Danas je glumcima teže

Razgovaramo sa Žarkom Potočnjakom, legendom hrvatskoga glumišta, istaknutim kazališnim, filmskim i televizijskim glumcem. Rođen u Pakracu, učio je zanat drvene brodogradnje kao srednjoškolac u Šibeniku i upisao studij brodogradnje, na kojemu se zadržao samo pet mjeseci. Diplomirao je glumu na Akademiji za kazališnu i filmsku umjetnost u Zagrebu 1972. Za vrijeme studija ostvario je prvu profesionalnu ulogu u filmu Prikupljanje hrabrosti redatelja Eduarda Galića. Prvi profesionalni glumački angažman dobio je u Kazalištu Komedija. Nakon toga osamnaest je godina bio glumac u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella, a 1994. prešao je u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Suutemeljitelj je Glumačke družine Histrion, proizišle iz družine Rinoceros 1975. Snimio je niz igranih filmova. Glumi u nekoliko desetaka televizijskih serija. Ostvario je istaknute kazališne uloge, od tragedijskih (Shakespeareov Richard Drugi) i dramskih (Krležin Puba) do grotesknih (Krležin Janez) i komedijskih (Držićev Skup). U najuspješnije uloge Žarka Potočnjaka ubrajaju se i one ostvarene u filmovima Duga mračna noć, Glembajevi, Vukovar se vraća kući, Karneval, anđeo i prah, Trešeta. Dobio je velik broj nagrada. Kao docent posljednjih godina predaje scenski govor studentima glume na Sveučilištu Libertas u Zagrebu. Ove godine naš sugovornik obilježava pet desetljeća profesionalnih glumačkih godina, u glumački svijet ušao je prije pedeset i jednu godinu.

Gospodine Potočnjak, upravo smo pogledali vašu monodramu Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka, nastalu prema monodramskom tekstu Die Sternstunde des Josef Bieder Eberharda Streula, u režiji Mariusa Schienera, u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, kojom ste obilježili pedeset godina profesionalnoga bavljenja glumom i pola stoljeća komedije u simboličkom, konkretnom i univerzalnom značenju. Kako je došlo do te predstave u kojoj supotpisujete i adaptaciju sa Schienerom i dramaturgom i redateljem Pavom Marinkovićem?

Došlo je na jedan čudan način. Sklopilo se nekoliko elemenata koji se inače u životu ne sklapaju. Radio sam monodramu Miroslava Međimorca prema njegovoj pripovijetki i rekao sam da više nikad u životu neću stvarati monodramu. Kazalište počinje onoga trena kad se na sceni nađu dva-tri čovjeka; onu energiju koja izbija iz tih odnosa smatram kazalištem. Monodramu ne držim kazalištem: to je ekshibicija jednog glumca, neko veselje za glumca, neki show. Međutim, ovdje su se poklopile čudesne stvari. Imam kućicu kraj Okića koju nastojim povezati s kazalištem, a čovjek koji mi najviše pomaže u nekim bitnim stvarima oko toga bivši je rekviziter Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, družim se s njim, stalno mi priča o životu rekvizitera. Pavo Marinković čovjek je kojemu sam devedesetih godina pomogao da ga vratimo u Hrvatsku i u toj njegovoj umjetničkoj organizaciji već sam bio radio dvije predstave.

Predstava je nastala u suradnji Umjetničke organizacije Mitropa i kazališta KNAP, u okviru projekta 2017. – Godina kulture Austrija–Hrvatska?

Tako je. Ovo je godina suradnje između Austrije i Hrvatske i na tome osobno jako inzistiram jer me riječ region počela iritirati. Ako je ova zemlja godinama pripadala srednjoj Europi, mislim da je vrijeme da se vrati tamo, a ne da se vuče na dno Balkana. I, kad se sve to skupilo, dobio sam od Pave Marinkovića prijevod i razgovarao s Austrijancima, tekst je napisao Eberhard Streul, koji je bio glazbenik, redatelj, Nijemac, napisao je ozbiljnu dramu o pristupu operi. Glasoviti austrijski glumac Ottto Schenk prilagodio je tekst austrijskim prilikama. U tom sam obliku dobio taj tekst, u kojem se također spominju opera i odnosi u operi. Pomislio sam na rekvizitera, na maloga čovjeka koji ne gleda sve te velike zvijezde oko sebe, taj sjaj kazališta s prednje strane, sa strane publike, nego sjedi negdje u mraku, uspaničen je hoće li njegova sjekira ili neki drugi rekvizit biti na točnoj poziciji ili neće.

