu, madrigalu, popijevci ili nekom drugom glazbenom obliku, po svoj prilici vokalno-instrumentalnom, skladanu na duhovni ili svjetovni tekst. Kako se natjecatelji nakon nadmetanja nisu složili čije su skladbe ljepše, dubrovački je knez ustrojio povjerenstvo u kojem su članovi bili katedralni orguljaš Eduard iz Ferma i fra Benedikt, redovnik samostana svetog Dominika, koji su presudili da je „skladba Marketova mnogo lošija od skladbe Lovrine“. Nakon toga knez je odredio da se nagrada preda Lovri trombonistu kao pobjedniku.

U to vrijeme pripada i djelovanje virtuoza na orguljama dominikanca Benedikta Babića, kojeg je upoznao za vrijeme svog boravka u Dubrovniku od 1587. do 1588. već spomenuti povjesničar Dubrovnika Serafino Razzi i zapisao da je „u naše vrijeme u umijeću orguljanja nenadmašiv“ i da je ostavio „mnoga muzička djela koja se sviraju ili pjevaju uz orgulje“ (usp. Serafino Razzi, Storia di Raugia).

Folklor dubrovačkog podneblja

Glazbeni folklor obuhvaća muziciranje širokog sloja glazbeno nadarenih građana grada i sela koji nisu glazbu posebno učili, već su znanja stekli tradicijom od predaka, koju su zatim praksom kao samouki usavršavali i dalje prenosili na nove naraštaje. Premda se glazbeni folklor počeo kod nas proučavati i zapisivati tek u 19. stoljeću, po arhivskim vijestima i opisima putopisaca može se zaključiti da je i on bio u Držićevo vrijeme visoko razvijen. Taj su oblik glazbene djelatnosti gajili i članovi raznih gradskih i seoskih bratovština, koje su posebno promicale i viteške igre poput hoplomanije, alke, moreške i sve vrsti plesova, posebice plesove pokladnih maski Vile, Turice, Bembeja/Bembelja, Kupida i Čoroja, koji su se izvodili o pokladnim svečanostima za vrijeme Marina Držića, ali i nakon njega. Napomenimo da su svirači za izvedbu Turice iz godine u godinu bili narodni svirači iz Konavala i da su za tu ulogu dobivali novčano nagradu.

Osim narodnih glazbenika s područja Republike iz godine u godinu nastupali su u Dubrovniku i razni svirači, plesači, pjevači i pjevačice iz susjednih krajeva, posebice iz Bosne i Hercegovine, o kojima se u arhivskim knjigama gotovo svake godine ponavlja isti zapis koji u prijevodu glasi: „Prvi je prijedlog da se dopusti našem knezu nagraditi kako mu se najbolje svidi svirače, bubnjare, dudaše, flautiste, trubljače, svirače citare kao i pjevače i pjevačice te svaki drugi sloj glazbenika koji su došli uveličati svečanost našeg parca svetoga Vlaha.“ (Consilium Maius 21, fol. 180)

Da je folklorni repertoar bio visoke umjetničke vrijednosti, imamo svjedočanstvo već spomenutoga Serafina Razzija, koji navodi kako seljaci iz Župe i Konavala dolaze skupno na svečanost Svetoga Vlaha „pjevajući prelijepe hrvatske napjeve“ (usp. Serafino Razzi, Storia di Raugia). Uz narodne svirače i pjevače folklornom glazbom bave se i dubrovački obrtnici, kojih je uvijek bilo i koji su kako je zapisano prvi put 1432. organizirali na blagdan Svetog Jakova javni ples i od tada se, kako je zapisano u kronici dubrovačkog anonymusa, u Dubrovniku uvriježilo da i vlastela plešu u okviru javnih priredaba.  (usp. /A/, Anales Ragusini Anonymi, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium XIV, Scriptores I, Zagreb, 1883).

Orkestralna glazba

Dubrovnik je jedini grad u Hrvatskoj, a i jedan od rijetkih u svijetu, koji je od početka 14. stoljeća pa do danas veoma uspješno gajio orkestralno muziciranje. Prvotno su to svirači srednjovjekovnih puhačkih instrumenata koji se sredinom 14. stoljeća oblikuju u službeno instrumentalno tijelo poznato u arhivskoj građi pod nazivima societas tibicinum, compania delli piffari, concerto di piffari, accompagnamento de illustrissimo e eccelentissimo Rettore, cappela rettorale, orchestra della cappella rettorale, publiche cappelle i slično. To se tijelo smatralo„uresom naše presjajne i preuzvišene Republike“. To se posebice odnosilo na suverena države i njegovo Malo vijeće, koji nije za vrijeme svog jednomjesečnog mandata smio izlaziti iz svog dvora nego službeno, a kad god je službeno izlazio, uveličavali su njegov prohod svirači odjeveni u živopisne crvene odore koji su stupali ispred njega svirajući primjerenu glazbu. Već od početka 14. stoljeća Knežev dvor uzdržava stanovit broj svirača, koji se povećava prema europskim zahtjevima izvođačke prakse.

Oni dolaze, osim iz već spomenutih franko-flamanskih prostora, iz Grčke, Italije, Španjolske, Njemačke i iz hrvatskih krajeva. Svirači su, kako tvrdi veliki humanist i dubrovački nadbiskup Ludovico Beccadelli, bili dobro plaćeni, k tome su imali mogućnost dodatne zarade sviranjem na pirovima, kućnim zabavama ili glazbenom podukom mladih Dubrovčana, a bavili su se i nekim drugim poslovima koji su donosili nemalu zaradu (usp. Josip Torbarina, Fragmenti iz neizdatih pisama Lodovika Beccadellija /1555 – 1564/, Dubrovnik I, Dubrovnik, 1929).

Spomenimo kao primjer posebice Gabrijela de Arimina, koji je u Dubrovnik došao 146l. i kojemu je dubrovačka vlada dodijelila kuću da u njoj otvori, kako bismo danas rekli, hotel od najmanje pet ležajeva, navodeći „da je hotel veoma potreban našoj državi kako bi stranci koji ju posjećuju imali gdje stanovati“ (Consilim Maius 12, fol. 5 at). S tim glazbenikom Dubrovnik može dokumentirati početak svog turizma prije više od 550 godina.

(Nastavak u sljedećem broju)