Činjenično o Herceg-Bosni

Knjiga ustavnog suca Mate Arlovića Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine obuhvaća 385 stranica i činjenično je utemeljena na velikom broju domaćih i inozemnih pravnih vrela i priloga.

Recenzenti su Arsen Bačić, predstojnik Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Zvonimir Lauc, professor emeritus Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te Miljenko Brekalo, znanstveni savjetnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu.

Knjiga znatno pridonosi rasvjetljavanju nastanka, postojanja i ukidanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, a to je tema koja do izlaska ove knjige nije cjelovito ni sustavno obrađena ni u Republici Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini. Većina dosadašnjih znanstvenih, stručnih i novinarskih radova, koji su se bavili Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosnom (HZHB) nisu pisani in extenso, što jest slučaj s Arlovićevom knjigom.

Metodološki promatrano, autor je knjigu napisao na najvišim znanstvenim standardima, pri čemu se vrlo vješto koristio brojnim znanstvenim metodama. Knjiga je prvorazredna pravna ekspertiza koju je autor in facto načinio za potrebe obrane šestorice bosansko-hercegovačkih Hrvata pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu. To su: bivši predsjednik Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić, predstojnik Odjela za zatočene Berislav Pušić te Slobodan Praljak i Milivoj Petković, dvojica generala koji su u razdoblju od 1992. do 1993. obnašali dužnost načelnika Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane.

Istodobno, Arlovićeva je knjiga svojevrsni znanstveni odgovor na knjigu Geneza jedne zablude, kojoj je autor slovenski ustavno-pravni stručnjak Ciril Ribičič. Njegova je knjiga proizašla iz ekspertize koju je Ribičič izradio za potrebe Tužiteljstva u Haagu; točnije rečeno, za potrebe suđenja spomenutoj šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata.

Analizirajući okolnosti koje su prethodile uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, autor je prema tadašnjoj pozitivnoj legislativi, saveznoj i republičkoj, utvrdio postojanje normativne osnove koja je građanima jamčila pravo na samoobranu i zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda s jedne strane, a s druge strane pravo na obranu državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta SR BiH. S obzirom na to da se JNA izravno stavila u funkciju velikosrpske politike i nezakonito oduzela oružje Teritorijalne obrane BiH (jednako kao i u Republici Hrvatskoj) bosanskohercegovački građani našli su se u stanju nužde i nužne obrane. Nisu imali oružja, a njihova centralna vlast nije izvršavala temeljne ustavne obveze koje su se odnosile na provođenje obrane od agresije te je stanovništvo de iure i de facto bilo prepušteno sebi i svojim lokalnim vlastima. U tim okolnostima hrvatski nacionalni korpus u BiH prvi je pristupio samoorganiziranju obrane. Velikosrpski je karakter JNA jasno očitovala 1. listopada 1991, kada su do temelja uništena hrvatska sela Hrasno i Ravno u jugoistočnoj Hercegovini.

Hrvatska nije dijelila
Bosnu i Hercegovinu

Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu osnovale su dvadeset i četiri općine iz nužnosti u kojoj su se našli građani, pretežito pripadnici hrvatskoga nacionalnog korpusa na dijelu teritorija BiH na kojem je počinjena agresija. Kako ističe Arlović, potrebnost HZHB mogla bi se braniti i s naslova prirode i namjere ostvarivanja prava nužde. No to nije potrebno jer za takvo postupanje građana i općina čiji su je predstavnici osnovali postoji expressis verbis ustavno utemeljenje u Ustavu SR BiH.