Možda bi trebalo reći da je jednu nit povijesti hrvatskoga kazališta počeo pisati također jedan rekviziter, koji je djelovao u vrijeme intendanture Stjepana Miletića i radio bilješke o predstavama. Bez tog rekvizitera ne bi bilo dijela povijesti hrvatskoga kazališta, a bez Žarka Potočnjaka ne bi bilo ni sadašnjosti ni povijesti toga kazališta.

Nisam znao za to, zanimljivo. Svidjela mi se moja zamisao o vizuri kazališta iz rakursa rekvizitera i počeo sam polako u te napisane segmente opere ubacivati slične događaje iz vlastitoga života ili života kolega. I tako se odjednom pojavila ta monodrama.

Redatelj je Austrijanac, umjetnički ravnatelj kazališta Theaterherbst Grenzenlos Marius Schiener, hrvatskoj publici poznat po predstavi Indija.

Da, već je radio u Hrvatskoj, njegova je žena Hrvatica, Marius Schiener intenzivno prati hrvatski teatar i zna mnogo o njemu. Kad je pročitao nekoliko mojih dosjetki o inovativnim redateljima, njemu je to bilo simpatično i u šali je rekao: „Idemo mi napraviti predstavu.“ Sve je krenulo od te šale i druženja troje ljudi. I evo, mi smo to napravili, spojilo se s mojom pedesetogodišnjicom rada, dakle, od dana kad sam snimio svoj prvi profesionalni film, onda sam još bio student brodogradnje, prošlo je pedeset godina. Tako se to malo proslavilo, a ja sam malo začuđen što je prošlo toliko vremena, to je pola stoljeća, i što sam prije pola stoljeća stao pred kamere i na pozornicu.

U toj predstavi, koja je i monodrama i show, vide se silnice vaše autobiografije. Spomenuli ste da ste studirali i brodogradnju a i danas izrađujete modele brodova, modelirate. Čini mi se da i svaku svoju ulogu, i danas gradite kao da gradite brodove. Sad doznajem da je to povezano i s vašim prijateljem rekviziterom, koji je svojim rukama oblikovao dio hrvatskoga kazališta. U modeliranju svojih uloga izdvojili ste u obljetničarskoj predstavi i u samu tekstu monodrame neke koje su vas obilježile, npr. Richarda Drugoga, a istodobno ste povezali nekoliko kazališta.

Istina je, u predstavi se referiram i na svoje uloge i na situacije s kojima sam se i sam susretao u hrvatskim teatrima.

Prvi angažman dobili ste u Komediji, bili ste istaknuti član Dramskoga kazališta Gavella gotovo dva desetljeća, u Hrvatskom narodnom kazalištu djelovali ste kao dramski prvak, cijeli život obilježava vas histrionska glumačka misija i paralelno stvaranje na filmu, televiziju, na radiju. Čini mi se da u predstavi Zvjezdani trenutak Josipa Bizjaka, odnosno Zvjezdani trenuci Žarka Potočnjaka, na lucidan način uključujete svoj život. Možete li reći koje su razlike bile u stvaranju tih uloga u svim spomenutim kazalištima? Kako ste stvarali svoje uloge u Komediji, kako u Gavelli, kako u HNK-u, a kako u Glumačkoj družini Histrion?

Riječ je zapravo o četirima vrlo različitim sredinama. Prvo je, naravno, trebalo upoznati ljude, naći kontakt s njima, uklopiti se, što nije lako. Žao mi je što moram spomenuti da odnedavno nema Vlade Štefančića. Nakon dugo godina i generacije Rikarda Simonellija, Borisa Pavlenića, ja sam bio prvi mladi glumac koji je bio primljen u Komediju. Naime, nakon završene Akademije otišao sam u Gavellu, razgovarao s Dinom Radojevićem i izrazio mu želju da budem član Dramskoga kazališta Gavella. Rekao je da trenutno ne postoji mogućnost da me se primi, ali da će pratiti moj rad. Rekao sam mu da mi iz Komedije nude angažman, Radojević mi je savjetovao da odmah to prihvatim i da će me pratiti, ali da se moram gore dokazati. Naravno da sam mislio da je to bila njegova ideja da me se riješi, ali on je obećanje održao.

Jeste li bili zadovoljni u Komediji?

