Deklaracija – početak drugoga hrvatskog narodnog preporoda

U ovoj 2017. godini dano je u periodicima Matice hrvatske dosta prostora polustoljetnoj obljetnici Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika ili, kraće, Deklaraciji o hrvatskome jeziku (1967–2017). Opisan je i istaknut njezin značaj te ukazano na mnoga njezina značenja u hrvatskom političkom, kulturnom i umjetničkom životu. U nekim je Matičinim publikacijama (Hrvatska revija) obrađen djelomično odjek Deklaracije u hrvatskom iseljeništvu, kao i u stranim znanstvenim, slavističkim krugovima obiju Amerika i u Europi, a u Vijencu su prikazani napadi i reakcije na Deklaraciju u domovini.

Međutim, nisu sustavno prikazani odjeci Deklaracije u vodećim emigrantskim časopisima i novinama, ni načini na koji je problematika Deklaracije tematizirana. Razlozi za to su, vjerujemo, i u tome što emigrantska periodika nije posve obrađena ni proučena, kao i još uglavnom negativna svijest o emigraciji i emigrantima, preostala iz staroga režima. Za potrebe naših emigrantoloških studija, tekstova i knjiga istraživali smo sva 32 godišta Kušanove Nove Hrvatske, nakon čega je nastala selektivna Bibliografija članaka, reportaža, uvodnika, intervjua, feljtona, kolumni, književnih i kritičkih radova, priloga iz stranoga tiska, humoreski i javnih proglasa objavljenih u emigrantskim novinama Nova Hrvatska, London, 1958–1990. Zatim, istraživali smo Nikolićevu Hrvatsku reviju, zahvaljujući dragocjenoj Bibliografiji iz 2003. U žarištu pozornosti bili su nam i Bilten Hrvatske demokratske i socijalne akcije Ante Cilige te emigrantske institucije različitoga značaja i poznatosti. Pored sadržaja, utemeljenosti i meritornosti ocjena same Deklaracije i prilika u domovini 1967. najvažnijim nam se čini demokratičnost pristupa ovoj problematici. Bilo bi to, ta demokratičnost, dragocjeni putokaz, da je mogla biti, u ondašnjim domovinskim društvenim okolnostima, ali je i danas, u uvjetima hrvatske samostalnosti, možda još dragocjeniji primjer kako se u demokratskom ozračju javno propituju osobito važna pa i prijeporna pitanja. Jednostavno, autori u emigraciji nisu se morali bojati pritisaka onodobnoga jugoslavenskog režima, ali ni osuda iz oaza kroatocentrističkoga jednoumlja.

Dakako, za potrebe ovoga prigodnog članka nije moguće ni približno obuhvatiti sve što smo na ovu temu pronašli u emigrantskim tiskovinama, ali i izabrani primjeri bit će, nadamo se, dovoljno ilustrativni.

Prvi značajniji odjek Deklaracije u emigraciji dogodio se na stranicama londonske Nove Hrvatske (NH), koju je uređivao Jakša Kušan (Zagreb, 1931). Od tih neposrednih i promptnih reakcija pa nadalje, NH će udariti i osnovni ton svih kasnijih reakcija u emigraciji na Deklaraciju, od Europe do obiju Amerika. To je bilo moguće zato što je urednička politika NH osobito vodila računa o prikupljanju informacija iz domovine, iznalaženju veza za neprestanu komunikaciju s ljudima u domovini te pronalaženju načina da svojim akcijama utječe na stajališta građana u zemlji.