Nadalje, Arlovićeva knjiga ruši mit o temi „tajnog“ sastanka između hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je održan 30. ožujka 1991. u Karađorđevu. Da je kojim slučajem sastanak bio tajan, tada TANJUG ne bi o tome istoga dana objavio informaciju. Taj je sastanak postao jednim od najrazvikanijih političkih mitova u postjugoslavenskoj povijesti, posezala je za njim većina Tuđmanovih političkih protivnika: od nositelja i simpatizera velikosrpske ideje do bošnjačkih fundamentalista. Sveukupnost Arlovićeva istraživanja navodi na zaključak da nema čvrstih znanstvenih, stručnih, zakonodavno pravnih akata i na njima utemeljenih argumenata koji bi mogli potvrditi da je hrvatsko državno vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom sudjelovalo ili imalo namjeru sudjelovati u podjeli BiH radi odcjepljenja dijela njezina teritorija na kojem žive Hrvati i njegova pripojenja Republici Hrvatskoj.

Tuđmanovi politički oponenti namjerno zapostavljaju načelo međunarodnog prava uti possidetis, na temelju kojega se unutrašnja razgraničenja između administrativnih jedinica priznaju kao međunarodne granice novih država u času stjecanja neovisnosti. Arbitražna ili Badinterova komisija, koju je 7. rujna 1991. u Haagu ustanovila Europska zajednica u okviru Konferencije o miru u Jugoslaviji, potvrdila je primjenu načela uti possidetis i u slučaju raspada federalnih država. Tako su Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina priznate kao subjekti međunarodnog prava.

U knjizi su navedene brojne činjenice koje dokazuju da službena vlast Republike Hrvatske nije radila na dezintegraciji Bosne i Hercegovine kao multietničke i multikonfesionalne države. Drugim riječima, argumentum a contrario, hrvatska službena politika, unatoč brojnim ratnim poteškoćama, aktivno i kontinuirano borila se očuvati teritorijalni integritet BiH. Autor je tu činjenicu potvrdio izvrsnom analizom svih dokumenata koje su potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, počevši od Sporazuma o prijateljstvu i suradnji Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske (potpisan 21. srpnja 1992. u Zagrebu), pa sve do Općeg okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonskoga sporazuma (potpisan 14. prosinca 1995. u Elizejskoj palači u Parizu. Zbog takve konzistentne politike hrvatskih službenih vlasti, Republika Hrvatska je potkraj 1991. i tijekom 1992. priznata kao subjekt međunarodnog prava, odnosno samostalna država. Dana 22. svibnja 1992. zajedno sa Slovenijom i BiH je primljena u Ujedinjene narode kao punopravna država članica.

Republika Hrvatska pružila je vojnu, medicinsku, humanitarnu pomoć i druge oblike pomoći BiH, jedini pravci dostave išli su preko hrvatskoga državnog teritorija. U sklopu programa pomoći BiH sve profile bosanskohercegovačkih stručnjaka obučavali su hrvatski stručnjaci. Hrvatske vlasti prihvatile su i zbrinule oko pola milijuna izbjeglica s područja BiH, od čega su 65 do 70 posto bile izbjeglice muslimanske vjeroispovijedi.

Prilikom analize državno-pravnog subjektiviteta HZHB, autor je bio svjestan činjenice da područje HZHB nije terra nullius, već da pripada državnom teritoriju suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Zbog toga je analizu napravio prema odredbama Konvencije o pravima i dužnostima država ili Konvencije iz Montevidea. Da bi se moglo govoriti o državi, međunarodno pravo zahtijeva postojanje ovih elemenata: stalno stanovništvo, određeni državni teritorij koji mora biti označen državnom granicom, organizacija vlasti (zakonodavne, sudbene i izvršne) te sposobnost općenja s drugim državama. Prema tome, HZHB ni po klasičnim teorijskim modelima, ni po suvremenim konstitucionalističkim teorijama, nije udovoljavala bitnim kriterijima koje mora ispuniti društvena organizacija koju nazivamo državom. Temeljem navedenog autor je dokazao da HZHB nije bila država, odnosno subjekt međunarodnoga prava, organizirana je ad hoc sa svrhom obrane Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti od JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Navedenu pravnu činjenicu potvrdilo je 6. kolovoza 1992. Predsjedništvo BiH, koje je donijelo Uredbu sa zakonskom osnovom o izmjeni i dopuni Uredbe sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine, prema kojoj je HVO dio Armije BiH. Prije toga, u tekstu Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između RH i BiH expressis verbis navedeno je: „Oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni je dio jedinstvenih oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine. Hrvatsko vijeće obrane imat će svoje predstavnike u zajedničkom zapovjedništvu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Privremena civilna vlast nastala u ratnim uvjetima u okviru Hrvatskog vijeća obrane uskladit će se s ustavnopravnim poretkom Republike Bosne i Hercegovine, o čemu će se odmah povesti razgovori u duhu načela iz točke 1. ovoga Sporazuma.“ Na tome tragu HZHB nikada nije imala zakonodavno tijelo, primjenjivala je tadašnju pozitivnu legislativu BiH, a u strukturama lokalne vlasti imala je znatan broj Bošnjaka koji su obnašali odgovorne dužnosti.