Te tri godine koje sam bio u Komediji bile su čudesne. Prvo, to je bila nacionalno potpuno osviještena sredina, što nisam mogao vjerovati. Još sam nosio grč od očeva stradanja 1971. I najedanput sam se našao u sredini koja je to poštivala i u kojoj sam se, kao prvo, i u političkom smislu dobro osjećao. Dogodila se i druga čudesna stvar: bio sam pozvan kod Vlade Štefančića na razgovor kako bih izrazio želju što bih htio igrati. Kad to danas ispričate nekom mladom glumcu, djeluje kao znanstvena fantastika. Sjeo bih u njegov ured, a on bi me pitao kakvu bih ulogu volio igrati: „Nisi izraziti pjevač i ne mogu ti dati uloge u mjuziklima, ali reci što bi volio glumiti.“ Moram priznati da sam i danas zapanjen takvim pristupom i brigom o jednom početniku, a svi su to podržali, i Rikard Simonelli i Nevenka Stipančić i svi ostali, to su bili ljudi koji su me učili tomu da u kazalištu može biti lijepo, dobro i sigurno.

U tom ste teatru i glumili i pjevali i plesali u mjuziklima i rock-operama...

Ono što danas o Kazalištu Komedija mislim to je veliki žal za time što je zagrebačka škola mjuzikla naglo prekinuta. Bojim se da je sa smrti Milana Grgića to nestalo. On je bio taj stroj, pisao je jednostavne tekstove, čak banalne, ali takvi su tekstovi za mjuzikle, tu se ne može očekivati nekakva velika stvar, neko veliko dramaturško i literarno poznavanje, ali on i Alfi Kabiljo skupa sa Štefančićem počeli su stvarati tu zagrebačku školu mjuzikla. Da je to nastavljeno i da je trajalo četrdeset godina, danas bi, iza West Enda, Komedija sigurno bila prvo glazbeno kazalište u Europi. Danas žalim što Komedija to nije uspjela ostvariti, ali te tri prve godine predivno su me uvele u zagrebačko kazalište. Za razliku od drugih kazališnih sredina, kad god je trebalo, a sedamdeset i četvrte godine stvarao se Rinoceros, 1975. Histrion, što god je trebalo, bilo kakva pomoć, scenografska pomoć, termini za probe, Komedija bi uvijek Histrionu ponudila pomoć. Sve se to zaboravlja, ali mislim da vrijedi pamtiti, Komedija je stala na stranu Glumačke družine Histrion.

Glumačka družina Histrion nastala je iz Rinocerosa, kazališne grupe imenovane prema ideji Petra Večeka – prema naslovu Ionescove drame Nosorog i osobinama te neobične životinje: „ta životinja nikad ne živi u krdu“, napisao je Veček. Slažete li se s tvrdnjom da se Družina Histrion, privatna putujuća glumačka grupa, u „minimalističkim“ uvjetima suprotstavljala jednoumnoj ideologiji, socijalističkoj praksi, institucionalnom kazalištu, s usmjerenosti na hrvatske autore i pokušajem kodiranja hrvatske glume, suvremene glumačke umjetnosti u histrionskom duhu. Nastala je u jednom stanu...

Tako je. Trebam naglasiti i da su uvjeti u kojima smo mi radili bili neusporedivo bolji nego što su to danas uvjeti za stvaranje umjetničke grupe ili organizacije. Ali nama se činilo da su oni još uvijek nedovoljno otvoreni da bi se mogla stvoriti kazališna grupa koja bi mogla revitalizirati naše hrvatske pisce. Taj pritisak jugokomunizma bio je prejak da bi se mladi ljudi mogli otvoriti i baviti se onim što njih zanima. Mi smo se okupili u manjem broju, nas je bilo šest-sedam, Zlatko Vitez, Dubravko Jelačić Bužimski… tu svakako treba spomenuti i Miškeca Polanca, koji nam je davao podršku dok smo stvarali Rinoceros, a Rinoceros smo, kao što ste točno rekli, stvarali s Petrom Večekom, koji nam je na političkoj i estetskoj liniji bio vrlo blizak, a bio je i prijatelj. Iznajmili smo stan u kojem je arhitekt Branko Silađin imao svoju radionicu, projektni biro. On se selio u veći prostor i nekomu je u razgovoru ponudio da mi to možemo iznajmiti kako bismo mogli raditi, razgovarati, čitati, imati probe. To je bila Vlaška 38, imala je dvoranu 10 x 5 metara i mali administrativni prostor.