Veze s Hrvatima u domovini

Da bi uredništvo NH moglo računati na prihvat i uvažavanje svojih novina u zemlji, moralo je raspolagati svježim, autentičnim, istinitim i stvarnim informacijama. Domaći čitaoci lako bi uočili propagandistička pretjerivanja ili netočne informacije. Unatoč problemima s izlaženjem tih godina, NH i krug ljudi oko Kušana uspijevali su održavati veze s Hrvatima u domovini i saznavati mnoge informacije iz prve ruke. Tako su bili u velikoj prednosti pred ostalim emigrantskim glasilima. S druge strane, osobito kad je riječ o starijoj emigraciji čiji je kontakt s domovinom prestao u svibnju 1945, oni nisu bili kadri čitati novine, časopise i knjige iz domovine s potpunim razumijevanjem, zatim između redaka i procjenjivati pozicije i stajališta autorâ, njihov utjecaj, značenje u političkim i intelektualnim krugovima. Puko odbacivanje i negiranje domovinske stvarnosti nije omogućivalo nikakav vlastiti kreativni prinos djelovanju emigrantske pisane riječi na svijest ljudi u domovini.

Tako je i ovom prigodom već početkom travnja 1967, dakle ni mjesec dana od objave Deklaracije (Telegram, 17. 3. 1967), uredništvo NH odaslalo u domovinu posebni letak na kojemu je, između ostalih tekstova, bio tiskan i tekst pod naslovom Za Deklaraciju ili za unitarizam.

Sam letak nismo uspjeli pronaći, budući da je arhiva NH u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u sređivanju i nije dostupna. Taj tekst, kao i mnoštvo drugih, posredno ili neposredno vezanih uz Deklaraciju, otisnut je u dvobroju 1–2 NH, svibanj–lipanj 1967. Autor i ovoga teksta kao i većine tekstova koje je tada NH objavljivala, Jakša Kušan, obratio se članovima CK SKH, uvodeći dotad neviđenu praksu u hrvatskoj poslijeratnoj emigraciji: dijalog s komunistima u domovini, poštovanje demokratskih načela i obrazlaganje prijedloga ili kritike vjerodostojnim argumentima i zornim dokazima, a sve na jedinstvenoj ideološko-političkoj platformi – stvaranja samostalne Hrvatske. Tako je i sad autor članka najprije ocrtao društvene prilike u domovini, početak privredne reforme i procese demokratizacije u javnom životu te nastavio s kritikom držanja i ponašanja hrvatskih komunista. U letku NH Kušan piše:

„Napali ste i osudili kao ‘šoviniste’, ‘reakcionare’ ili u najboljem slučaju kao politički nezrele maloljetnike, preko stotinu najuglednijih hrvatskih intelektualaca, najistaknutijih književnika i jezičnih stručnjaka, među kojima je oko osamdeset članova Saveza komunista. Neke ste ponizili i uvrijedili njihovo dostojanstvo čovjeka i intelektualca, prisilivši ih da vam se ispričavaju za to što ih ‘morate kazniti’ ili za ono što su ‘nesvjesno’ učinili. Još jednom su uskrsle inkvizitorske metode staljinizma, sramotna Žankovština, u slobodarskom i liberalnom Zagrebu, u eri žive i tako korisne izmjene različitih mišljenja... Nema sumnje, takva reakcija, neočekivane žestine i forme, plod je vašeg paničnog straha, upravo klaustrofobijske histerije, pred mogućnošću da budete odbačeni kao nepotrebni jer postoje napredniji i sposobniji od vas, koji mimo vašeg CK mogu izvršiti zadatak na kojem ste vi totalno zakazali. U toj panici vi ste, međutim, učinili kobnu pogrešku. Jedan dio vas se svjesno, a drugi možda nesvjesno oslonio na velikosrpsku i centralističku frakciju, koja je odmah digla glavu i u Hrvatskoj i u Srbiji. No pomoć, koju ste s te strane primili, vrlo brzo ćete morati skupa platiti. Vi ste, a ne Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pokrenuli lavinu koja će vas prve pokopati... Odaziv na vašu neosnovanu uzbunu potvrdio je opravdanost Deklaracije bolje nego svi argumenti koje su u njoj smjeli iznijeti hrvatski kulturni radnici.“

Na optužbe da je Deklaracija plod zaplotnjačkog i zavjereničkog djelovanja domaćih i stranih protivnika režima, autor članka u NH odgovara:

„Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nije prema tome nikakva iznenadna pojava, nego rezultat spontanih i prirodnih težnji koje hrvatski narod ispoljava već duže vremena i koje je hrvatska inteligencija dobro osjetila i na njih reagirala. Deklaracija je nastala evolutivnim i demokratskim putem uz masovnu podršku hrvatske intelektualne elite kakvu u našoj povijesti još nije zabilježilo ovo stoljeće. I upravo zbog toga bilo vam je potrebno da vašu harangu protiv Deklaracije bazirate na laži o njenoj navodnoj ilegalnosti i zavjeri. Jer, samo tako ste mogli prešutiti sve ono što je Deklaraciji prethodilo u Hrvatskoj i drugim republikama, te time zaobići odgovor na pitanje koje svatko postavlja: Zašto se hrvatskom narodu uskraćuje ono što se drugima dozvoljava? Zašto? Zar zato jer vi u velikom strahu i velikoj ograničenosti jedini ne vidite da nas ‘zajednički jezik’ i sve ostalo ‘zajedničko’ sa Srbima mnogo više razdvaja nego povezuje. Zato jer samo vi, upravo kao i ostaci ustaša i četnika, ne shvaćate da granice među nama možemo sporazumno povući i bez klanja i ubijanja. Prvi odgovor srpskih književnika na Deklaraciju najbolja je za to ilustracija.“

Na kraju teksta u letku Kušan upućuje osnovni prijekor:

„Imao je stoga pravo član CK Bosne i Hercegovine Ivo Jerkić, kad je u raspravi o neravnopravnom položaju Hrvata u Hercegovini rekao (Borba, 19. X. 66.): ‘Najveći uzrok te neravnopravnosti leži u samim nama Hrvatima. Komunisti-Hrvati često nisu pravilno shvaćali zdrave interese hrvatskog stanovništva.’

Shvaćate li te interese vi, članovi Centralnog komiteta ove republike? Pitanje je nepotrebno. Vašom osudom Deklaracije upozorili ste hrvatski narod da sa puta do nacionalne ravnopravnosti i slobode mora najprije ukloniti zapreku koju mu vi postavljate, što to znači i kakve će posljedice imati ostavljamo vama da prosudite.“

Na naslovnoj stranici svibanjsko–lipanjskog dvobroja NH iz 1967, kako se vidi iz preslike, dominira uvodnik pod naslovom Hrvatska Deklaracija, koji svojim dvosmislenim izričajem odašilje posve jedinstvenu i lako razumljivu poruku, sadržanu u drugom dominantnom tekstu s naslovnice: Početak drugog Hrvatskog preporoda. Taj slogan, bilo u njegovu izvornom obliku, bilo u varijacijama, prihvaćen je širom onodobne hrvatske političke emigracije liberalno-demokratske orijentacije. Isto tako, široko je prihvaćeno stajalište koje su u NH odmah formirali na osnovi neposrednog uvida u procese u domovini: Deklaracija je djelo i komunista i nekomunista.

Dva rimska apela

Istaknuti komunistički disident, emigrant i ljevičar Ante Ciliga opširno reagira na kompleks pitanja koji je pokrenula Deklaracija, u svom Biltenu Hrvatske demokratske i socijalne akcije. Bit će zanimljivo današnjem čitatelju podrobnije predstaviti taj izvor. Riječ je o posebnom broju Biltena Hrvatske demokratske i socijalne akcije, objelodanjenu u Rimu, za razdoblje proljeće–ljeto 1967, broj 55. Uredništvo na prvoj stranici obavještava: „Događaji u Hrvatskoj i Jugoslaviji: ‘Deklaracija’ o jeziku, oslobođenje Đilasa i saopćenje, da je Ranković predavao sovjetskom poslaniku vrpce sa prislušanim razgovorima Tita i drugih ‘rukovodilaca’ toliko su važni, da smo se odlučili na izdanje malog, posebnog broja.“ Taj „mali broj“ sadržava 64 šapirografirane stranice gusto pisana teksta, na A4 formatu. Najviše prostora, 57 stranica, zauzima Ciligin tekst Svjetlo i sjena akcije oko Deklaracije o jeziku. Ovdje ga nije moguće ni u najkraćim crtama prepričati, ali izdvajamo Ciliginu kritičku primjedbu:

„Pogrješka Deklaracije… sastoji se, prije svega, u tome da je ona donesena kao konačni i završni hrvatski stav o jeziku samo na osnovu stava Hrvata iz Hrvatske Republike, bez organskog sudjelovanja Hrvata iz Bosne-Hercegovine, Vojvodine i Crne Gore. Zatim, ne manje teška bez ikakvog pokušaja dogovora i sporazuma sa dvjema drugim republikama ijekavske štokavštine, sa Bosnom-Hercegovinom i sa Crnom Gorom, koje imaju isti književni jezik kao i Hrvati, kao i Hrvatska Republika. Najzad, ijekavština je govor svih Srba-prečana iz Hrvatske republike i Bosne-Hercegovine, a i književni jezik skoro svih njih.“

Ovakvo razmišljanje staroga dijalektičara nije bez osnove, ali i dugoročnih reperkusija. Nakon rasapa SFRJ nastala je velika i nezdrava zbrka oko jezika, između ostaloga i zato što nije bila izgrađena svijest kod Hrvata da ma gdje se oni nalazili govore samo i jedino hrvatskim jezikom.

S druge strane, Ciliga je prigovorio i o nedemokratičnosti postupanja nekih emigrantskih krugova koji su sročili Apel hrvatskih književnika u emigraciji kao potporu Deklaraciji. U pismu o. Lucijanu Kordiću piše:

„Dragi o. Lucijane Kordiću, smatram, da tekst ‘Apela’ sadrži niz propusta, koji ograničavaju odnosno poništavaju njegovu efikasnost pred svijetom, izvan hrvatske NDH-ističke emigracije. Spomenut ću samo dva propusta: 1) prema tekstu ‘Apela’ izgleda, da je ‘Deklaracija’ djelo samo hrvatskih književnika-nekomunista i da nasuprot njima stoje kompaktno svi hrvatski komunisti i cijela Komunistička Partija, dok je u stvari ona zajedničko djelo skupine hrvatskih komunista i nekomunista, djelo njihovog bloka, njihovog saveza. I službeno je konstatirano učešće 70 komunista…, 2) drugi propust predstavlja nespominjanje činjenice, da je skupina 46 srbijanskih književnika potpisala Dokumenat (Predlog za razmišljanje – op. N. M.) u kojem je izražena potpuna suglasnost sa hrvatskom Deklaracijom u pitanju priznanja efektivne ravnopravnosti, t. j. suverenosti obiju strana, obojih naroda u rješavanju jezičnih i drugih pitanja. Iz toga slijedi, i svaka emigrantska Izjava pred vanjskim svijetom treba to istaći, da se kod ‘Deklaracije’ radi o pojavi mogućnosti mirnog, sporazumnog i demokratskog rješavanja uzajamnih odnosa Srba i Hrvata, o slobodnom i demokratskom te sporazumnom rješavanju spornih pitanja, a ne o raspaljivanju strasti i zaoštravanju odnosa...“

Potkraj 1967. oglasio se u povodu zagrebačke Deklaracije svojom Izjavom Hrvatski povijesni institut iz Rimu, koji je 1963. utemeljio povjesničar o. dr. Dominik Mandić. U Izjavi, između ostaloga, kaže se:

„Pojava Deklaracije pravi je i nedvojbeni dokaz, da hrvatski narod u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji nema slobode da svoj književni jezik nesmetano njeguje i služi se njime na svima područjima svoga narodnog života i da ga zove njegovim jedinim pravim imenom. (...)