Osobito je zanimljiva autorova analiza vojne pomoći Republike Hrvatske Armiji BiH, gdje Arlović argumentum ad iudicium analizira službene podatke Personalne uprave Ministarstva obrane Republike Hrvatske i one koje je u knjizi Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991–1995. Istaknuo Miroslav Tuđman. Prema analiziranim podacima, u Hrvatskoj vojsci je 1992. bilo 928 Muslimana, od kojih je znatan dio prešao u Armiju BiH. Naime, hrvatske službene vlasti omogućile su i obuku postrojbi Teritorijalne obrane BiH na svome teritoriju; dana 27. lipnja 1992. u Klani kod Rijeke ustrojena je 7. krajiška brigada, 30. svibnja 1992. na Zagrebačkom velesajmu ustrojen je 1. krajiški bataljun, odakle je otišao u Travnik. Krajem 1992. Armija BiH zatražila je od Ministarstva obrane RH da pomogne oko mobilizacije vojnih obveznika BiH koji se nalaze na području Republike Hrvatske. Istovremeno je Alija Izetbegović tražio dodatnu obuku dvadeset i dva pilota MIG-ova i helikoptera za potrebe Teritorijalne obrane BiH.

Nadalje, tijekom sukoba postrojbi HVO-a i Armije BiH oko petnaest tisuća ranjenih Muslimana (Bošnjaka) kontinuirano je liječeno u hrvatskim bolnicama. Primjera radi, tijekom 1992. i 1993. u splitskoj Kliničkoj bolnici Firule hospitalizirano je 3991 osoba muslimanske vjeroispovijedi.

Kontradiktorna stajališta
Cirila Ribičiča

U knjizi su dokazani određeni kontradiktorni stavovi Cirila Ribičiča, iako temeljeni na istim činjenicama i dokazima kojima je raspolagao i Arlović, kao i u olaku zaključivanju pa i optuživanju da je netko nešto odlučio ili poduzeo, a da za to nema pravno relevantne dokaze. Kada se promatra sadržaj Ribičičeve knjige, kao i kontekst njegova angažmana u Haagu, mora se imati u vidu da je tada glavna haaška tužiteljica bila Carla del Ponte, nesklona hrvatskim generalima optuženima za ratne zločine.

In conclusio, pravne i povijesne činjenice u ovoj knjizi temeljene su na egzaktnim dokazima, pri čemu je analitička raščlamba prikazana na razumljiv način. Ocjenjujući sadržaj Arlovićeve knjige s točke razumijevanja onih političkih procesa koje društvene i humanističke znanosti nazivaju hrvatsko nacionalno pitanje ili proces hrvatske nacionalne integracije, sa sigurnošću mogu konstatirati da će obrađeni sadržaj biti prvorazredno vrelo koje će poslužiti brojnim istraživačima kao katalog znanja moderne i suvremene hrvatske povijesti s kraja dvadesetoga stoljeća.