Tko je bio glavni organizacijski poticatelj u stvaranju histrionskoga kazališta?

U tom prostoru počinje priča kako nastaje vođa. To uvijek volim pričati kao anegdotu, ali nešto od toga vrijedi i kao stvarnost. Ušli smo u taj prostor, napravili ključeve svima, odlučili sve renovirati i zidove obojiti. Skupili smo novac, kupili boju i sve stavili na sredinu sobe. Sve smo financirali vlastitim sredstvima i kad smo ostali bez sredstava, išli smo mom ocu, koji bi nam dao nešto novca, ali nikad ne bi dao meni u ruke, nego Vitezu. To je već bio prvi korak da se vidi da Vitez uživa veće povjerenje u okolini nego ja. Otišli smo u dućan i kupili sve što je potrebno, boju, kistove i nestali. U taj prostor nitko sedam dana nije došao, no kad smo se ponovno našli i ušli u taj prostor, taj prostor je bio potpuno uređen, svježe oličen i adaptiran. Onda smo svi posjedali i netko je pitao, mislim Jelačić: „Dobro, tko je ovo pofarbal?“ Svi smo gledali u pod, samo je Vitez rekao: „Ja sam to pofarbal.“ Eto, to je moja priča o tome kako se postaje primus inter pares.

Nakon toga ste Hrvatsku obilazili s histrionima brodom, a sad ste u svom Histrionskom domu i na otvorenome, na Opatovini. O svim ulogama imate svoje zapise, stalno crtate i modelirate uloge. Što bilježite iz dana kad ste putovali po otocima i po selima, gradovima koji nikad nisu vidjeli kazališnu umjetnost?

Moram priznati da imam golemu dokumentaciju s tih putovanja, nešto je i Zlatko Vitez citirao u zadnjoj knjizi o Histrionu. Svaki sam prostor zabilježio, nacrtao. To su uglavnom bili vanjski prostori, nekad je, vrlo rijetko, bila i neka dvorana, neke smo dvorane otvarali prvi put, u nekima se od njih ništa nije događalo od Drugoga svjetskog rata pa se u mjestu nije znalo tko ima ključ od lokota, jer nitko u dvoranu nije nikad ušao. No uglavnom smo igrali na otvorenim prostorima i ja imam oko 80 posto crteža tih prostora u kojima smo igrali. Naravno da je to bilo vrlo zanimljivo. Našli bismo se jedan dan na nekom većem dvorištu, a drugi dan u nekoj staroj tvrđavi. Prvu je godinu Bužimski vodio ozbiljan kazališni dnevnik. Pisanih materijala osim toga nemamo, osim crteža i Vitezovih zabilješki, i to je veliki problem, jer kad je za 40 godina skupljao građu, Vitez se naradio da bi to mogao skupiti. U svemu tome bitan je bio kontakt s ljudima. Uvijek smo nosili magnetofon i u razgovoru s publikom snimali njihov dojam prvoga susreta s kazalištem. Moramo se prisjetiti da još otoci nisu bili elektrificirani, nije bilo struje, negdje smo igrali pod svjetlom logorske vatre, nije bilo televizije, nisu se onda ni snimale drame da bi oni znali da smo mi glumci. Negdje su mislili da smo mi to sve doživjeli što igramo i sad idemo po svijetu pa im pokazujemo kako se njima ne bi dogodile takve stvari kakve su se dogodile nama. Došli bismo u neko mjesto, izašao bi neki starčić pa bi nam otpjevao dobrodošlicu. Da smo tad imali magnetofon i to zabilježili, bilo bi to vrlo vrijedno, iznimno. Naišli bismo na baku koja je imala gotovo sto godina i koja nam je pjevala pjesme iz Prvoga svjetskog rata. Nailazili bismo na neke stare tekstove koje bismo poslije dali profesoru Batušiću. Dakle, taj susret između Histriona i netaknute publike stvorio je u nama potpuno drukčije saznanje o kazalištu. Volim se pošaliti pa reći da dvije kategorije postoje koje su u svemiru ključne, dva pojma, a to su prostor i vrijeme. Jednako su i u kazalištu dvije najvažnije stvari prostor i vrijeme. U kazalištu se prostor može prikazati kako se želi i vrijeme se može prikazati onako kako se želi. Prema Einsteinu znamo da vrijeme u svemiru ne teče svagdje jednako, jedna je sekunda drukčija na jednoj strani svemira. Isto tako prostor gdje mi ovoga trena sjedimo udaljeniji je od središta svemira stotine kilometara. Ta dva pojma u svemiru i kazalištu u meni su na čudan način spojena i mislim da su te poveznice daleko dublje i dalje nego što su to dionizijske svečanosti.