Ustavši na obranu hrvatskoga jezika, hrvatski su književnici, filozofi i pisci i pred svojim narodom i pred međunarodnom javnošću bez obzira na različitost ideoloških i stranačko-političkih gledanja rekli ono, što je njihov narod od njih očekivao. Tim svojim činom od povijesne važnosti, koji razbija mnoge predrasude, a i kriva shvaćanja o hrvatskom književnom jeziku, oni zaslužuju priznanje i punu podršku sve hrvatske javnosti.“

Nikolićev pozdrav Deklaraciji

Vjerojatno je da je pojavljivanje dvobroja (1–2) Hrvatske revije za godinu 1967, sa zakašnjenjem, tek u kolovozu, rezultat namjerna odgađanja kako bi se prikupilo što više građe o odjecima i zbivanjima oko Deklaracije, a također animiralo što veći broj zainteresiranih ljudi u svijetu radi potpore. U tom je svesku objavljen tekst Deklaracije i Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji na hrvatskom, njemačkom i francuskom jeziku s jasnim stavom potpore i ohrabrenja te niz dužih i kraćih članaka vezanih uz Deklaraciju. Objavljen je i niz tekstova s različitim pa i oprečnim mišljenjima.

Vinko Nikolić, glavni urednik (koji je, sudeći po stilu i jeziku, vjerojatno autor Apela), potpisuje članak Od Baščanske ploče do zagrebačke Deklaracije (1076–1967). Prilično patetično i euforično Nikolić piše:

„POZDRAVLJAMO DEKLARACIJU o nazivu i položaju hrvatskog jezika! Kroz nju je progovorila hrvatska narodna duša iz svojih tajnovitih dubina u trenutku, kad su neprijatelji vjerovali, a prijatelji strahovali, da je hrvatski narod zauvijek upokoren. Ovo je, nama se tako čini, najkrupniji čin, izvršen kroz 22 minule godine. To je neprijatelj točno ocijenio, pa nijedan događaj kao Deklaracija nije toliko uznemirio sadašnje vlastodršce, i ni u vezi kojeg drugog događaja nije se postavio u pogon takav državno-propagandni aparat, kao protiv Deklaracije. Deklaracija je potresla temeljima Jugoslavije, što su ispravno ocijenili neki strani promatrači. Dapače, to su osjetili i oni još vrlo rijetki Jugoslaveni, posebno na srpskoj strani. I ova će Deklaracija ostati kao visoki međaš u ovome stoljeću, koji dijeli bivše od budućega, i označuje granicu pokornosti od pobune, sluganstva od ponosa. Od Deklaracije će se računati novo hrvatsko doba. Ona je velika prekretnica! Predstavljat će za buduće vjekove, poput slavne bijele kamene Baščanske ploče (1076.), ne mrtvi spomenik, nego gorući svjetionik, koji će budućim naraštajima pokazivati istinski put, na kojemu ne smije biti skretanja, jer ta se okrutno osvećuju samome narodu. Hrvatski je narod preskupo plaćao sve pokuse raznih pojedinaca, koji nisu shvaćali bît Hrvatstva, koji su političko-kulturna rješenja gradili na zabludama i lažima. Ova je Deklaracija najednom to sve razbila. Nastala kao vihor (makar se već prije naslućivala oluja), odnijela je u nepovrat sve oblačine i magluštine jugoslavenstva. Ona je najednom razbila sve laži i intrige o jednom ‘jugoslavenskom’ narodu, o ‘istome’ jeziku Hrvata i Srba, o njihovoj ‘jedinstvenoj’ književnosti, i stala ponosno protiv svih zabluda, protiv strahova i služništva. U obliku obrane hrvatskog jezika, najelitniji hrvatski ljudi sadašnjice izrazili su zahtjev za pravdom i slobodom. I mi smo ponosni na te naše suvremenike! Gdje je to vrijeme, kada je hrvatska inteligencija stavila na kocku i svoje karijere i svoj kruh, kada je dovela u pogibelj i same svoje glave, samo da spasi hrvatski narodni ponos, hrvatsku čast?! Mnogo je žrtvovala ta hrvatska inteligencija, – golema joj čast pripada! Kad razmišljamo nad inteligencijom u prošlosti, pa i koje stoljeće unazad, ne susrećemo takve svjesne i herojske inteligencije. Nju sada neprijatelji (ili sluge vlastodržaca) pokušavaju prikazati kao skupinu ljudi, koji zapravo nijesu ni znali što rade, kao u nekom bunilu su to sastavili, u mamurluku potpisali, i sada kukavički uzmiču. Ali oni ne uzmiču! Službene predstavnike režima na hrvatskoj strani najteže pogađa činjenica, da je netko izvan komunističkog vladajućeg kruga pokušao politički misliti, i, čak, govoriti. Ali Deklaracija je jedna stvarnost, pred nama i njima, i ne samo da je ne mogu poništiti, nego joj ne mogu umanjiti važnost, koja je za hrvatski narod od sudbonosnog značenja.

ZNAČENJE DEKLARACIJE najbolje su ocijenili srpski književnici u Beogradu, dakle srpska književno-nacionalna elita, opet i sa srpske strane najmjerodavniji forum u pitanju jezika, kao što to predstavlja Deklaracija na hrvatskoj strani. Naime, Udruženje književnika Srbije održalo je 19. ožujka ov. g., dva dana nakon objave Deklaracije, skupni članski sastanak, na kojem se okupilo 48 književnika, od kojih njih 16 članovi saveza komunista. Jedina točka njihova raspravljanja bila je Deklaracija. Nakon svestrane diskusije, sastavili su svoj Predlog za razmišljanje, kao osnovu za diskusiju na budućoj skupštini Udruženja, koja se trebala održati 2. travnja ov. g. U Predlogu srpski književnici točno naglašavaju, da je ‘legitimno i neotuđivo pravo svakog naroda da donosi odluku o nazivu i razvoju svog sopstvenog jezika’, dakle su se hrvatski kulturni radnici poslužili samo svojim pravom, da u ime hrvatskog naroda govore o nazivu i položaju hrvatskog jezika. (...) Srpski su književnici u svom Predlogu utvrdili važnu činjenicu, i nju nikad i nitko ne će moći pobiti: nakon ove Deklaracije Bečki i Novosadski dogovor može se smatrati poništenim.“

Krsto Spalatin, hrvatski jezikoslovac koji u vrijeme objavljivanja Deklaracije radi kao predavač talijanskog i francuskog jezika na Sveučilištu Marquette u Milwaukeeju, u istom dvobroju Revije piše poduži članak Borba za hrvatski književni jezik (str. 26–36). Raščlanjujući povijesno-lingvističke prilike posljednjih stotinjak godina u odnosima Hrvata i Srba Spalatin zaključuje oslanjajući se na srpski Predlog za razmišljanje:

„Beogradski Predlog s pravom zaključuje, da de facto zagrebačka Deklaracija ‘smatra Bečki i Novosadski dogovor poništenim’, pa nastavlja: ‘Hrvatski i srpski jezik razvijaće se u punoj samostalnosti i ravnopravnosti’. Bez obzira u kakvom je duhu to rečeno u Predlogu, čini se da je to ne samo ono što Hrvati žele, nego da je to i najpravednije rješenje, bez obzira da li će Hrvati i Srbi u budućnosti živjeti u istoj političkoj jedinici.“

U istom dvobroju Hrvatske revije objelodanjuje opsežniji članak i Jure Petričević, pod naslovom Nacionalni sukobi dominiraju političkim zbivanjem (str. 125–136). Prihvativši Kušanov slogan i Petričević ponavlja:

„Time su ovi hrvatski intelektualci izvršili drugi hrvatski narodni preporod, koji će i na kulturnom i političkom području imati dalekosežne posljedice. Deklaracija predstavlja historijsku etapu u oslobađanju hrvatskog naroda, koja je u punom zamahu.“