Mogli bismo reći da ste vi jedan od pomoraca u tom svemiru. U jednom ste trenutku došli u Dramsko kazalište Gavella i u njemu ostvarili, kako ste jedanput rekli, najbolje trenutke u svom životu. Možete li izdvojiti nekoliko trenutaka u Dramskom kazalištu Gavella i u druženju sa svojim partnerima i partnericama?

Teško je odvojiti trenutke, to je bilo trajno, moram to priznati. Mogu izdvojiti trenutke kad bi Vice Vukov došao u Gavellu, a njemu je bilo zabranjeno bilo kakvo nastupanje, i kad bi nam pjevao. Gavella je imala i svoju drukčiju političku struju nego što je bila naša, koju smo mi gradili u Histrionu. Naš veliki prijatelj bio je Vlado Gotovac, koji bi redovito dolazio u Gavellu. No ono što se događalo u Gavelli nikad nije izlazilo van, bilo kakav eksces ili bilo što drugo. Naš bi tadašnji ravnatelj, kad bi morao ići Ivici Račanu na razgovor, rekao: „Dečki, danas ću vas morati malo oprati.“ Dakle, uspostavili smo jedan vrlo, vrlo prijateljski odnos između sebe u Gavelli i vrlo je teško te trenutke izdvajati, na primjer, to ludilo gostovanja Krležina Kraljeva u Radojevićevoj režiji u Americi. Veza s redateljem Peterom Brookom stalno nas je ganjala. Kad smo mi išli na otoke s Histrionom, a kako u Engleskoj nije bilo sela koja su potpuno netaknuta kazalištem, Peter Brook morao je ići u Afriku. Gostovanje Gavelle u Americi bilo je dvadeset dana nakon što je Peter Brook nastupio. U svim dvoranama u kojima smo bili, dvadeset dana prije nas bio je Peter Brook. Na kraju krajeva, Brookov Prazni prostor bio je naša mala Biblija.

Nakon Gavelle došli ste u zlatnu kutiju. Preselili ste se na poziv intendanta i redatelja Georgija Para iz tih najljepših trenutaka u svemiru, iz te trajnosti u Hrvatsko narodno kazalište. Kakva je to promjena bila?

Promjena je bila drastična. Od načina života u Gavelli, što je samo dramski teatar, gdje su svi vezani skupa uz neku predstavu, gdje je bio običaj da kolege gledaju kolege na probi, da se razgovara, savjetuje, ušao sam u sredinu koja je u čovjeku stvarala određenu osamljenost. Čudesno je da u HNK-u u Zagrebu ne postoji glumački salon, to je nešto neuobičajeno jer sva kazališta građena u tom razdoblju po Europi i svijetu uvijek imaju glumački salon. To je vrsta pripreme za izlazak na pozornicu. HNK to nema. Vi sjedite u svojoj buksi, u garderobi, i iz te pozicije ide se ravno na pozornicu. To vas na neki način u kazališnom, praktičnom glumačkom dijelu osamljuje. Naravno, tu sam imao mnogo prijatelja s kojima sam se družio, ali u samu procesu predstave to je nešto što je drukčije. Na kraju krajeva, vi iz zadnjeg reda balkona djelujete kao neka mala lutkica na toj pozornici, a u Gavelli ja točno mogu nakon predstave pokazati prstom sjedalo na kojemu je u tom i tom trenutku čovjek zakašljao.

Ostvarili ste više od pet tisuća izvedbi svojih uloga, više od dvjesto uloga na filmu, televiziji, radiju, kazalištu, ali jedan od najtežih trenutaka u vašemu životu dogodio se u posebnoj osamljeničkoj ćeliji kad ste sudjelovali u Domovinskom ratu. U studenome uvijek obilježavamo pad i žrtvu Vukovara i Škabrnje, vi ste u ratu doživjeli smrt svoga prijatelja, suradnika i kolege koji je bio skupa s vama u rovu.

Jutros sam gledao tu akciju koja se dogodila 29. listopada 1991. Bio sam čudesnim slučajnostima u prvoj vojnoj akciji. Ljudi koji me poznaju ne mogu vjerovati da bih ja mogao biti čovjek koji bi uopće dotaknuo oružje, ali svijet se tako okrenuo da me vrlo brzo upoznao sa strahotama koje su počinjene u našoj zemlji. U tom se trenutku u čovjeku, u želucu, nešto okrene i ti jednostavno postaneš borac. Jednostavno, svoju zemlju moraš obraniti. Sve što te okružuje u tom trenu postaje manje važno i manje vrijedno i ako izgubiš to tlo na kojemu si stvoren, izgubili su ga i tvoje dijete i dijete tvog djeteta i to postaje prvi zadatak koji te u tome vodi.

Snimili ste film Vukovar se vraća kući, a upravo glumite i u novoj Eurokazovoj premijeri, nastaloj u suradnji s Hrvatskom kućom u zagrebačkoj Preradovićevoj 31, u Povratku prema drami Srđana Tucića. Prije nekoliko godina vratili ste se u Vukovar, naravno, ne kao ratnik, nego kao glumac.

Kako sam proveo dio rata u istočnoj Slavoniji, u Osijeku, poslije, kad sam se vratio u Zagreb, puno mi je pomogao Ivica Kunej. Bio je ravnatelj Kazališta Gavella, čim sam skinuo uniformu, sljedeći dan sam, od osam ujutro do pola noći, bio angažiran u Gavelli, o ratu nisam stigao niti razmišljati ni jedan jedini dan. Svaki put kad ga vidim, uvijek mu na tome zahvalim. Pomogao mi je jako u životu – da se teške ratne traume obrišu „kao krpom“. Ljudi su se kleli, zaklinjali u Vukovar. Upoznao sam jednoga vašega studenta s Filozofskoga fakulteta, Vukovarca koji sad živi u Vukovaru. Rekao mi je da bi voljeli u Vukovaru napraviti kazalište, da su razgovarali o tome, i da ste vi preporučili da se meni javi. Bio sam presretan, to je velika stvar koja me učinila u životu sretnim jer nisam bio čovjek koji o Vukovaru priča, nego sam otišao tamo, radio sam mjesec i pol i napravio predstavu i nekako imam osjećaj da sam svoju dužnost prema tom gradu obavio. Do toga mi je jako stalo. Žao mi je da se to nije u Hrvatskom domu u Vukovaru tako nastavilo pa da Vukovar ima svoje kazalište kao Požega ili Zadar, ali to mi je važan detaljčić u biografiji.

Kako sad doživljavate Hrvatsku koju ste stvarali? Radite s mladim ljudima, predajete na Akademiji Libertas, imate kćer Mirnu, koja se s dvjema diplomama dvoumi između Hrvatske i inozemstva.

Neću koristiti riječ tragedija jer sam optimist. Ja se uvijek nadam, i kad propada stvar, okrećem se koliko god mogu nadi. Kad bismo sad skupili moju jedinicu iz 1991, u kojoj je bilo i potpuno neobrazovanih ljudi, mi smo imali jednu jedinu zajedničku misao, a to je da ova zemlja u ovim godinama bude lijepa, zdrava, da se u njoj uživa, i kad bismo se ponovno svi našli, svi bi rekli da to nije ono što smo očekivali. Kad moram govoriti o svojim studentima, teško mi je, jako ih volim. Na Libertasu smo se dogovorili, kako se broj akademija i glumaca u Hrvatskoj povećao, da ćemo svake četiri godine primati generaciju, voditi je tri godine i dati im godinu dana za diplomski rad. Tako to i radimo. Uvjeti u kojima stasaju ta mlada djeca i oni o kojima sam govorio na početku kad sam stupio nogom u Komediju i u Gavellu, razlika je golema. Danas im je neusporedivo teže i u financijskom smislu i u kulturnom smislu. Njihova su budućnost nažalost sapunice, i to sapunice treće lige. Ja nemam ništa protiv sapunica, i ja sam snimio jednu, ali svesti umjetnike na razinu sapunice mislim da je ponižavajuće. Moraju li za to optužiti televiziju ili nekoga drugoga, to je pitanje analize trenutne situacije, ali ona nije dobra. Neki dan su me pitali što ja mislim o tome da se na dan branitelja dan proslave kazališta pomakao.

Da, pomaknula se Noć kazališta…

Ja sam bio jako protiv toga, ja mislim da se na dan hrvatskih branitelja trebaju otvarati izložbe, igrati ozbiljne kazališne predstave, da to mora biti dan svečanosti kulture, jer ti ljudi su ovu zemlju na kraju krajeva i stvorili.