I Petričević ističe zajednički nastup partijaca i vanpartijaca, kao Kušan i Nikolić, izvlačeći zaključke koji bi trebali biti podloga djelovanju u budućnosti:

„Deklaraciju je potpisalo 19 hrvatskih najmjerodavnijih znanstvenih i kulturnih institucija za pitanje jezika. U ime tih institucija u sastavljanju i potpisivanju Deklaracije sudjelovalo je 130 osoba, od kojih su preko 70 članovi Saveza komunista.“ Na koncu, zaključuje da Deklaracija predstavlja i „osmrtnicu ideji jugoslavenstva, koja je već davno kompromitirana i koja svoj korijen vuče i s jezičnog područja“. (Opsežnije raščlambe Spalatinova i Petričevićeva teksta u mojoj knjizi Za vratima domovine, Zagreb 2011.)

Unatoč nešto raznovrsnijoj ponudi ovogodišnjih jubilejskih tekstova u povodu 50. godišnjice Deklaracije, ipak je zaključni dojam da Deklaracija pada u zaborav, kao i njezini refleksi u emigraciji. Nije zgorega ponoviti upozorenje Vinka Nikolića izrečeno u povodu 30. godišnjice Deklaracije – s dosta gorčine i žalosti:

„U ožujku o. g. u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu, održane su posebne priredbe u spomen tridesete (30.) godišnjice znamenite Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (17. ožujka 1967). Tom su se prilikom pojedinci natjecali da istaknu svoju ulogu: nisu se uvijek složili tko je kod toga aktivno sudjelovao, tko je samo bio prisutan, a najmanje tko je napisao, koncipirao Deklaraciju. Čak su i neki i polemizirali i o tome tko je zaslužniji za Deklaraciju…

Međutim, nigdje nema ni spomena o tome, da se i emigracija solidarno pridružila Deklaraciji, koja je među nama imala veliki odjek. Mi smo Deklaraciju objavili, uz hrvatski izvornik, također i u njemačkom i francuskom prijevodu, pa je tako približili stranome svijetu. Štoviše, HR je bila radi Deklaracije kažnjena. Naime, kada smo nastojali da se u Francuskoj skine zabrana nad HR (i izgon urednika), čitali smo u pismu ravnatelja Kabineta Ministarstva unutrašnjih poslova (Pariz, 18. svibnja 1967.), da je: ‘Poslanstvo Jugoslavije naročito uzbuđeno zbog objavljivanja tog časopisa. Hrvatski je problem naime – nastavlja se – opet oživio s nasiljem u Jugoslaviji zbog objave jedne deklaracije… koja tvrdi da je hrvatski jezik različit od srpskoga, te nepravedno stjeran na razinu narječja. Jugoslavenska je vlada zabrinuta ponovnom napetošću između dvaju naroda koji su se suprotstavili u mnogim sukobima tijekom povijesti: otuda pritisak vršen na francuske vlasti’…

HR je prilikom objave Deklaracije istoj posvetila posebnu pažnju, dobro ocijenivši njezino značenje… Još bilježimo, da je u čast Deklaracije u emigraciji (Zlatko Tuđina) iskovan posebni spomen-zlatnik, na kojem je lik Meštrovićeva Marka Marulića. Ovaj je zlatnik iskovan u Njemačkoj državnoj kovnici (Bayerisches Hauptmünzamt München) te je od stručnjaka ocijenjen kao posebno vrstan doprinos numizmatike“ (Hrvatska revija, 1997, 2, str. 227–228).

Danas, u samostalnoj Hrvatskoj, kad akteri hrvatske emigracije jedan po jedan odlaze u vječnost, područje emigrantologije stoji potpuno zapušteno. Dobro bi došao bilo kakav poticaj državnih, kulturnih i znanstvenih institucija da se pokrene jedno sustavno te objektivno i znanstveno istraživanje. Ako se dojučerašnji događaji zakopaju duboko u zaborav, oni će, nažalost, rađati u budućnosti kojekakvim nesporazumima i trovati nacionalno ozračje.